Ako su se i na šta Hrvati u svojoj povijesti, pa onda i u ovih 20 godina državnosti navikli, onda su to zasigurno redovi i čekaonice svih tih silnih gradskih, općinskih i državnih ureda i službi, ambulanti, bolnica, gruntovnica... Ako nisi među onim sretnicima koji te stvari obavljaju preko veze, nema ti druge: dođeš, pitaš 'tko je zadnji u redu?', staneš (ako ti se posreći, ponegdje i sjedneš), moliš Boga da u fasciklu imaš sve potrebne papire i biljege, za koje si proteklih dana već nekoliko puta stajao u istim ovakvim repovima, i - čekaš. U pravilu, od stotina soba i ureda, ono što tebi treba obavlja se samo u jednome, od 20 šaltera barem ih je polovica bez djelatnika, a od preostalih 10, tek njih tri 'rade sa strankama'.

Još od prvih dana, kad te od poroaja još neoporavljena mama i tata donesu pred matičara, preko upisa u jaslice, vrtiće, škole i fakultete, preko vađenja prve, druge i tko zna koje po redu verzije osobne i putovnice, potvrda o prebivalištu u Petrinjskoj koje ti trebaju za svaku sitnicu (često i bez obzira na osobnu iskaznicu koji ionako nosiš u novčaniku), nekad Gradišćanske, a danas Klovićeve, Vukovarske i Heinzelove... Susret običnog čovjeka sa svojim Gradom i Državom uvijek se svodi na neki red u nekoj čekaonici, na 'ostvarivanje nekog prava' i 'dokazivanje statusa'. Normalan se čovjek kad-tad mora upitati: bave li se taj moj Grad i Država ičim drugim, osim svakodnevnim skupljanjem stotina tisuća papira od svojih građana, čija su imena i svi potrebni (pa i nepotrebni) podaci ionako poupisivani u stotinama kompjutora i složeni u stotinama ladica i fascikala. N, 'što se mora, nije ni teško': staneš u red i – čekaš.

Proteklih je mjeseci, međutim, ta priča o 'dokumentima potrebnima za ostvarivanje prava' dobila i jednu novu epizodu, dosad neviđenu na ovim prostorima, a vjerojatno i šire. Već mjesecima, naime, traje prava pravcata tortura nad nekoliko desetaka tisuća roditelja vrtićke djece u Zagrebu koji ni dan danas, premda je jučer istekao rok za 'predaju papira', ne znaju niti jesu li te dokumente uopće trebali prikupljati i predavati (jedni su to učinili, a drugi nisu), niti hoće li već od sutra vrtić plaćati po dosadašnjoj ili pak po nekoj novoj cijeni. Gradonačelnik ih poziva da tražene dokumente predaju ili će već od danas dječji vrtić plaćati po punoj cijeni, skupštinski ih dužnosnici uvjeravaju da za tim nema nikakve potrebe, jer cijene ostaju po starom. U nekim vrtićima, poštujući odluku gradonačelnika, te dokumente od roditelja traže, u drugim ih pak, pozivajući se na odluku Skupštine, uopće ne žele primiti. Prava pravcata vrtićka posla!

Još otkad je u prosincu prošle godine zagrebačka u paketu s novim proračunom usvojila i prijedlog gradonačelnika Milana Bandića o novim cijenama vrtića koje će, ovisno i primanjima roditelja, biti od nula do 2.000 kuna, bilo je jasno da provedba te odluke neće ići glatko. Skupštini su prethodili prosvjedi roditelja, glasovanje je dovelo i do podjele u Klubu zastupnika SDP-a, no većina je ipak, premda nevoljko, digla svoju ruku za taj prijedlog. Nova je epizoda u toj trakavici 'Bandić vs. Skupština' uslijedila u proljeće, kad su gradski zastupnici poništili Bandićevu odluku za koju su nekoliko mjeseci prije i sami glasovali, da bi par dana poslije gradonačelnik tu njihovu novu odluku stavio izvan snage. Čovjek bi pomislio da i za takve situacije ima lijeka i da u ovoj zemlji postoji neka instanca koja bi u takvome sporu donijela mjerodavan pravorijek, no izgleda da Zakonodavac takvu situaciju naprosto nije predvidio. Tri su ministarstva – uprave, obrazovanja i financija – doduše stala na stranu Skupštine, ali je ono treće dodalo i to da bi za njenu provedbu trebalo promijeniti i gradski proračun. To pak Gradska skupština bez gradonačelnika, kako su stvari zakonski postavljene, naprosto ne može učiniti.

I kome se sutra mogu požaliti oni roditelji koji, zbog sve te zbrke i nedorečenosti, u vrtiće nisu predali tražene dokumente, ako za par dana dobiju peterostruko ili deseterostruko veće račune za vrtić? Ili kome se mogu požaliti roditelji koji su proteklih mjeseci, u strahu od takvoga računa, ipak hodočastili od porezne uprave do policije, ako se pokaže da to uopće nisu trebali činiti, jer cijene vrtića ostaju po starom? Da oni prvi svoje račune naprosto proslijede skupštini, a ovi drugi naknadu za izgubljeno vrijeme ispostave Bandiću?

Nije, naravno, nebitno jesu li u pravu Bandić ili njegovi dojučerašnji stranački kolege iz SDP-a i je li pravedniji i socijalno osjetljiviji stari ili eventualni novi način plaćanja vrtića. No u ovom se slučaju već dugo ne radi samo o tome, nego o činjenici da je cijeli sustav postavljen naopačke. Građani - roditelji i njihova djeca - postali su sredstvo političkoga obračuna, umjesto da budu ciljem njihovoga služenja. Građane, koji od svojih poreza i prireza financiraju i gradonačelnika i skupštinare i vrtiće i njihove ravnatelje, dovedeni su u poziciju lopte koju napucava tko i kako stigne. I pritom se, da stvar bude još i gora, nikomu ne mogu ni žaliti.