Čovječanstvo sebi postavlja samo zadatke koje može ispuniti – poznata je rečenica očeva marksizma, koja znači da se povijest događa stupnjevano, tj. jedna povijesna etapa započinje tek kada se iscrpe mogućnosti prethodne. Danas o tome malo tko nešto zna, pa ću za potrebe popularizacije marksističkog pogleda na svijet – kako sada stvari stoje, sve će nam više trebati – to ilustrirati na primjeru svima poznatog Vlatka Markovića. Šef hrvatskog nogometnog plemena opet je izazvao skandal izjavivši da će nogometnu reprezentaciju koja sudjeluje na europskom prvenstvu u Poljskoj odvesti na mjesto staljinističkog zločina u Katynskoj šumi. Ali ne i na amblematsko mjesto najvećeg zločina u povijesti, u nacistički logor Auschwitz.

Ovo drugo proteklih je dana napravilo više reprezentacija, među ostalim Njemačke i Italije, što je bila simbolička osuda sramnih dijelova njihovih nacionalnih povijesti, ali Marković očito drži da u povijesti Hrvatske takve sramote nema. Zato se, biva, nema ni što osuđivati i okajavati. Badava su neki novinari gurnuli pod nos šefu hrvatskog nogometa podatak da je u Auschwitzu pogubljeno od ukupno oko milijun logoraša i desetak tisuća hrvatskih državljana, a u Katynskoj šumi nijedan. On pripada soju kojemu to ništa ne znači. Ali odmah se postavlja i pitanje što znači ova stroga istraga nad Markovićem samo nekoliko dana prije odlaska s dužnosti i nije li to zapravo farsa s godinama odgađanim i beznadno zakašnjelim epilogom.

Jer, u Jasenovcu su hrvatski državljani činili ne tisućiti dio kao u Auschwitzu, nego golemu većinu pobijenih pa to u mentalnom i svjetonazorom sklopu spomenutog soja također nije pomaklo ništa u pravcu nekakvog otrežnjenja i preispitivanja. Zato se čovjek mora zapitati je li po istinu o nacističkim zločinima trebalo ići u stotine kilometara udaljenu Poljsku, a istinu o Jasenovcu tražiti ispod pepela Auschwitza? Ili da to kažem drukčije, zar je trebalo da nas Marković osramoti u Poljskoj da bismo shvatili da nas je puno prije i puno više osramotio u vlastitoj kući? I tko se tu zapravo pravi lud?! Marković je bio na čelu Hrvatskog nogometnog saveza punih četrnaest godina i cijelo to vrijeme zatrpavao je medijsku scenu hrpama zaumnih izjava – od toga da su ustaški članovi njegove šire obitelji poginuli za pravu stvar i oda Mladenu Naleteliću Tuti, do zadovoljstva što je prvenstvo 1998/99. krađom osvojio 'najkatoličkiji hrvatski klub'.

I što se dogodilo? Umalo pa ništa. Dobro, tog lajavca koji je slavu okrunio najnovijom izjavom da ga nije briga ni za Židove ni za komuniste, jer je on Hrvat, periodično se kefalo po medijima. Ali to su činile pretežno one iste novine koje sada zajapureno, ali površno jurišaju na njega zbog Auschwitza, ili još i gore, mediji koji mu se nisu usudili zamjeriti zbog amnestiranja šovinističkih i rasističkih ispada na stadionima, jer su to i sami činili. Da je bilo drukčije, Marković bi bio odstranjen kao prvorazredna politička i kulturna sramota zemlje, ali taj u osnovi jednostavan posao nije imao tko obaviti. Jezikom uvodno spomenutih marksista, Hrvatska je pred sobom imala zadatak kojemu nije bila dorasla, a nije mu dorasla ni danas. Dobro, Marković je sada prisiljen otići nakon što je novi ministar obrazovanja i sporta Željko Jovanović osuo verbalnim kartečom po hrvatskoj nogometnoj 'močvari', čime se pokazalo da to uopće nije bilo tako teško da bi se trpjelo umalo pa cijelih desetljeće i pol.

Ali nitko nije zucnuo ni slova zašto se zapravo miče tog čovjeka – staračka demencija? Arčenje nogometnih para? Filonacizam? A Jovanović je već amenovao dolazak ništa boljeg, u nekim parasportskim i paravojnim disciplinama i goreg, Igora Štimca. Drugim riječima, sirovi i neukrotivi 'murta' morao je otići samo zato da bi ga zamijenio u međuvremenu nešto uljuđeniji 'murta'. Istinabog, bilo bi pretjerano reći da za ovo krivicu snose samo Jovanović ili Kukuriku vlast u cjelini, jer sam spomen Markovićevih 14 godina govori da je bolest dublja i da nadrasta njihov mandat. Ono, međutim, o čemu ovdje sasvim sigurno jeste riječ je da se nova vlast u to uklopila sada već jasno prepoznatljivim načinom da ništa bitno ne zna ili ne želi promijeniti. Ali zato zna i želi mijenjati ministre i druge ljude u vlasti takvom lakoćom da vidiš kako je to postala predstava za sebe.

U samo šest mjeseci otišli su dvoje ministara (Komadina, Holy) i jedan pomoćnik ministra (Ferdelji), a da je za to ponuđeno tako malo uvjerljivih razloga da moraš posumnjati kako je riječ o običnom triku za oči. Znam da će to zagrebati neke uši, ali svojedobno je Milošević pripremao Srbe za rat znamenitom rečenicom da oni možda ne znaju raditi, ali zato znaju ratovati. E, sad mi ovo s Milanovićevom Vladom izgleda nekako jako slično tome, ona ne zna naći izlaz iz krize, ali zato itekako zna pokazati izlaz iz Banskih dvora svakome tko se ne uklopi. I to onda pokušati prikazati javnosti kao krunski dokaz da se ova Vlada ponaša odgovorno i da je treba podržati jer bolje nije bilo, niti će je biti. I dobro, tu čak i ima istine, jer su HDZ-ove vlade micale ministre tek kada su ih pod svoje uzimali istražni organi pravosuđa ili uprava Remetinca.

Ali tu se barem znalo što su te nesreće zgriješili i barem si mogao reći da je njihovim procesuiranjem učinjen korak prema boljem funkcioniranju vlasti i države u cjelini. A volio bih čuti kakav je to korak napravljen micanjem Vladimira Ferdeljija, koji je u intervjuu koji je razbjesnio Zorana Milanovića rekao da velike investicije u javnom sektoru sada nisu moguće, jer za to ne postoji ni projektna dokumentacija, što se sada pokazuje savršeno točnim? Volio bih čuti i zašto je ovako brzo maknuta Mirela Holy iako sada obilato cure indicije da se ona zauzela za ljude koji su možda zbilja bili šikanirani zbog ekoloških stavova i studija koji su smetali snažnim smećarskim lobijima, kao što je po svemu sudeći i s njom slučaj. Ma, naravno, slažem se da je slanje maila kojim Holy traži zaštitu za suprugu svog stranačkog kolege neprihvatljivo.

Ali zar to u krajnjoj liniji nije ljudski shvatljivije od ponašanja nekih drugih ministara koji su, i za to postoje indicije, išli na ruku tim lobijima ili im čak i sami pripadaju. Da se razumijemo, Holy spada u članove Vlade koje do prije neki dan nisam nešto simpatizirao, jer je svojim ekološkim cjepidlačenjem bila, ili je barem meni tako izgledalo, smetnja razvoju, a bez njega se ništa ne može. Ali volio bih znati zašto se u Banskim dvorima najprije smijenilo tu mladu i evidentno poštenu ženu, a tek onda pokrenulo istragu je li bila žrtva nekih namještaljki, kada je jasno da je trebalo napraviti obratno, jer onda smjene možda ne bi ni bilo. Smije li se onda pretpostaviti da je smjena bila prioritetni cilj, a da je istraga samo igra koju će se neko vrijeme igrati dok stvari ne padnu u zaborav?

Naravno da smije, zapravo ništa drugo nije uvjerljivije od toga. Zar premijer Milanović nije napravio nešto jednako neprihvatljivo kao Holy, komandirao je njezinom smjenom iz privatnog ljetnikovca jednog od najvećih poduzetnika Emila Tedeschija pa ipak morala je otići samo ona, on ne. On svakako, on je gazda, a takvi u ovakvim pričama uživaju imunitet položaja, ali ne radi se samo o tome, nego još više o tome da brod kojim on upravlja plovi u zbrkanim cik-cakovim koje kapetan ne kontrolira, a to nije lako priznati. Puno je lakše bacati neposlušnu posadu s palube. Tako ove smjene u Vladi sve više sliče na političku estradu. Ta Vlada vodi kao i ona prijašnja promašenu neoliberalnu politiku koja je propala i drugdje u Europi pa zašto bi kod nas bilo drukčije, i sada se scenskim dimnim zavjesama pokušava sakriti ono što se sakriti ne da. Kraj priče.