Kako se zakotrljalo posljednjih desetak godina, biti predsjednikom HDZ-a sve više nalikuje starogrčkim tragedijama. Ili, točnije, tragikomedijama. S naglaskom na zapadni, a ne južni Balkan. Gotovo bi i Homer pozavidio na zapletima i raspletima u najjačoj hrvatskoj političkoj stranci od 1990. do danas: neočekivani odlasci, odbacivanje dojučerašnjih mentora, izbacivanje iz stranke, međusobno nekomuniciranje, iznenadno i radikalno mijenjanje mišljenja i saveznika, okretanje leđa suradnicima nakon ostvarivanja ciljeva.

Nakon što je u prosincu 1999. preminuo prvi hrvatski predsjednik i osnivač HDZ-a Franjo Tuđman njegovi su nasljednici na čelu stranke doživljavali uistinu dramatične političke sudbine. Prvi predsjednik stranke nakon Tuđmanove smrti Ivo Sanader suvereno je vladao njome do svog iznenađujućeg odlaska u srpnju 2009. Pola godine kasnije iz stranke ga je izbacila dojučerašnja prva suradnica Jadranka Kosor, a sam je Sanader uskoro pobjegao iz zemlje, po povratku započeo pravosudnu epopeju te na kraju završio u zatvoru. Jadranka Kosor i sama je izbačena iz stranke kada ju je preuzeo Tomislav Karamarkom kojega je tadašnja šefica HDZ-a i Vlade osobno i blagonaklono nanovo primila u stranku koju je nekoć napustio kao svoga do tada u svemu vjernog ministra unutarnjih poslova.

A onda je Karamarko na čelu HDZ-a i kao potpredsjednik Vlade pokazao svu raskoš svog političkog dara te stranku s vlasti gurnuo prema prijevremenim parlamentarnim izborima. Srećom za Andreja Plenkovića, koji se na vrijeme profilirao kao prvi Karamarkov kritičar i nasljednik na čelu HDZ-a. Aktualni je premijer uspio pobijediti aktualnog pobjednika predsjedničkih izbora Zorana Milanovića na parlamentarnim izborima 2016. te se činilo da starogrčki usud HDZ-ovih čelnih ljudi postaje prošlošću. No Plenković se nije sjetio svoje ne tako davne podržavateljice Jadranke Kosor, u čijem je mandatu također primljen u HDZ te se na unutarstranačkim izborima 2012. kandidirao kao njezin zamjenik, završivši na kraju na trećem mjestu od trojice kandidata. Tako je i Andrej Plenković nastavio niz oštrih prekida odnosa s prethodnicima u stranci.

'Resslerizacija' HDZ-a

Život je veoma često poput bumeranga, kako ga baciš, tako se vrati. Plenkovića čekaju unutarstranački izbori na kojima, unatoč svemu, slovi kao favorit. Međutim tako ne misle mnogobrojni čelnici i članovi HDZ-a, što javno, što tajno. I dok je otprije poznato to da na vrh stranke kroz predstojeće izbore ciljaju stići Davor Ivo Stier, nekadašnji Plenkovićev saveznik u dolasku na vlast, zatim Stierov prethodnik, odnosno Karamarkov ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač te vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji je za aktualnu Vladu (valjda i za njezina čelnog čovjeka) svojedobno izjavljivao da je najbolja moguća, pravo je iznenađenje to da Andrej Plenković za reizbor na mjestu predsjednika HDZ-a, a na taj način i Vlade, nema apriornu podršku svog štićenika Karla Resslera. Iako je mladi član Europskog parlamenta izabran s prvog mjesta HDZ-ove liste na prošlogodišnjim europskim izborima, i dalje podalje od većeg utjecaja unutar stranke, njegovo je odmicanje od Plenkovića u rangu s opisanim interpersonalnim raskidima na vrhu ili pri vrhu stranke posljednjih godina. Može se dogoditi da njime započne 'resslerizacija' HDZ-a.

U demokratskim društvima posve je uobičajeno to da se politička mišljenja i međusobni odnosi mijenjaju. Od toga nisu izuzete ni političke stranke koje bi djelujući unutar pluralističkog sustava i same unutar sebe trebale promicati kompeticiju mišljenja, njihovih zagovaratelja i načina ostvarivanja. U načelu da, u praksi poprilično različito. Tako je predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru i neupitni Plenkovićev podržavatelj Branko Bačić od Karla Resslera zatražio pojašnjenje izjave da u ovom trenutku nijedan kandidat za predsjednika stranke nema njegovu apriornu bianco podršku. Zašto bi Karlo Ressler bilo što dodatno objašnjavao? Nije mogao biti jasniji, a u stranci koja nosi atribut 'demokratska' tražiti takva pojašnjenja nije nimalo demokratski.

Poraz za stranku – pobjeda za Resslera

Sasvim je drugo pitanje integriteta. I osobnog i političkog, kao u konačnici i vjerodostojnosti prema biračima. I dok Karlo Ressler u ovom trenutku nikome od stranačkih kolega ne daje svoju bianco podršku u izborima za predsjednika HDZ-a, on je upravo takvu bianco podršku u cijelosti iskoristio za posao koji trenutačno obnaša. Tko je prije desetak mjeseci čuo za Karla Resslera? Samo njegova okolina te bolji poznavatelji prilika u HDZ-u. Zbog toga je odluka Andreja Plenkovića da njegov nekadašnji suradnik u Europskom parlamentu, zatim savjetnik u Vladi te koautor novog Statuta HDZ-a preuzme čelno mjesto na kandidacijskoj listi stranke za europske izbore 2020. djelovala kao čin krajnje podrške u biti politički nepoznatom i nerealiziranom stranačkom kadru.

Rezultat tih izbora je poznat. S Resslerom na čelu HDZ-ova je lista na europskim izborima dobila najmanju postotnu podršku birača otkako se provode ti izbori u Hrvatskoj te općenito najmanju kada je riječ o svim HDZ-ovim rezultatima na nacionalnoj razini od 1990., ne računajući predsjedničke izbore. Na taj je način Plenkovićeva podrška Ressleru doista bila i apriorna i bianco te da je umjesto njega povjerio prvo mjesto iole poznatijem političkom imenu, uključujući svoje unutarstranačke oponente, te da je na listu uključio izvanstranačka imena s kojima je on osobno dijelio listu za europske izbore 2013. i 2014., možda bi HDZ iza sebe u ovom trenutku imao bolje rezultate na europskim izborima, a možda i na predsjedničkim, te se ne bi nalazio u situaciji da dočekuje parlamentarne izbore u drugoj polovici ove godine sve neuvjerljiviji.

Možda se Karla Resslera nepravedno opisivalo kao bezbojnoga stranačkog kadra jer on ima itekako određenu boju. Sada ga podržavaju svi oni koji su ga do jučer odbacivali kao Plenkovićeva miljenika. Ipak, miljenik je pokazao da su mu od kreatora njegove profesionalne i političke karijere znatno milije godine u kojima Andrej Plenković više neće biti šef ni stranke ni Vlade. Karlo Ressler u najmanju ruku misli srednjoročno. Dovoljno je mlad da pokuša realizirati svoje izvorne stavove. Uostalom, za takve ambicije nema boljeg mjesta od HDZ-a.

I dok SDP, kojemu je bivši predstojnik premijerova ureda Tomislav Saucha okrenuo leđa kada je trebao kratkoročno osigurati vlastitu sudbinu, gotovo slučajno dolazi na vlast te mu 'sauchizacije' ni ne štete odveć, Karlo Ressler - možda sam, možda na nečiji mig - zna na koga se u Hrvatskoj treba kladiti kada je u pitanju vlast. S obzirom na sudbine prethodnika i kakvoću štićenika, Andrej Plenković nema nimalo lak zadatak u trasiranju svoje karijere. Naime predsjednici i premijeri redovito se mijenjaju i smjenjuju, 'ressleri' ne.