Točno je to da bez digitalizacije kina nećemo moći više gledati nove filmove na velikom platnu. Također se može prihvatiti argument da digitalizacija deseterostruko smanjuje cijenu medija na kojem se prikazuje film. Ipak, možda griješim, ali digitalizacija kina se pomalo čini kao već viđen scenarij u kojem neka lokalna sredina prihvaća promjene izvana (zbog standardizacije ili neke druge nadlokalne normativne prilagodbe), a lokalne specifičnosti, probleme ili eventualne popratne pojave nedovoljno osvještava.

Dva su slučaja koja su meni, inače potpunom laiku za filmsku umjetnost i kinodistribuciju, otvorila oči za ove probleme.

Slučaj kina Mosor

Kino Mosor je zagrebačko donjegradsko kino (izgradio ga je 1936. Martin Balen, pod nazivom Union) koje je bilo napušteno uslijed dugog i zamornog procesa raspada Kinematografa Zagreb i povrata imovine vlasnicima. Nekoliko sam godina bio dijelom inicijative koja je u prostoru kina pokušala uspostaviti društveni centar. Bavljenje kinom, njegovom kvartovskom memorijom, poviješću zgrade i kontekstom kada je građeno, materijalnim ostacima (od memorabilija, starih filmskih revija i plakata do osobnih predmeta zaposlenika i kinotehnike) i naposljetku susreti s ljudima iz područja filma koji su bili zainteresirani za reaktiviranje kina otvorili su pitanja o kojima nisam imao pojma, a još manje sam na njih znao odgovoriti. Primjerice zašto kod nas, nakon prestanka rada nekog kina ili obnove tehnike, stari projektori redovito budu uništeni, pokradeni ili prodani u bescjenje? Zašto lokalne zajednice ne obraćaju pažnju na ostavštinu i golem socijalni kapital koje se veže uz zgradu svakog kina? Ili zašto se inicijative i pojedinci koji sanjaju o otvaranju hrvatskog filmskog muzeja ne povežu, namjesto da svatko djeluje samostalno? Zašto ne postoji model da se privatne inicijative u niskoprofitnoj i nezavisnoj kinodistribuciji uključe u državni projekt obnove i digitalizacije kina?

Da stvar bude zapetljanija i doslovno tragikomična, Kino Mosor je prije četiri godine vraćeno unuci čovjeka koji ga je izgradio. Ona danas živi u Los Angelesu, nezavisna je filmska producentica i početno je bila vrlo zainteresirana za održanje filmske i društvenokulturne namjene kina te suradnju s Gradom Zagrebom.

Vis kao Atlantida

Drugi slučaj je poučna zgoda koju sam ovoga ljeta doživio u viškom ljetnom kinu. Privukla me svjetlost iz kabine operatera, pa sam se popeo gore. Kada sam izrazio divljenje prema starim Iskrinim projektorima, barba Dinko, viški kinooperater, pustio me unutra. Malo smo gledali 'Velikog Gatsbyja', a malo pričali o dnevnoj rutini otočkog kinooperatera: toga je jutra trebao biti u pet sati na trajektu da pošalje Tarantinovog 'Djanga' u Supetar (Dinko ima pomagača u Splitu koji preuzima role jer bi pošta bila prespora), a u podne je dočekao 'Velikog Gatsbyja' s plakatima koje mu je poslao kolega iz Murtera.

Sljedećeg ljeta viško ljetno kino i barba Dinko slave 50 godina kinodistribucije. Jedan od filmova iz te 1964, kojega se viški operater dobro sjeća, bio je Kazanov 'Na dokovima New Yorka' s mladim Marlonom Brandom.

Ipak, ono što me se najviše dojmilo nije ni povijest viških kina ni Dinkova dječačka i nepotrošena fascinacija strojem koji projicira živu sliku (čuo je on i za digitalizaciju, ali ne haje mnogo jer kaže da to nije za otočko kino i da će se novi strojevi odmah pokvariti zbog mora i soli), nego njegova vjera u kino kao društveni ritual.

Način na koji je komentirao mangupe koji su gledali film s visokog zida ne plativši ulaznicu, slao poljupce susjedama koje su ga psovale govoreći da će im njegovi zvučnici probuditi goste, kako je ponudio cigaretom gosta u zadnjem redu ili objeručke dočekao strance koji su zalutali u njegovu kabinu i ostali zapanjeni pred prizorom starih projektora, sve je to govorilo o svijesti da sadržaj koji se prikazuje i kvaliteta slike nije ono što kino čini socijalnim iskustvom.

Večeras prikazujemo...

U Kinu Mosor smo nekoliko godina, kroz različite programe, nadobudno pokušavali spojiti memoriju i društvenu stvarnost lokalne zajednice s medijem filma i televizije. Od gledanja starih VHS-ova po izboru susjeda, arhiva kina izloženog u predvorju, premijera kućnih uradaka kvartovskih videoamatera koji su se prikazivali u formatu kvartovskog filmskog žurnala pa do zajedničkog gledanja nogometnih utakmica i javnih rasprava o navijačkom nasilju. Bez obzira što se ideja pokazala kao potpun ekonomski promašaj, i dalje smatram da bi se stara kina trebala pretvoriti u šarene filmske dućane u kojima se filmski program isprepliće s edukacijom i svim drugim aspektima filmske kulture te aktivno reagira na potrebe zajednice.

Digitalizacija je počela kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća i morala se jednoga dana dokotrljati i do našeg vilajeta. Ona je normalna posljedica globalnog stanja – stanja koje intenziviranjem udaljenih realnosti radikalno mijenja i pomalo eutanazira lokalno iskustvo jer neumoljivo povezuje ogromne udaljenosti. Praktično to bi moglo značiti da bi sutra kinooperater viškog kina mogao sjediti u New Yorku.

Ipak, to nas ne treba plašiti ako budemo imali viziju budućnosti malih kina. Pogrešno bi bilo zaustaviti se samo na tehničkim aspektima cijelog projekta digitalizacije jer bi nam trebalo biti važnije hoće li nam ona biti povod da uz njenu pomoć započnemo pospremanje koje će sakupiti socijalni kapital što su ga u posljednjih stotinjak godina akumulirala kina u svojim gradovima i mjestima, arhivirati staru kinotehniku, pomoći stvaranju priča i očuvanju memorije hrvatske kinokulture te očuvati dvorane kroz komplementarne programe. Čak nije ni važno da se sve digitaliziraju ako u njima film ostane motiv za autentičnu socijalnu praksu.