Za nešto više od tri tjedna Amerikanci će na izborima odlučiti tko će biti 46. predsjednik, tko će voditi jednu od najstarijih demokracija na svijetu, najveću vojnu supersilu te najveće svjetsko gospodarstvo prema nominalnom bruto domaćem proizvodu (prema BDP-u računatom po kupovnoj moći, Sjedinjene Države su na drugom mjestu, iza Kine). Zahvaljujući izbornim pravilima, koja omogućuju ranije glasanje na posebnim biračkim mjestima, kao i dopisno glasanje ne samo u inozemstvu, već i u zemlji, milijuni američkih birača već su dali svoj glas. Osim kandidata za predsjednika, na listićima će se naći kandidati za Zastupnički dom, a ovisno o saveznoj državi, i kandidati za senatore i guvernere te niz drugih dužnosti na razini okruga i saveznih država, kao i pučke zakonodavne inicijative, od uvođenja alternativnog glasanja umjesto sustava relativne većine, preko povećanja minimalne satnice, do promjene regulacije prekida trudnoće te izričite zabrane glasanja za nedržavljane.

Vjerojatno ništa od još jedne debate

Početkom rujna u predsjedničkoj debati barem relativnu pobjedu odnijela je Kamala Harris, a sraz potpredsjedničkih kandidata prvog dana listopada završio je neriješeno, uz blagu prednost J. D. Vancea. Bila je najavljena još jedna debata između Trumpa i Harris, no rokovi do kojih su dva stožera za kampanju trebala usuglasiti detalje oko modaliteta sučeljavanja su prošli. Demokrati će reći da je Trump u strahu od još jedne debate, a on će tvrditi da svi mainstream mediji zdušno navijaju za njegovu suparnicu, stoga neće imati jednak tretman prilikom pitanja koja će postavljati voditelji sučeljavanja. Bilo kako bilo, američka, ali i svjetska javnost zasigurno bi s velikim zanimanjem pratile još jedan takav televizijski dvoboj, no do njega, po svemu sudeći, neće doći.

Kamala šumom, Donald drumom

Nakon što je postala kandidatkinjom Harris je vrlo brzo preuzela vodstvo u anketama. Okrenula se taktici izbjegavanja davanja intervjua te ponavljanja naučenih slogana pred unaprijed sklonom publikom na skupovima. Trump pak uporno govori o problemu poroznosti južne granice te tvrdi da privlači mnoštvo ljudi na svoja događanja, mahom organizirana u malim sredinama, premda snimke pokazuju da ne izaziva baš tako velik interes. Harris i njezin tim igraju na kartu obrane demokracije od Trumpa te opetovano portretiraju razliku između nje kao bivše državne tužiteljice i njega kao čovjeka koji je skupio već cijeli naramak optužnica, ali i presuda. Da stvari nisu baš tako sigurne po pogledu izbornog uspjeha Harris, govori činjenica da se bivši predsjednik Obama, više nego bilo koji bivši američki predsjednik ikad, prometnuo u njezinog neformalnog šefa kampanje te neumorno, svakoga dana, na društvenim mrežama, ali i na skupovima, apelira na birače, posebice afroameričke muškarce, da izađu na izbore i poklone joj glas. Trump i Vance odbijaju se jasno odrediti oko pitanja je li 2020. Trump pokraden na izborima i je li on potaknuo nerede i juriš na Capitol Hill koji su imali cilj zaustaviti formalnu potvrdu izbornih rezultata u Kongresu.

Zauzvrat upiru prstom u demokrate i odluku nekolicine 'plavih' saveznih država da ne zahtijevaju osobne dokumente ne biralištima, temeljem kojih bi se moglo utvrditi je li osoba koja pristupa biračkom mjestu doista američki državljanin. Ova teza temelji se na ideji da demokrati namjerno olabavljuju izborne propise i drže južnu granicu nebranjenom da bi ispod žita povećali broj potencijalnih birača. Nasuprot tome, demokrati smatraju da guverneri 'crvenih' saveznih država pokušavaju otežati glasanje manjinskih birača ukidanjem biračkih mjesta i ograničavanjem dopisnog glasanja. Glasanje poštom još je jedna od crvenih krpa za Trumpov tim jer je ono, prema njima, izvor izborne korupcije, tj. otvara mogućnost da jedna osoba, stranački aktivist, manipulira cijelim tucetom dopisnih glasova prikupljanjem od vrata do vrata i slanjem na poštu. Upravo prijepori oko transparentnosti i poštenosti samoga izbornog procesa unose veliku nestabilnost u Sjedinjene Države i čine ih ranjive na kibernetičke i dezinformacijske napade koji mogu doći iz Rusije, Kine i Irana. Naposljetku, posljedice razornog uragana dočekale su aktualnu administraciju pomalo nespremnu, tj. umjesto da tu gadnu prirodnu nepogodu okrenu u svoju korist, djelovali su previše fokusirani na stranačke interese i kampanju, a premalo na nacionalnu sigurnost (od nevremena), što se moglo odraziti i na smanjenje anketne popularnosti Harris.

Varljiva jesen 2024.

Dok se Demokratska i Republikanska stranka i njihovi kandidati prepucavaju oko toga tko je veća prijetnja za demokraciju te tko je koga prevario ili namjerava prevariti na izborima, svijet gori. Netko će reći da su Poljaci, Litavci i Finci odveć paranoidni, no rat u Ukrajini ulazi u fazu u kojoj sve postaje moguće i nije naodmet spriječiti nego poslije liječiti ludost kakva god Kremlju padne na pamet. Europski saveznici u strahu su od Trumpova povratka jer misle da će ostaviti NATO na cjedilu, a prema Moskvi voditi politiku appeasementa. Trump pak optužuje Obamu i Bidena da su omogućili Irancima da dođu na korak do atomske bombe. Lijevo krilo demokrata Bidenu, pa shodno tome i Harris, zamjera politiku nečinjenja u pogledu rata u Gazi, no pitanje je hoće li ti ljudi doista dati glas zelenoj kandidatkinji Jill Stein ili pak ostati kod kuće. Amerika je već upletena u rasplamsali sukob na Bliskom istoku jer su njezine snage periodički pod napadom u sjevernom Iraku, patroliraju istočnim Sredozemljem kako bi odvratili Hezbolah, s Britancima drže Adenski zaljev relativno sigurnim od napada hutija, a State Department želi i odvratiti Izrael od osvetničkog napada na Iran. Pored svega toga, tu je još uzavrela situacija na Pacifiku – kineska mornarica sve agresivnije opipava teren oko tajvanske obale te širi isturene točke na grebenima i hridima u Južnom kineskom moru.

Na ovim izborima svaki će se listić pažljivo brojiti, a neće biti neočekivano ni to ako se u nekim saveznim državama ili u pojedinim okruzima i sudskim putem budu osporavati rezultati ili tražilo ponovno prebrojavanje glasova. Harris i dalje vodi prema pučkim glasovima (+1,7 prema RealClearPolitics (RCP) te +2,8 prema modelu Natea Silvera, koji pri računanju prosjeka svih objavljenih anketa uzima u obzir i njihovu različitu metodologiju te inherentnu pristranost pojedinih agencija za ispitivanje javnog mnijenja. Međutim Trump (ponovno nakon ljeta) vodi po, ustvari, važnijoj metrici, a to je glasovna prednost u državama bojišnicama. Naime lako se može dogoditi da, baš kao i 2016. godine, kada je pobijedio Hillary Clinton, dođe do izborne inverzije te pobjednik u Izborničkom kolegiju postane kandidat koji dobije manje pučkih glasova. Trump, prema Nateu Silveru, ima tanku prednost u Sjevernoj Karolini (+0,7), Georgiji (+0,8) te Arizoni (+1,6), a Harris u Pennsylvaniji (+0,8), Wisconsinu (+1,1) te Michiganu (+1,1). Prema RCP-u, Harris je na +0,3 u Wisconsinu dok u svim drugim državama bojišnicama vodi Trump, doduše ponovno s izrazito malim postotcima, od +0,1 u Pennsylvaniji do +1,0 u Arizoni. Isti izvor podataka daje Harris prednost od +1,7 na nacionalnoj razini. Usporedbe radi, istoga datuma Biden je vodio čak 10 posto, a Clinton 2016. 6,7 posto. Usporede li se razlike između dvoje kandidata 2020. godine i danas u svim zemljama bojišnicama, može se jasno vidjeti da su ovo vjerojatno najizjednačeniji predsjednički izbori u Americi ikada.

Na kraju će se sve svesti na nekih 20 tisuća birača u Pennsylvaniji ili u Sjevernoj Karolini i Georgiji, a treba se nadati da konačnog pobjednika izbora neće odrediti tek kakva presuda Ustavnog suda, kao nakon famoznog ponovnog brojenja glasova 2000. na Floridi.