To: savjetnik.macak@uredzaizgubljenestvari.t-com.hr
Subject: frankfurtski sajam knjiga

Dragi Savjetniče,
napokon sam stigla u mitski grad u kojem su generacije roditelja i djedova iz naših krajeva ostavile mladost i kosti da bi doma sagradili trokatnice na magistrali, grobnice velike poput faraonskih od dvjesto mramornih kvadrata bez okućnice, u kojima su stizali kratko ljetovati i brzo umrijeti.

Kolegice i ja došle smo u Frankfurt drugim poslom, predstaviti knjige koje su prevedene i objavljene, ili će to uskoro biti, na njemačkom jeziku. Kako to lijepo zvuči, dragi Savjetniče! Dušu dalo za medijsku prezentaciju, za paralelnu ne-stvarnost i zadovoljavanje forme. Obožavam formu, ali ne kad je bez sadržaja, a košta.

Frankfurtski sajam ponajveći je sajam izdavača na svijetu, pa tako i izgleda - svjetski. Bidan hrvatski štand također je prava slika i prilika onog što Hrvatska danas u svijetu jest: izgubljena u vremenu i prostoru, bez organizacije, artikuliranog cilja, programa, s državnim novcem koji se iz godine u godinu baca u vjetar (ili nestaje u kakvom džepu?). Inače, smjestili su nas u hotele u seocetu do Frankfurta, s bukoličkim pogledom na golemo poljoprivredno dobro, crnu oranicu po kojoj trče zečevi i klije krumpir. Tako je naš put od sajma i natrag, s nekoliko presjedanja, svakodnevno nalik izletu na ladanje ili, u obrnutom smjeru, u veliki grad, što je, onako, dosta literarno.
Organizatore na našem selu vidjele nismo, možda su se, uštede radi, smjestili bliže nezdravim ispušnim plinovima i nesnosnoj sajamskoj vrevi. OSI

To: OSI@izgubljena-na-stand.hr
Subject: RE:

Čudno, draga OSI, jer mediji, osim pojedinačnih gunđanja, izvještavaju o još jednom našem uspjehu u širokom svijetu! Čak sam pomislio da kad se vratiš kupimo onu kladionicu do našeg ureda i otvorimo knjižnicu, no sad si me pokolebala…
mačak

Dragi Savjetniče, u mene se uvukla sumnja da smo mi autorice ovdje samo pokriće za onih recesijskih 400 tisuća kuna koje je Ministarstvo reklo uplatiti organizatorima. Prije nego što svisnem zbog vlastite gluposti što sam se dala uvući u ovo, daj da ti ispričam. Tamburice, da prostiš, na dočeku nitko očekivao nije, ali... Spisateljice Tanja Mravak, Ivana Simić Bodrožić, Maša Kolanović i ja predzadnji dan smo saznale da su nam ipak osigurali smještaj, a da će nam, ako jako insistiramo osigurati i transport do lena na kojem smo smještene, a u zadnji tren dobile smo i program i propusnice za Sajam. Pa koji bi hrvatski pisac poželio više! Zna se da su strani sajmovi dolje u domovini poligoni vječnih žudnji, prijepora i očitovanja egomanijaštva, a da za to nema nikakvog normalnog, a bome ni nenormalnog, razloga. Ako tko sumnja neka čita dalje – ako ništa, izliječit će se.

Saznale smo da je, eto, recesija pa da će se štedjeti na način da neće biti programa zbog kojeg smo došle. Programe na internacionalnim forumima, koji zapravo jedini imaju smisla i širu publiku, treba prijaviti u siječnju, a mi smo dobile pozive za svoj nastup prije dva tjedna. Pa iako nam je već na dolasku dano na znanje da su nas zvali da ne radimo ništa, luzerice kakve jesmo, odradile smo svoj posao s jednakim žarom kao da su i organizatori svoj dio napravili kako spada – zbog sebe i zbog respekta prema onome što radimo, prema književnosti i knjigama. Možda se pritisnuti mnogim obavezama i sklapanjima mnogih ugovora i poslova za svoje autore sa stranim izdavačima u Frankfurtu, naši organizatori nisu stigli pojaviti ni na jednom od nastupa? (Jer promocija domaće knjige i autora, probijanje granica nacionalne književnosti trebala bi biti glavni, ako ne i jedini, razlog financiranja od strane države predstavljanja neke zemlje na ovakvim sajmovima.)

A možda im je – našim organizatorima – iako u to sumnjam, bilo pomalo neugodno pojaviti se na našim nastupima, koji su najbolje demonstrirali njihovu vlastitu, ne samo beskorisnosti nego i štetnost na ovom sajmu. Jer kako drukčije nego štetnom i apsurdnom nazvati situaciju kad u Frankfurt dovučeš mlade (u ovakvom poslu mladost je vrlo protežna), a već višestruko prevedene i nagrađivane autore/autorice i to ne iskoristiš za stvarnu promociju. Ergo, doveli su nas samo da bi nas slikali i na osnovu toga i nagodinu dobili novac.

Što su autorice iz ovog polučile i koju su lekciju naučile: nikad više sa Zajednicom nakladnika i knjižara ni u Belišće, a kamoli u Frankfurt - ni da nam nude Kaiserstrasse. Strane izdavače ionako smo našle same ili su oni, preko agenata, našli nas. OSI

To: OSI@izgubljena-na-stand.hr
Subject: RE

Ajde, ne budi tragikomična. Pa na hrvatskom štandu već godinama ignoriraju i nobelovca Ivu Andrića, a kamoli neće vas polupočetnice, žive i relativno mlade. Imate vi još pure pojest. Dalek je put do spoznaje da nisu oni potrebni Andriću, nego da je Ivo Andrić potreban i koristan njima. Nego, čujem da je bijo neki dernek? Znači da i nije bilo tako loše?! m.

To: savjetnik.macak@uredzaizgubljenestvari.t-com.hr
Subject: Male zemlje i male ideje

Dragi Mačak,
organizacija derneka ili domjenka prošla je nešto bolje nego organizacija štanda s knjigama ili književnog programa, oko gastro dionice su se potrudili. Ajde, ima i dobrih stvari: katalog je napokon suvislo napisan, pa predstavljanje dječjih izdavača i… I to je to. Ostale lijepe i važne stvari događale su se izvan bidnog našeg štanda. Nije trebalo ići ni daleko niti među velike zemlje i jezike. 'Male' Makedonija i Slovenija bile su u neposrednoj blizini i na manjim, ali osmišljenim, preglednim i suvremenim (a ništa skupljim) štandovima. Crnogorci su doveli tri pisca – jedan je friško, europski nagrađen Nikolaidis za knjigu objavljenu kod zagrebačkog Durieuxa – koji su se predstavili na forumu s programom prijavljenim u siječnju, s ukupno troje ljudi iz organizacije i logistike. I od njih bi se, eto, moglo učit o prevladavanju recesije koja je postala izgovor za svaki propust. Ali onda bismo bili zakinuti za sve one osebujne likove koji se već godinama muvaju oko hrvatskog štanda, a da nitko pojma nema što tu rade i čemu služe. Ostali štandovi, sjevernije od našeg, za nas su SF sfera, iako većinom koriste tek jednostavna efektna dizajnerska rješenja, a i knjige su na njima još uvijek one privlačne kutije pune tajnih avantura.

'Mali' Island, zemlja sa 320 tisuća stanovnika, ovogodišnja je zemlja-partner. Napravili su fascinantan paviljon, veliku, apetitlich svjetsku promociju islandske književnosti i vilinskog Islanda (koji ipak nije ni ubav ni raznolik kao RH, ali to nitko neće saznati). Malotko je izašao vani iz te sajamske priče, a da nije poželio odjezditi na islandske gejzire i(li) pročitati knjigu nekog njihovog pisca, jer ovo je, na zaboravimo, ipak sajam knjiga, mjesto na kojem se vidi da knjige ipak ima tko njuškati i listati ili downloadati, osim na onim štandovima koji su sami sebe marginalizirali podcjenjivanjem vlastitog posla. OSI

To: OSI@izgubljena-na-stand.hr
Subject: RE:

Ama, cijenjena moja kolegice OSI, ima li nam spasa? Ima li nade za hrvatsku književnost u Frankfurtu? Ima li nade za naš štand, ako taj štand nije pult za grill? I zašto? Prijedlozi? m.

To: savjetnik.macak@uredzaizgubljenestvari.t-com.hr
Subject: nakladnici i knjižari na sajmu pršuta

Dragi Mačak,
kad bih umjesto tebi pisala onima koji imaju moć, ali ne i pretjeranu volju, promijeniti stvari na bolje, rekla bih im sljedeće:
Ukoliko se dosadašnji organizatori nisu dobro predstavili zadnjih godina, a nisu, nema razloga da im Ministarstvo poklanja novac i povjerenje, neka raspišu javni natječaj, objave isti u medijima i neka pobijedi najbolji. Možda to bude onaj poznati knjiški klub koji je prije nekoliko godina poslalo program, a nitko se iz Ministarstva nije udostojio odgovoriti im, možda neki autsajder kao jedina hrvatska agencija za posredništvo Sandorf, čiji je agent Ivan Sršen jedini koji je na naš štand neprekidno dovodio strane izdavače i pregovarao s njima ili, zašto ne, jedno od udruženja hrvatskih pisaca ili netko deseti. Možda bi se za kakav savjet moglo priupitati i Frakturu koja ima samostalan štand, jer ovaj sajam očigledno vide kao priliku za nove poslove, a ne kao pomalo dosadan i besmislen izlet. Ne bi bilo naodmet pogledati kako to radi Alida Bremer.

Hrvatska književnost u moru svjetske književnosti sitna je i nevidljiva, ali predstavljena unutar korpusa suvremene književnosti Jugoistočne Europe i hrvatska je knjiga vidljivija i puno veća, a naše pisce na takvim forumima kakve Bremer organizira – ma kolikogod naši mediji šutjeli o tom – u starom lajpciškom kinu ili impozantnom bečkom kazalištu ili na nekom trećem mjestu, uvijek prati 500-600 ljudi, među njima strani urednici, prevoditelji, izdavači, pisci, agenti. Toliko o nepostojanju interesa za našu književnost.

Bilo bi naivno očekivati da će Hrvatska, zemlja u kojoj je pismenost predmet sprdnje u skoro vrijeme nastupiti pod sloganom pod kojim je nastupio Island: 'Knjige su najbolje što dolazi s Islanda', ali dajte nastupe na sajmovima knjiga ljudima kojima je do knjige i književnosti stalo, koji je cijene i razumiju, a ako takvih uistinu kod nas nema, svi zajedno ostanimo doma, ne bacajte novce u vjetar. Preusmjerite se na nešto u što vjerujete, nešto 'isplativije', nešto 'uistinu bitno': sajam pršuta, cipela, automobila, takvih stvari. Svejedno je, nije li?!