Prva polovica kolovoza obično političarima nudi tri događaja za slanje političkih ili društvenih poruka i pozicioniranja za nadolazeće razdoblje. Prvi je Sinjska alka na kojoj će su uvijek gledati tko je došao, tko nije, tko s kime sjedi i ćaska i kakve suptilne i manje suptilne poruke želi poslati. Drugi je proslava Oluje u Kninu, gdje aktualni predsjednik Milanović svojim govorom može ponovno stupiti na scenu nakon što se bio pomalo pritajio nakon neuspjeha pseudokandidature na parlamentarnim izborima. Treći je blagdan Velike Gospe gdje je fokus, dakako, na propovjedi zagrebačkog nadbiskupa, no koji također ima neizbježne društvene i političke konotacije, budući da će mediji redovito precizno izvijestiti tko je od političara bio, a tko nije bio na misi.

Prisjetimo se nakratko predsjedničkih izbora u prohujalih dva i pol desetljeća, otkad predsjednik više nema izvršne ovlasti te pogledajmo što je, za sada, u ponudi od relevantnih kandidata.

Dosadašnji izbori

Predsjednički izbori održavaju se krajem godine, u božićnom razdoblju, zbog toga što su 2000. godine tada održani uslijed smrti predsjednika Tuđmana početkom prosinca. Time je taj termin zadan i predstavlja primjer ovisnosti o prijeđenom putu, tj. načina na koji povijesni događaji i odluke stvaraju utabane staze za daljnje političke i društvene procese čak i nakon što izvorni uvjeti odavno nestanu ili se značajno promijene.

Te izbore 2000. godine obilježilo je to da je Stjepan Mesić (prethodno premijer 1990. te zadnji predsjednik predsjedništva SFRJ-a 1991. godine) kao kandidat manjeg koalicijskog partnera oporbene šestorke (HNS-a) koja je pobijedila na izborima početkom siječnja krajem istoga mjeseca već u prvom krugu s 41,3 posto daleko odskočio ispred kandidata druge po veličini stranke nove koalicijske vlasti, Dražena Budiše (HSLS) koji je došao na 27,8 posto te HDZ-ovog kandidata Mate Granića koji je prikupio tek 23 posto glasova. Inače, Granićev voditelj kampanje je bio tada još stranački nesvrstani Andrej Plenković. Mesić relativno komotno pobjeđuje u drugom krugu s 56 posto. Pet godina kasnije, Mesić zamalo pobjeđuje već u prvome krugu (osvaja 49,37 posto glasova), a HDZ-ovoj Jadranki Kosor račune je pomrsio trećeplasirani Boris Mikšić, povratnik iz SAD-a, koji je dobio 2,54 posto manje od nje te kasnije tvrdio da je pokraden na izborima, no ta tvrdnja nikada nije potkrijepljena valjanim dokazima. Mesićev rezultat u drugom krugu (65,9 posto) je do sada najbolji rezultat na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, čak i nešto bolji nego Tuđmanov 1997. godine (61,4 posto).

Izbori 2009./2010. bili su posebno zanimljivi jer su se uz službene kandidate SDP-a (Josipović) i HDZ-a (Hebrang) pojavili još i bivši HDZ-ovci (Vidošević i Primorac), kao i pokojni Bandić koji je napustio stranku upravo uoči tih izbora zbog toga što nije uspio postati njen kandidat. Josipović u drugi krug ulazi s tek 32 posto, no s prednošću od +17,79 pred Bandićem, kojeg s komotnih 60,26 pobjeđuje dva tjedna kasnije. Na izborima 2014./2015. Grabar-Kitarović u drugom krugu preokreće Josipovićevu prednost te pobjeđuje s 1,48 posto razlike. Predsjednik Milanović je prije pet godina u prvom krugu bio s 29,91 posto bio prilično poravnat s Grabar-Kitarović (26,98) i Škorom (24,75), da bi u pripetavanju slavio s 52,66 posto.

Inače, većina predsjedničkih izbora imala je pregršt kandidata, a nemali broj njih je na kraju osvojio manje glasova negoli je potrebno potpisa skupiti (10 000) za valjanu kandidaturu. Na izborima 2000. Ante Prkačin i Zvonimir Šeparović dobivaju tek oko 7 tisuća glasova svaki, 2005. ispod 10 tisuća su bili Doris Košta, Mladen Kešer i Tomislav Petrak, 2009. Slavko Vukšić te 2019. Anto Đapić i Nedjeljko Babić. Na zadnjih izborima bilo je ukupno 11 kandidata, a ovaj tip izbora, koji je po svojoj naravi personaliziran, uvijek privlači dio političkih egzibicionista i redikula, koji vjerojatno niti ovaj put neće izostati.

Kandidatkinje i kandidati, prednosti i boljke

Glavno pitanje za Zorana Milanovića jest jesu li birači već dovoljno zaboravili neuspjeh njegovog „lukavog plana“ s parlamentarnih izbora? Koliko će mu njih i dalje zamjerati izlazak iz ustavnih okvira? Pored toga tijekom posljednjih pet godina, svjesno se pokušavao svidjeti biračima desno od HDZ-a, a otuđio je lijevo biračko tijelo verbalnim salvama upućenim manjinskim političarima, ljudskopravaškim aktivistima i brojnim drugima. Pa ipak, on je samim time što je aktualni predsjednik favorit. Također, može profitirati od navade hrvatskih birača da ne stavljaju sva jaja u istu košaru, odnosno da predsjedničke izbore koriste kao priliku uspostavljanja ravnoteže naspram vlade.

<< Milanovićeve četiri godine obilježio sukob s Vladom: 'Imali smo državu u državi!' >>

HDZ se dugo gombao i nećkao oko toga koga podržati, testirana su imena Davora Ive Stiera i Mire Gavrana, no naposljetku je kocka pala na Dragana Primorca, osobu blisku stranci koja je iz nje odavno izašla. Primorac donosi sa sobom poslovne i znanstvene veze, prvenstveno sa SAD-om i Izraelom te u vanjskoj politici vrlo vjerojatno može predstavljati kontrapunkt Milanoviću kojeg se često optužuje da ima previše razumijevanja za Moskvu, ali i Banju Luku (igrom slučaja, Primorčev rodni grad). Primorcu će problem biti što će mu mediji, kao oni na lijevom centru, tako i oni kojima je Plenković „odnarođen“, tražiti slabe točke u karijeri, od toga da je bio u partiji, do toga da nije bio branitelj, pa do rada u Sanaderovoj vladi. Prednost mu je što on nije tipični proizvod stranke, već je štošta stekao mimo nje. Uz to, odabir Primorca pokazuje da se premijerova stranka ponovno odlučila osloniti na jedan od glavnih izvora političkih elita u Hrvatskoj. Naime, pored diplomacije i, poglavito u 1990-ima, direktora velikih državnih poduzeća (tehnomenadžeri), glavna tvornica kadrova jest svakako liječništvo. Primorac je 2009. bio dobio tek 5,99 posto glasova, manje od Hebranga i Vidoševića, no više od Miroslava Tuđmana. Ovoga puta je službeni kandidat HDZ-a pa bi mu ulazak u drugi krug trebao biti siguran.

Marija Selak Raspudić je još jedna kandidatkinja iz akademske zajednice. Njena prednost je što je stranački neopterećena i mlada, a teret joj može biti to što, za razliku od svojih protukandidata, ima supruga koji je također u politici, pače, dijeli s njom saborske klupe. Njen javni nastup je odmjereniji, koncilijantniji i manje sklon bombastičnim izjavama od njega, pa će trebati vidjeti može li Nino Raspudić malo stišati neke karakteristike svoje retorike kako ne bi odmogao supruzi. Također, dio akademske zajednice bi joj svakako mogao zamjerati bliskost bivšem prorektoru Anti Čoviću, ali i bivšem rektoru Damiru Borasu. Premda nema uteg stranačke stege, istovremeno ima i problem što će biti puno teže iznijeti kampanju bez podrške neke stranačke infrastrukture. Hrvatska je već imala predsjednicu, ali i mnoge predsjedničke kandidatkinje (nije ih bilo samo 1997. i 2000. godine), a žene, u prosjeku, manje izlaze na izbore od muškaraca. Može li Marija Selak izvući na birališta žene na centru i desnom centru?

Pored nje, vrlo vjerojatno možemo očekivati da Možemo kao kandidatkinju istakne svoju saborsku zastupnicu Ivanu Kekin. Premda se ranije govorkalo da bi kandidat mogao biti Gordan Bosanac, on je otišao u Europski parlament, unatoč tome što je Kekin dobila više preferencijskih glasova na tim izborima, što dodatno govori u prilog tome da će upravo ona braniti boje zelene ljevice. Prije pet godina oni su bili podržali Katarinu Peović (Radnička fronta) koja je bila osvojila te 1,14 posto glasova. Kekin će vjerojatno htjeti birače, a poglavito biračice, mobilizirati na onim bioetičkim temama u kojima se ona razlikuje od Marije Selak, a bit će zanimljivo vidjeti hoće li unijeti zdravstvene teme u kampanju, s obzirom da je i ona, kao i Primorac, liječnica, premda je su ti sadržaji posvema izvan predsjedničkih ovlasti.

<< Dragan Primorac šef je jedne od najvećih privatnih bolnica. Provjerili smo kako posluje >>

Kandidaturu je ponovno najavio i Mislav Kolakušić, nakon što se nije proslavio na europskim izborima. Pet godina ranije, ovaj nekadašnji sudac trgovačkog suda, bio je dobio 5,95 posto glasova. Domovinskom pokretu predstoje unutarstranački izbori koji bi ih mogli raskoliti te dodatno oslabiti kao mlađeg partnera u Plenkovićevoj vladi tako da nije do kraja jasno hoće li oni uopće imati svojeg kandidata na predsjedničkim izborima te je li postignut dogovor da oni podrže HDZ-ovog kandidata. Nije isključeno da Josip Jurčević, koji nije podržao aktualnu vladu, ponovno pokuša jurišati na Pantovčak, zadnji puta, 2009. godine, bio je dobio 2,77 posto.

Kako reformirati način izbora predsjednika?

Parlamentarni izbori u travnju ostat će upamćeni po značajnom skoku izborne izlaznosti. Predsjednički izbori inače se također ne odlikuju nekom izrazito visokom izlaznošću. Međutim, ono što je zanimljivo jest to da, usprkos tome što kod dvokružnih izbora u drugome krugu obično možemo očekivati nižu izlaznost zbog zamora birača, na svim izborima, osim 2000. godine, izlaznost u drugome krugu je ustvari bila porasla. Ogroman skok, od gotovo 12 posto, doživjela je u drugom krugu 2015. godine (Grabar-Kitarović pobjeđuje Josipovića). Ovo bi se dalo objasniti time što je već u prvome krugu bila jako tijesna razlika između ovo dvoje kandidata (Josipović je bio na +1,27 posto), ali i time da se radi o izborima koji se događaju u vrijeme izrazite političke i društvene polarizacije (Karamarko protiv Milanovića).

Mnogi su tijekom godina isticali da bi možda predsjednika trebalo birati u Saboru, dvotrećinskom većinom te možda i dodatno Hrvatsku pozicionirati kao klasičnu parlamentarnu demokraciju s ceremonijalnim državnim poglavarom. Predsjednik Milanović je i sam u prošlosti znao izražavati podršku takvoj ideji. Prije nego su se odlučili za Primorca, iz HDZ-a su tijekom ljeta bili puštali probne balone oko književnika Mire Gavrana kao potencijalnog kandidata. Upravo netko njegovog profila odgovarao bi takvoj koncepciji ceremonijalnog predsjednika izabranog u Saboru.

Međutim, drugi će reći kako je ipak potrebna protuteža vladi te se založiti za očuvanje postojećeg modela s izravno izabranim predsjednikom koji ipak ima stanovite važne ovlasti u vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici. Aktualni predsjednik je u drugom krugu izabran uz odaziv nešto manje od 55 posto upisanih birača. Kako pak osigurati veću izlaznost, ali i izbjeći logistički nepraktično održavanju dvaju izbornih krugova, između Božića i Nove godine? Funkcionalni pandan dvokružnom izbornom sustavu jest sustav alternativnog glasa, kakav se, primjerice, koristi za izbor zastupnika u Australiji ili pak irskog predsjednika. Naime, umjesto zaokruživanja rednog broja ispred imena jednog kandidata, birači bi mogli, prema vlastitim afinitetima, rangirati sve ponuđene kandidate na glasačkome listiću. Ako niti jedan kandidat nema preko 50 posto prvih preferencija (prvih izbora birača), najslabije kandidate se u prebrojavanju preferencija eliminira te se njihov glasovi pripisuju preostalim kandidatima sukladno iskazanim drugim preferencijama na onim glasačkim listićima na kojima su eliminirani kandidati bili prvi izbor. Postupak se ponavlja tijekom večeri dok se ne izluči pobjednik. Ovaj sustav može biti isprva ponešto kompliciraniji za birače te zahtjevniji i dugotrajniji za DIP, no u konačnici omogućava organiziranje predsjedničkih izbora u jednom krugu (što je jeftinije i praktičnije i miče kampanju barem iz dijela blagdanskog razdoblja), ali i osigurava da izabrana osoba doista bude prihvatljiva najširem broju (izašlih) birača. Pristupačnosti radi bitno bi bilo i uvesti pravilo pri kojemu je glasački listić valjan i uz jedno preferenciju, kako oni birači koji i dalje žele dati podršku isključivo jednom kandidatu ne bi bili prisiljeni ispunjavati cijeli listić. U praksi bi to izgledalo ovako. Zamislimo jednu lijevo orijentiranu biračicu. Ona bi svoju prvu preferenciju mogla dati Kekin, drugu Milanoviću, treću možda Selak i četvrtu Primorcu, a petu Kolakušiću. Jedan desno orijentirani birač bi mogao kao prvi izbor istaknuti Primorca, a zatim Selak kao drugi izbor, a kod ostalih kandidata ne upisati niti jedan broj ili možda kao treći izbor staviti Milanovića.