Više negoli je zaslužila, a manje negoli je trebala dobiti. U tih bi se nekoliko riječi mogle sažeti dvije bitne ocjene koje su ovih dana uzburkale hrvatsku javnost u ogorčenoj raspravi o antikorupcijskim dometima Jadranke Kosor, opstanku Vlade i prijevremenim izborima. Iz Bruxellesa se razdragana premijerka vratila s osobnim pohvalama europske povjerenice za pravosuđe Vivian Reding, dok je u Zagrebu Transparency International istoga dana objelodanio redovito godišnje izvješće o percepciji korupcije u 178 zemalja svijeta, u kojem je Hrvatska zadržala prošlogodišnju ocjenu 4,1, koja se ipak smatra neprolaznom na ljestvici te ugledne međunarodne udruge (najgore 1, najbolje 10). Još daleko iza Slovenije, a ipak ispred članica EU-a, Bugarske, Rumunjske i Italije, kao najbolji balkanski đak u europskoj čekaonici, ali nedovršena i nesigurna država, kojoj ovakva kakva je danas strani ulagači i međunarodno poslovno okružje ne mogu pokloniti puno povjerenje.

Vjetar u leđa, ali i dodatna opomena, u čemu i jedno i drugo ima tek svoju relativnu vrijednost. I razdraganu Jadranku Kosor i blagoglagoljivu Vivian Reding dobrim je dijelom ušutkao Jose Manuel Barroso, šef europske vlade, koji bez obzira na sve pohvale još ne želi odrediti konačni datum hrvatskog pristupanja Uniji, a ponovno upozorava da se Hrvatska i dalje mora odlučno boriti protiv korupcije te unaprijediti manjinska prava, pravosudnu reformu i suradnju s Haagom. Nakon što se opekla s Bugarskom i Rumunjskom, Europa više ne želi hvaliti bez zadrške, dok suci iz Transparency Internationala u prvom redu ocjenjuju kvalitetu zakona i domete administracije, a ne vode računa o dnevnim zbivanjima, pa je tako Hrvatska u izvješću Transparency Internationala prošla lošije negoli je zaslužila, a u pohvalama Viviane Reding zaradila samo trenutni politički predah.

U borbi protiv korupcije Europska unija ipak prvenstveno štiti one stare članice, dok se prema novoprimljenima, a pogotovo kandidatima, provodi mnogo odlučnija politika. Bugarska i Rumunjska ostaju pred izravnim nadzorom kada je riječ o borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala (Bugarskoj je prije dvije godine zamrznuto 800 milijuna eura zbog izbjegavanja preuzetih obaveza), dok se Italija, koju je ovo ispitivanje Transparency Internationala svrstalo iza nekih balkanskih zemalja, ne mora brinuti zbog općepoznatog mafijaškog imidža. Hrvatska i neki kandidati moraju biti i bolji od Europe da bi bili primljeni u Europu, dok Europska unija, osim nekih općenitih dokumenata, ovog trenutka nema nikakvih zajedničkih instrumenata kojima bi se borila protiv korupcije u vlastitim redovima. Postoji tek Olaf kao istražno tijelo koje se bori protiv zloporabe zajedničkog novca, ali ono što se još uvijek može tražiti od Bugarske i Rumunjske, Hrvatske ili Makedonije (obavezna promjena zakona, reforma pravosuđa, kazneni progon političkih uglednika), Europska komisija nema pravo tražiti od svojih drugih članica. A pogotovo kažnjavati one koji u ovakvoj Europi ne poštuju europska mjerila.

O tome je sada javno progovorila Monica Macovei, nekadašnja ministrica pravosuđa u poslovično korumpiranoj Rumunjskoj, koja je postala europski uzor za sve tranzicijske zemlje kada je ukinula nezakonitu tajnu policiju i ministarske imunitete, pokrenula istragu protiv bivšeg premijera Adriana Nastasea (ipak se izvukao) i utemeljila svojevrsni rumunjski USKOK, koji je pripremio optužnice protiv osam članova parlamenta, dva ministra, devet sudaca i osamdesetak policijskih i carinskih čelnika. Mnoga su suđenja propala, a Macovei je ubrzo izgubila posao, ali je ostala podjednako tvrdoglava i kada je izabrana za članicu Europskog parlamenta i nagovorila zavidnu većinu zastupnika da podupru njezinu rezoluciju (18. svibnja 2010), koja traži da i Europska unija u svojim redovima utemelji cjelovitu i jedinstvenu antikorupcijsku politiku te ustroji posebno tijelo koje će nadgledati borbu protiv korupcije u svim zemljama članicama. Ne samo za Bugarsku i Rumunjsku, već i za sve one koji se ponašaju kao Bugarska i Rumunjska.

Rezolucija je rezolucija, a politika je politika, pa se Monica Macovei odmah sudarila s otporom vlada nekih najmoćnijih članica, koje nipošto ne žele da se borba protiv korupcije izuzme 'iz nacionalnih ovlasti'. U prvom redu London, a onda i mnogi drugi, koji u obrani nacionalnog suvereniteta brane i nedodirljivo pravo na vlastiti zločin i kaznu. Tako među velikima samo SAD ima zakon koji američkim tvrtkama zabranjuje da ponude ili plate mito za uslugu utjecaja, osvajanja ili zadržavanja poslova. Pa ipak, i američka strana je u izvješću, koje je dobila i Hrvatska, ispustila neke prevažne stranice koje bi otkrile (kako tvrdi Jutarnji list) tko je u Hrvatskoj (i ako je) pokupio mito od gotovo pet milijuna eura za kupovinu Daimlerovih vatrogasnih vozila, a nastavak te hrvatske borbe za cjelovitu istinu prepustila dobroj volji odvjetnika osuđenih.

Tako u borbi protiv korupcije (osim u Skandinaviji i nekim malim azijskim zemljama) i nema savršenih modela, ali to ne može biti isprika za one koji tvrde da se izvorna balkanska korupcija još više razmahala dolaskom stranih kompanija, ili one koji se groze dvostrukih europskih kriterija, ili one koji tvrde da se korupcija nikako ne može ograničiti samo na organe vlasti. Sve to može biti barem djelomično točno, ali ostaje istina da se borba protiv korupcije vodi zbog nas samih, zbog našeg zdravlja i budućnosti naše djece, a ne zbog tuđih naredbi i inozemnih interesa. Uvijek i na svakome mjestu, ali ne u znaku ograničenih političkih obračuna kakve smo s gađenjem slušali u Saboru u raspravi o povjerenju Vladi i providnih diplomatskih podmetanja, poput onog osporenog pisma potpore koje su iznuđeni činovnici europskih pučkih stranaka darivali Jadranki Kosor. Neke bi stvari ipak trebale postati zajedničko dobro, a ne novi kamen spoticanja.