U kukavičkim poluistinama polovica laži je uvijek veća od polovice istine, a osobito u politici i diplomaciji, baš kao što se to još jednom dokazalo u oskudnim i nespretnim službenim pričama o povlačenju hrvatskih vojnika s Golana i hrvatskom oružju koje je završilo u rukama vrlo šarolikih sirijskih pobunjenika. Premijer je za povlačenje hrvatskih mirovnjaka s osporavane visoravni, prijetvorno optužio New York Times, koji je dokazao da čak i radikalni islamisti u okrvavljenoj Siriji koriste hrvatske automatske puške, lake topove i ručne raketne bacače, Ministarstvo obrane je potvrdilo da je to oružje prodalo Jordanu, a predsjednik zaključio da u toj vrsti trgovine viškovima bivšeg naoružanja JNA, prodavač (Hrvatska) ne može odrediti kako će ga konačno koristiti kupac. Samo za vlastitu uporabu, ili kao paravan za zabranjenu preprodaju ustaničkog oružja, u ime nekih trećih, a svemoćnih tuđih naredbi (Washington).

Pa ipak, New York Times nije izmislio priču koju je premijer pokušao iskoristiti kao presudno obrazloženje za povlačenje 97 hrvatskih mirovnjaka. Hrvatski vojnici na Golanu i prije su bili izloženi bombardiranjima, oružanim napadima i pljačkama opreme i oružja, pa čak i otmicama i mučenjima, kao što je to vrlo mučno opisala Slobodna Dalmacija. Hrvatska vanjska politika je priznala sirijsku privremenu vladu u izbjeglištvu koju ne priznaje ni većina pobunjenika, a zaboravila da su na uzavrelom Golanu ostali nezaštićeni hrvatski vojnici, koji su upali u rupu između hrvatske preprodaje oružja i političke poslušnosti Washingtonu, dok neke druge Vlade (Japan) nisu donosile nikakve političke odluke, sve dok se nisu pobrinule za sigurnost svojih mirovnjaka. Hrvatska se diplomacija još jednom raspala na dva suprostavljena dijela – onu civilnu, i onu vojnu – u čemu su samo zahvaljujući vlastitoj vojnoj vještini i milosrđu Boga sreće hrvatski vojnici uspjeli sačuvati vlastite živote.

Čemu služi vojna tajna?

O svemu tome javnost nije imala pojma, budući da Hrvatska vojska i ova Vlada još uvijek poštuju načela apsolutne vojne tajne, kao da se radi o nekadašnjem JNA na Kosovu, ili bivšim sovjetskim jedinicama u Afganistanu. Oni koje to zanima, mogu saznati skoro sve o američkim žrtvama, talibanskim napadima i akcijama američke vojske na raznim stranama svijeta, dok je i NATO kao cjelina već davno shvatio da se prikrivanje istine i skrivanje iza prijetvornih poluistina, na kraju pokazuje kao najgora moguća politika. NATO i SAD za otvorenu politiku, a hrvatska Vlada i Vojska za nastavak zavjere šutnje. I bivša je HDZ-ova Vlada skrivala da su ponekad i hrvatske jedinice bile napadnute, pa čak i sudjelovale u nekim okršajima (jedan je vojnik bio lakše ranjen upravo u vrijeme posjeta ministra obrane Afganistanu), a ova Vlada je samo nastavila politiku laskavih samoobmana, po kojoj ispada da hrvatske vojnike svi samo hvale, a oni žive u potpunoj sigurnosti u znaku općeg domorodačkog obožavanja.

Zbog toga se već počela širiti još jedna ružna poluistina – naši mirovnjaci žive pod staklenim zvonom, a ubiru ogromne devizne plače. I tako se i u ovoj priči pokazalo koliko skrivanje iza propagandnih poluistina donosi dugoročnu štetu. U Hrvatskoj se nerijetko odjednom vodi nekoliko paralelnih diplomacija, ne samo između vojske i civila, već i između pojedinih grana civilnih vlasti (Pantovčak protiv Markovog trga, Markov trg protiv Pantovčaka). O izboru veleposlanika se poslovično vode i (ponekad) bezrazložne i neutemljene rasprave, dok način izbora vojnih izaslanika ostaje potpuno skriven pred očima javnosti, a samo oni najupućeniji mogu znati što oni zapravo rade u stranim zemljama – a često imaju i mnogo posla, i velike odgovornosti i donose značajne koristi.

Tako New York Times nije kriv za povlačenje i nevolje hrvatskih mirovnjaka na Golanu, baš kao što ni izlika da oni koji prodaju oružje, ne mogu odlučivati o njegovoj konačnoj uporabi u rukama zadovoljnih kupaca, ipak ne drži vodu. I u Hrvatskoj se i službeno trebaju poštovati neka pravila o kolektivnom odlučivanju o izvoznim dozvolama za oružje i streljivo (postoji i Povjerenstvo za davanje suglasnosti za izvoz i uvoz robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava, kojem predsjeda Ministarstvo gospodarstva). A među tim obvezanim pravilima nije teško pronaći i ona zbog kojih Hrvatska nikako nije smjela prodati oružja Jordanu (a niti Saudijskoj Arabiji). U popisu tih načela koje je propisala EU, a Hrvatska prihvatila 2002. godine, izričito se kaže da oružje i streljivo ne treba izvoziti u područja u kojima je ugrožena regionalna stabilnost, a pogotovo u zemlje u kojima postoji rizik od preusmjeravanja robe i izvoz u zaraćenu treću zemlju, dok – uz još neke stvari - treba voditi računa i o tehnološkoj kompatibilnosti oružja koje s izvozi s kompatibilnosti onoga što već ima zemlja uvoznica.

U vojnoj trgovini s Jordanom ipak nisu poštovani svi ti važni preduvjeti. Ni onaj o očuvanju regionalnih stabilnosti (Jordan oboružava pobunjenike u Siriji), a pogotovo onaj o opasnostima koje nosi svako preusmjeravanje izvoza po naredbi najmoćnijih gospodara života i smrti. Pa čak niti onaj o kompatibilnosti, budući da je Jordan već oboružan mnogo moćnijim topovima, automatskim puškama i prenosivim lansirnim uređajima, pa mu za vlastite potrebe sigurno ne trebaju stari jugoslavenski beztrzajni topovi, mađarski kalašnjikovi ili hrvatske 'Ose' za rušenje staromodnih, niskoletećih i sporih zrakoplova. Sa njima se hvala vrlo raznorodne oružane grupe u Siriji na svojim propagandnim YouTube snimkama.

Dakako: Hrvatska je priznala privremenu sirijsku pobunjeničku Vladu, a sve što čini, čini u dogovoru s NATO-om i Washingtonom, a nema zemlje koja u savezničkoj nuždi ne bi zažmirila bar na jedno oko. Pa ipak, i tom konačnom računu, poluistine mogu biti opasnije od laži, budući da nacionalna politika i vladajuće elite gube povjerenje i tamo gdje ga ne bi trebale gubiti. Čak su i gorke istine ljekovitije o providnih laži. U toj čeličnoj geostrateškoj mreži, male zemlje prečesto se svode na nemoćne muhe, a ne svemoćnog pauka, ukoliko bezglavo trče pred rudo (gubitak Ininih naftnih polja), a pokorno pristaju samo na trgovinu sitnišem, dok bi ponekad ipak mogle zaraditi i neke krupnije novčanice. Hrvatska od izvoza oružja zarađuje oko sto milijuna dolara godišnje, ali za to su mnogo zaslužniji neki privatni poduzetnici (pištolji i kacige), negoli nekadašnji divovi bivše jugoslavenske vojne industrije (hrvatska proizvodnja tenkova).

Tako je na velika zvona objelodanjena vijest da SAD poklonila Hrvatskoj trinaest starih oklopljenih Hummera za obuku mirovnjaka, a praktični presučena i dodatna istina, da je gotovo istovremeno SAD darovala Srbiji čak 17 potpuno jednakih vozila. Hrvatska je zaradila 5 milijuna dolara od prodaje oružja Jordanu, a Srbija je uz izričito dopuštenje Washingtona, sklopila dugoročni ugovor o izvozu samohodnih haubica tipa 'nora B-52' u Miamar (bivša Burma) na čemu bi – uz dodatni izvoz neke druge vojne robe – Beograd mogao zaraditi nekih 40 milijuna dolara, bez obzira na međunarodni embargo. A u Hrvatskoj se (čak je i Skupština UN prošlog tjedna uspjela izglasati Ugovor o pravilima globalne trgovine oružjem, koji se temelji i na nekim strogim moralnim pretpostavkama za koje su se godinama zalagale mnoge nevladine organizacije), u pravilu izriču poluistine o tim vrlo složenim geostrateškim gospodarskim i moralnim pitanjima, a gotovo uvijek skriva druga strana medalje. Umirovljeni dragovoljci nezakonito prosvjeduju u službenim vojnim odorama, a službena Vojska i politika skrivaju sve što je moguće u mutnim međunarodnim poslovima, dok nitko ne zna koliko je nevinih (oko 200 tisuća ranjenih i poginulih) u dosadašnjem tijeku sirijskih obračuna stradalo i od prošvercanog hrvatskog oružja.