Slušajući i gledajući izjave niza domaćih političarki i političara, osobito onih na vlasti, koji i imaju mehanizme neposrednog djelovanja, povodom nasilja nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti u Đevrskama i Uzdolju, rijetku je istodobno ljudski i politički sadržajnu izjavu vrijednu isticanja dao šibensko-kninski župan Goran Pauk iz HDZ-a. Uostalom, on je na čelu županije u čijim su se mjestima dogodili očito šovinistički motivirani napadi, čije je počinitelje policija veoma brzo pronašla. Šibensko-kninski župan jasno je razdvojio smisao Domovinskog rata i besmisao počinjenog nasilja izjavivši da se rat vodio 'samo protiv onih koji su provodili velikosrpsku politiku na hrvatskom teritoriju, a govoriti drugačijim jezikom, navijati za drugi klub, slušati drugačiju glazbu ili biti Srbin u Hrvatskoj nije velikosrpska politika, nego demokratska tekovina za koju smo se isto tako borili'.

Goran Pauk je u situaciji koja zahtijeva jasne poruke bezuvjetne osude nasilja, isticanja temeljnih vrijednosti i nekalkuliranja zbog trenutačnih rejtinga zazvučao odgovorno. A to je u okolnostima u kojima vrh hrvatske politike prvo pomisli hoće li to isto biti za godinu dana, a tek onda gdje će za godinu dana biti ostatak zemlje, djeluje u najmanju ruku obećavajuće.

Na Paukovu mjestu mogla je i – trebala biti Kolinda Grabar Kitarović, ali je aktualna predsjednica Republike ponovno pokazala da je daleko od makar solidne političarke, a kamoli državnice. Umjesto da se pravdala čekanjem policijskog izvješća i relativiziranjem nedvojbeno planiranog nasilja vođenog međunacionalnom nesnošljivošću, trebala je otići u dio vlastite domovine u kojoj se dogodio napad i pružiti podršku konkretnim žrtvama nasilja. Kada već ističe da osuđuje svako nasilje, trebala je na ovakav način osuditi konkretno nasilje. Dobro joj je došao intervju saborskog zastupnika i predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca da lupne šakom o stol kako bi, valjda, preplašila sve tenkiste iz Srbije i još jednom potvrdila da je svojedobno razmišljala da i sama ode na bojište i uhvati pušku. Srećom nije, barem ne u stanju u kojem je bila dok je sve to izgovarala ovog ljeta. U odnosu na nju predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković nije, sukladno svojoj prirodi, podlegao teatralnosti i obećanjima koja se više niti ne mogu ispuniti, ali je također propustio otići na mjesto događaja i osuditi nasilje solidarizirajući se sa stvarnim žrtvama u Đevrskama i Uzdolju. Da se isto dogodilo njima, to bi vjerojatno učinili Ivo Sanader i Jadranka Kosor.

Naime, to su hrvatski državljani, i to državljani koje netko napada samo zato što su pripadnici nacionalne manjine i, kao što kaže Goran Pauk, imaju svoj jezik, klubove i glazbu. Iako bi bilo dobro da je riječ o izoliranim incidentima, a ne o društvenoj klimi, kako to naglašava Andrej Plenković, odgovorni za društvenu i političku klimu u zemlji sve više doprinose stvaranju preduvjeta za upravo takve incidente. Poglavito nakon što je Hrvatska postala članicom Europske unije.

Neki stalnim neradom i zanemarivanjem problema, a neki njihovim namjernim generiranjem. Pritom se Milorad Pupovac kao saborski zastupnik iz redova srpske nacionalne manjine i predsjednik stranke koja je dio vladajuće koalicije nakon napada imao priliku istaknuti ne samo zalaganjem za punu zaštitu ustavom zajamčenih kolektivnih i individualnih prava svih hrvatskih državljana, posebice onih kojima se narušavaju ta prava, nego i beskompromisnim radom unutar vlasti koju obnašaju i on i njegova stranka. Umjesto toga plasirao je teze o Hrvatskoj kao 'faktoru nestabilnosti' i 'crnoj ovci' što se tiče međuetničkih odnosa u ovom dijelu Europe, ne želeći da zemlja doživi isto iskustvo kao i Nezavisna Država Hrvatska. Hrvatska je sve samo ne faktor nestabilnosti u regionalnom okruženju u kojem su pojedine države ostale bez teritorija, imena ili najviše vlasti, a sve to uz znatno složenije međuetničke napetosti. Usto, nemoguće je opravdati Pupovčevu nazočnost na skupovima na kojima se pod geslom 'Oluja je pogrom' čuju pamfleti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Vučićevo u doba agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu otvoreno, a sada zakumuflirano promicanje velikosrpske politike nije nikakav totalitarizam, kako to posve pogrešno tumači Kolinda Grabar Kitarović, koja očito niti ne zna što je totalitarni režim, nego djelovanje temeljeno, nažalost, na izbornoj pobjedi i demokratskoj legitimaciji, ma kako i koliko ta demokracija u Srbiji bila defektna.

Tako Milorad Pupovac istodobno podebljava parlamentarnu većinu HDZ-a i povećava broj Vučićeva auditorija. S druge strane, Andrej Plenković je zbog kudikamo manje polemičnih mišljenja raskinuo koaliciju s Mostom nezavisnih lista. Hoće li sada zbog Pupovčevih, kako je rekao, neprihvatljivih ocjena, raskinuti koaliciju i sa SDSS-om? To su već zatražili pojedini HDZ-ovi saborski zastupnici i dragovoljačke udruge, ali o tome jedino može donijeti odluku šef Vlade i HDZ-a. On bi vjerojatno bio najsretniji kada bi Milorad Pupovac sâm napustio koaliciju te mu neformalno i dalje osiguravao što komotniju većinu u parlamentu. Jer – nakon recentnih zbivanja, izjava, poruka i šutnja koalicija Plenkovićeva HDZ-a i Pupovčeva SDSS-a do završetka aktualnog saziva Hrvatskog sabora može opstati samo kao neuvjerljiv i samodostatan igrokaz.

K tome, SDSS je barem prema rezultatima europskih izbora 2019. trenutačno najpopularniji HDZ-ov koalicijski partner jer je brojem glasova (2,66%) nadmašio i HNS (2,60%) i 'žetončiće' Milana Bandića (1,97%), a da se o ostalim strankama i pojedincima ni ne govori. Možda bi sporazumni raskid političkog braka HDZ-a i SDSS-a uz prešutnu podršku u vrijeme hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije bio najbolje rješenje za obje stranke. Andrej Plenković bi formalno imao jedan razlog manje da ga napadaju s desnog krila stranke i političkog spektra u cijelosti, a Milorad Pupovac mogao bi stabilizirati položaj unutar ciljanog biračkog tijela fokusirajući se puno više na lokalne sredine i tamošnje probleme, a manje na salonsku politiku. Obojica su političara, naime, zbog promijenjenih okolnosti na koje nisu dovoljno utjecali odavno iscrpila glavni resurs po kojem ih se prepoznavalo. To je staložen nastup temeljen na vlastitom karakteru te moći koju im daje čelni položaj u njihovim strankama. Andrej Plenković podosta je oslabljen kao predsjednik HDZ-a u odnosu na svoj trijumf 2016. te unutarstranačke izbore sljedeće godine ne dočekuje kao jedini kandidat, pa ni kao neupitni favorit. Milorad Pupovac je od suradnje s Plenkovićem, kojega treba 'plaćati suhim zlatom', došao je do trenutka u kojem zbog uvjerljivosti pred vlastitim biračima treba napraviti – rez.

Da su nakon napada u Đevrskama i Uzdolju koji su uzburkali sadašnju političku situaciju njih dvojica zajednički izjavili ono što je rekao Goran Pauk, pokazali bi da vladaju i situacijom i vrijednostima za koje se trebaju zalagati. U slučaju da unutar iste vlasti to ne mogu ili ne znaju, korektno je da rade jedan bez drugoga.