Premijer Andrej Plenković isticao je političku stabilnost, pod kojom podrazumijeva stabilnost Vlade i njene većine u Saboru, od samih početaka svojeg vodstva stranke i izvršne vlasti kao vrednotu samu po sebi, kao nešto što je vrijedno očuvanja i borbe. Približavamo se isteku prvog mjeseca hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije, političkog i administrativnog procesa koji je Plenkoviću također izrazito na srcu te koji također ne želi ugroziti ičime što bi se prema njegovom tumačenju moglo podvesti pod pojam destabilizacije, odnosno narušavanja toliko željene stabilnosti.

U ovoj izbornoj godini, za vrijeme predsjedanja, premijeru nestabilnost može, uopćeno govoreći, zaprijetiti iz tri smjera. Može doći do problema kontroliranja većine u Saboru koja ovisi o zadovoljavanju partikularnih interesa ideološki i kadrovski šarolikih partnera koji održavaju manjinsku vladu HDZ-a i HNS-a. Uz to, proces unutarstranačkih izbora u HDZ-u može se negativno reflektirati na Plenkovića. Naposljetku, premijeru nemiran san mogu izazvati skandali i afere pojedinih članova Vlade, što pak za sobom povlači medijske pozive na ostavku, unutarstranačka trvenja, unutarkoalicijska negodovanja te oporbeno testiranje Vlade putem glasovanja o povjerenju ovom ili onom ministru.

Osam puta glasovanje o povjerenju

Za vrijeme aktualnog, 9. saziva Sabora, čak se osam puta glasovalo o povjerenju nekom od članova Plenkovićeve vlade, dva puta o Milanu Kujundžiću, te po jedanput o Pavi Barišiću, Zdravku Mariću, Nadi Murganić, Martini Dalić, Blaženki Divjak te jednom o sâmom predsjedniku Vlade. Usporedbe radi, u prethodnom sazivu institut izglasavanja povjerenja korišten je samo jednom, i to uspješno, pa je time srušen Tihomir Orešković, kao i njegova vlada. U sedmom sazivu, za vrijeme Milanovićeve vlade, Željko Jovanović bio je jedini ministar za kojega se tražilo pitanje povjerenja. U šestom sazivu Sabora oporba je pokušala srušiti predsjednike Vlade Sanadera te potom Kosor, a od ministara je samo Božidar Kalmeta bio predmetom takvoga glasovanja. Sanader je i u svojem prvom mandatu, za vrijeme petoga saziva, jednom bio suočen s glasovanjem o povjerenju. Za vrijeme Račana, u četvrtom sazivu, oporba niti jednom nije zatražila pitanje povjerenja nekome članu Vlade.

Dakako, broj pokušaja rušenja Vlade ili svrgavanja nekog njenog člana s dužnosti u prvom redu jest stvar taktike oporbe, procjene danog trenutka i sposobnosti najveće opozicijske stranke da oko sebe okupi potencijalnu alternativnu većinu. Pa ipak, zanimljivo je da je premijer koji toliko žudi za stabilnošću kao vrednotom istovremeno najviše puta morao dokazivati kontinuirano postojanje (šarolike) parlamentarne većine koja podupire njegovu (manjinsku) vladu.

U suvremenim demokracijama teško je pronaći vlade koje baš cijeli zakonski propisani mandat odrade u potpuno istom sastavu. Pojedini ministri ostaju na svojim mjestima i pod različitim premijerima, drugi se pak prekratko zadrže na čelu nekoga resora da bi ostavili ikakvog traga. Kod koalicijskih vlada, stranke ulaze u vladu i iz nje izlaze, a s njima i njihovi ministri. Koalicijska logika ponekad nalaže spajanja i razdvajanja pojedinih resora, što pak kao posljedicu ima promjene u kadrovskom sastavu. Ponekad ministri odu na drugu dužnost, razbole se, umore, a nekada i, nažalost, umru na mandatu. No velik broj izmjena u sastavu kao posljedica ostavki ili smjena što su bile kulminacija skandala koji su postali teret vladi i stranci teško može biti pokazatelj stabilne i uspješne vlade.

Trojac u kontinuitetu

Plenkovićeva vlada započela je s čak osmoricom ministara naslijeđenim iz prethodne, Oreškovićeve vlade. Izuzmu li se Mostovi ministri, predstavnici kontinuiteta u ovoj vladi su Zdravko Marić, Oleg Butković i Tomo Medved, a iz tog vremena u Vladi su bili i sada bivši ministri Tomislav Tolušić i Lovro Kuščević (Darko Horvat bio je ministar kod Oreškovića, a 2018. dolazi u Plenkovićevu vladu). Ukupno je smijenjeno ili su dali ostavke zbog skandala koji su joj naštetili čak sedam članova Vlade (Barišić je izgubio ministarsko mjesto u okviru rekonstrukcije Vlade, odnosno ulaska HNS-a u Banske dvore), a čini se da i Milana Kujundžića čeka ista sudbina. Radi se, dakle, o više od trećine ukupnih članova Vlade.

Oreškovićeva je vlada bila toliko kratkotrajna da nije mogla stići imati toliko smjena. Pa ipak, Mijo Crnoja bio je na mjestu ministra branitelja manje od tjedan dana. Također, Karamarko će podnijeti ostavku na mjesto potpredsjednika te vlade četiri mjeseca prije nego što je i sama okončala svoj kratki vijek. U Milanovićevoj vladi zbog skandala će otići Mirela Holy, Radimir Čačić, Slavko Linić, Veljko Ostojić te Andrea Zlatar-Violić, što je oko četvrtina ministara. Za Jadranke Kosor jedino je Polančec podnio ostavku, a ostale promjene bile su dio opsežne rekonstrukcije Vlade. U drugom Sanaderovu mandatu jedino je Berislav Rončević zbog skandala morao napustiti Vladu. U prvoj Sanaderovoj vladi ceh je platio Miomir Žužul. U Račanovim vladama ističe se ostavka tada nestranačke Ane Stavljenić-Rukavine, iz HSLS-ove ministarske kvote, dok su sve druge brojne izmjene broja ministara i njihovih stranačkih boja bile posljedice unutarkoalicijskih borbi i previranja.

Jesu li recentnije vlade nužno sklonije skandalima, a one starije bolje ekipirane? Taj zaključak uopće ne mora slijediti, posebice uzme li se u obzir sudbina Ive Sanadera, a koja je u snažnoj opreci s malenim brojem njegovih ministara koji su zbog skandala napuštali Vladu.

Hrvatske vlade, bilo one jednostranačke devedesetih, bilo suvremene koalicijske od 2000. do danas, obilježene su nizom kratkih, a ponekad i vrlo kratkih ministarskih vlada. Poput ranžirnog kolodvora, u Banske dvore dolazili su pojedinci na temelju stranačke i koalicijske logike, a rjeđe na temelju stručnosti i osobnog integriteta.

Dužnost i odgovornost između javnog i privatnog

Posljednjih pak godina javnost je više senzibilizirana za svaku, pa i naoko manju nepodopštinu ministara, a i mediji svojim utjecajem imaju snagu doslovce smjenjivati članove Vlade. Članove Vlade ubraja se među državne dužnosnike upravo zato što im povjerena velika odgovornost, ali stoga moraju podnositi dug javnosti na puno stroži način nego, pod navodnicima, obični građani. Da obrnemo staru latinsku – quod licet bovi, not licet Iovi. Kujundžić je, nakon Hebranga i Milinovića, bio najdugovječniji političar u uvijek užarenoj fotelji ministra zdravstva. No suočen s činjenicom da je postao utegom za Vladu, trebao se osjetiti ponukan staviti javni interes, interes Vlade i javnog zdravstva, ispred vlastitoga. Svoju nedužnost mogao je braniti argumentima, kako prema drugim članovima Vlade, tako i prema medijima. Taktika takozvanog whataboutisma, u kojoj se sa svojeg slučaja prebacuje pozornost na slične ili usporedive slučajeve nečasnih radnji, naposljetku ne doprinosi zdravlju demokracije u Hrvatskoj, a kamoli stanju javnog zdravstva.

Sukob interesa nije još kriminal, no dovodi u pitanje nepristrano obavljanje povjerene dužnosti. Nedoumice oko imovine i prihoda nisu još nikakav dokaz lopovluka, no bacaju sjenu na povjerenje i pouzdanost koji su nužni za uspješno obavljanje javnog posla. Kritični mediji i mreža neovisnih nadzornih tijela ključna su pretpostavka učinkovitog obuzdavanja koncentracije moći te oruđe kojim se održavaju trodioba vlasti i utjecaj građana na svoje izabrane predstavnike između izbornih ciklusa.