Nedavni međunarodni skup o pomirenju, jedan od mnogih koji se održavaju na ovim geografskim prostorima, okupio je stotinjak učesnika, dobrim dijelom stranaca. Većina važnih i manje važnih govornika, osim što su ključne riječi pomirenje, suradnja, tolerancija spominjali kao mantru, odnosila su se prema temi kao da se radi o, recimo, nuklearnoj fizici. Dakle, o visokonaučnoj disciplini za koju je potrebno puno znanja pa samo superspecijalizirane osobe mogu i pomisliti da bi istupile javno. A istupi su im ustvari bili banalni, kao što je i sama tema, svodeći se otprilike na te iste tri riječi.

Nije stvar u tome da ljudi koji stoljećima žive kao susjedi na ovim geografskim prostorima (ovisno o tome tko govori, radi se o bivšoj Jugoslaviji, zapadnom Balkanu ili o jugoistočnoj Evropi) ne bi znali kako ponovo, nakon ratova, živjeti zajedno. Ratova je bilo i ranije. A i ti isti susjedi koje treba izmiriti surađuju i toleriraju se još od ratnog doba, kad su vojske jedne drugima iznajmljivale tenkove i kad se švercala nafta i oružje. Poslije rata su surađivali u raznim kriminalnim radnjama, a danas, evo, privrednici sasvim tolerantno kupuju i prodaju poduzeća, političari dogovaraju zajedničke inicijative na državnom nivou, a obični građani razmjenjuju posjete, iako su prometne veze i dalje kriminalno loše. Ipak, kad sve to netko stavi crno na bijelo, nastane uzbuna.

Prije jedva godinu dana novinar The Economista Tim Judah digao je prašinu svojim tekstom o jugosferi, u kojem je manje-više opisao činjenice, odnosno 'fenomen većih razmjera od toga da supermarketi Konzum, Mercator i Delta vide cijelu bivšu Jugoslaviju kao domaći teren'. Dakako, čovjek koji Jugu nije ni primirisao, odmah je u hrvatskim medijima proglašen - jugonostalgičarom. I to ne toliko zato jer je opisao postojeće stanje, nego zbog toga što je upotrijebio izraz jugosfera.

Osim nedostatka mašte, reakcije na njegov tekst pokazale su u prvom redu koliko su ljudi još uvijek pod utjecajem straha da je ta suradnja politički nepodobna. Bolje rečeno, pokazalo se da je potrebno i važno suradnju, koja jest znak mirenja, institucionalizirati. Kako to ne ide bez političke volje, trebalo je dočekati ono što se upravo ovih dana dogodilo. U mjesec dana predsjednik Srbije Boris Tadić dva puta posjećuje Hrvatsku, vodeći sa sobom malu vojsku biznismena, srpske se zastave vijore glavnim gradom, a tout Zagreb odlazi na predsjednički tulum. Politička volja dvojice predsjednika u tili čas stvorila je atmosferu u društvu koju mediji malo preuranjeno nazivaju prekretnicom u međudržavnim odnosima.

Josipović i Tadić rade upravo ono što im je posao, naime zajedno pokazuju pravac kojim bi odnosi dviju zemalja ubuduće trebali ići. Na taj način oni čine službenom politiku pomirenja. Međutim, kao što su to već mnogi zaključili, simbolične geste nisu dovoljne. Ne uslijedi li niz konkretnih akcija, od zbrinjavanja srpskih izbjeglica pa do popisa nestalih, sve će te geste i dobre namjere ostati visjeti u zraku.

Konkretne akcije ne bi, međutim, trebalo prepustiti slučaju i individualnim poduhvatima, već bi one trebale biti posljedica kratkoročnog i dugoročnog programa pomirenja na institucionalnoj razini. I to od vrha prema dnu, od predsjednika i vlade prema nižim razinama vlasti – program za koji se toplo nadamo da već postoji. Ako ga nema, treba ga brzo izmisliti da bi se što bolje iskoristila povoljna atmosfera, a ne prepustiti to spontanim inicijativama odozdo. Uostalom, ni pomirenje, kao ni ovaj prošli rat – a ni ratovi uopće – ne nastaju spontano, već programatski, upravo političkom voljom. Prethodile su mu godine nacionalističke propagande. Pa ni do mira nije došlo zato jer su se ljudi umorili od ratovanja, nego je zaključen nakon dugotrajnih političkih pregovora. Pomirenje jest proces, ali proces koji bi se mogao ubrzati programima što će se provoditi sistematski i ozbiljno.

Prije svega potrebno je izgraditi psihološki okvir drugačiji od prevladavajućeg. Kad već građani obiju država surađuju, neki otvoreno, a neki poskrivećki, jer se boje netolerancije u svojoj sredini, sada je na vlasti da pošalje poruku da je suradnja poželjna i dobrodošla. To ne znači da treba udariti u hvalospjeve susjedima. Dovoljno bi bilo da postane normalno to da izjava na javnoj televiziji - kada javna ličnost kaže da ne bi dozvolila da mu se kći uda za Srbina - doživi javnu osudu za poticanje netolerancije, ako ne i mržnje. Svatko, naravno, ima pravo misliti i govoriti što god hoće, ali javni govor je ipak nešto za što treba snositi odgovornost. Dakle, uvesti pojam odgovornosti za govor mržnje. Ako je pomirenje zaista pravac kojim je ovo društvo odlučilo ići, onda nacionalizmu nema mjesta u javnim medijima i u tome nema mjesta ni improviziranim mjerama ni spontanosti. Naravno da pritom treba uzeti u obzir strukturu javne televizije, situaciju medija uopće, klijentelizam i korupciju, ali sada o tome nije riječ.

Zbog onih kojima sve ovo miriši na stare mrske partijske direktive, treba podsjetiti da živimo u demokraciji, ma kako nesavršena ona bila. To znači da oko mjera i programa, premda dolaze odozgo, treba postići društveni konsenzus. Za to je pak potrebno izboriti javni prostor. Osim javnih medija, tu važnu ulogu može odigrati kultura, koja bi na sebe mogla preuzeti ulogu medijatora. U besparici, u kojoj smo se našli, teško je govoriti o ulaganju u kulturu, ali je činjenica da kultura može biti jeftina, a efikasna u kreiranju drugačijih vrijednosti i atmosfere u društvu. Novac ni ne bi bio problem da su okolnosti drugačije: dok glavne kulturne institucije, primjerice Akademija znanosti, njeguju nacionalizam, kulturne aktivnosti koje bi zagovarale pomirenje bile bi prisiljene na – gerilu. Što, naravno, ne znači da treba čekati na reformiranje takvih mastodonata.

Obrazovanje je, dugoročno gledajući, jedan od najvažnijih elemenata tog procesa. Dovoljno je pogledati neke osnovnoškolske ili srednjoškolske udžbenike povijesti, koji su jednako ideologizirani kao i oni iz prošlih vremena, u kojima se, naprimjer, relativiziraju zločini NDH, a antifašizam jedva i spominje. No da bi udžbenici izgledali drugačije, povjesničari bi se trebali okrenuti činjenicama. Naravno, to je možda najteži dio posla u zemlji u kojoj cvatu ideologija i mitologija, a običan čovjek još uvijek živi u rascjepu između službene istine i svojih sjećanja.

Iako to ne bi trebalo posebno spominjati, ipak ću ponoviti (poput one mantre s početka teksta) da cijeli proces pomirenja počiva na temeljima funkcioniranja pravne države, odnosno na istraživanju ratnih zločina i suđenjima počiniteljima. Bez toga je uzaludno govoriti o pomirenju. Ne samo zato jer su suđenja važna zbog pravde, nego zato jer se upravo tako ustanovljuje istina.

Pomirenju treba vremena i znanja

Koliko je obrazovanje važno u stvaranju vrijednosti, pokazuju i rezultati nedavnog istraživanja GONG-a među učenicima završnih razreda srednjih škola. Tako, recimo, samo 27 posto njih misli da je NDH bila fašistička država, više od 40 posto da bi Hrvati u svojoj državi trebali imati više prava od ostalih, isto toliko ih je protiv progona hrvatskih vojnika za ratne zločine, također 40 posto njih vjeruje da je homoseksualnost bolest, dok je skoro 50 posto protiv ulaska Hrvatske u EU. Premda ti podaci nisu reprezentativni za cijelu populaciju hrvatskih maturanata, barem pokazuju koje su vrijednosti prevladavajuće među njima. Pa iako taj miniportret nove generacije baš i ne daje razloga za ushićenje nad njenim liberalnim, kozmopolitskim i tolerantnim vrijednostima, trebao bi biti poticajan vlasti da što prije djeluje. Naime, u slučaju da stvarno želi postići pomirenje prije kraja 21. stoljeća.

Razumljivo je da pomirenju treba dati vremena, ali možda bi trebalo manje vremena i bilo bi lakše kad bi postojala stvarna politička volja i program da se ono ostvari, a ne samo srdačni predsjednički odnosi. Korak dalje, uključivanje institucija, ubrzao bi i obrnut put, odozdo prema gore. S obzirom na dosadašnje rezultate, vrijedilo bi pokušati.