Obje afere, uostalom, slične su: umjetno su stvorene, svaka iz svojih razloga. Za razliku od tog mlijeka, koje je zapravo predmet znanstvene skolastike, ako ćemo pravo, afera oko Uroša Mišića značajnija je i zlokobnija.

Podsjetimo se: prije pet-šest godina na tekmi Zvezde i Hajduka iz Kule na tzv. Marakani došlo je do uobičajene tučnjave navijača i policije. Jedan od vođa navijača, Uroš Mišić (sada 24 godine), tada je na tribinama napao policajca u civilu Nebojšu Trajkovića upaljenom magnezijskom bakljom, koju mu je pokušao ugurati u usta. Trajković se uredno legitimirao, što je bilo suvišno: 'Znamo mi tebe, žandarčino!', rekao mu je Mišić prilikom napada. Trajković je potegao službeni pištolj, ispalio nekoliko hitaca u zrak i onda pištolj prebacio preko ograde kolegama koji su ga jedva spasili. Mogao je žandarm Trajković tada pucati i u Mišića, ali nije, mada bi zasigurno bio oslobođen zbog nužne samoobrane; nije pucao, jer je bio prisebni profesionalac i dobar čovjek, a pretrpio je teže tjelesne ozljede zbog kojih je i danas invalid. Cijeli incident snimljen je i Uroš Mišić je uskoro uhvaćen i suđen. Dobio je deset godina za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju; apelacijski sud smanjio mu je kaznu na pet i nedavno je pušten u amnestiji.

Tu dolazimo na bit stvari: navijačka plemena, nogometni klubovi, ekstremna desnica i ostali reagirali su na prvostupanjsku presudu zapanjujućom oštrinom. Grafiti 'Pravda za Uroša' pojavili su se svuda, majice s istom parolom nosile su se po svim tekmama, a tim Crvene zvezde čak je jednom izašao na teren u tim majicama i – nitko nije reagirao. Da li je ta gnjusna kampanja imala utjecaj na drugostupanjsku presudu – mi ne znamo; policijski sindikati uvjereni su da jeste. U svojim prosvjedima jasno su izrazili strah da su u državi Srbiji navijači važniji od policajaca. Bili su u pravu, kako sada vidimo. Bilo kao bilo, ni par tjedana nakon puštanja iz zatvora Uroš je Mišić upao u novi problem s policijom.

Naime, prije desetak dana došlo je do tučnjave u stanovitom klubu Plastik u Beogradu, mjestu koje inače ne preporučujemo pristojnom svijetu. Bilo je standardno: riječ po riječ i već kako slijedi. Sukobili su se Uroš Mišić i još neki s dva američka marinca u civilu, iz osiguranja veleposlanstva SAD-a (jači marinci, uzgred, čim idu na takva mjesta i još popiju batine). Kad su 'frajeri skužili i raščistili stvar', kako bi to Johnny Štulić opisao, Uroš Mišić je netragom nestao. Stvar je rutinski klasificirana po javnom redu i miru i nasilničkom ponašanju s lakšim tjelesnim ozljedama, pa je policija krenula tražiti Mišića da mu uzme izjavu za zapisnik. On je, kažemo, nestao: doma ga našli nisu, pa su ocu ostavili poziv za obavijesni razgovor.

E, onda se u javnosti očitovao njegov odvjetnik, čuveni i koloritni Borivoje Borović, rekavši da se Uroš neće pojaviti na policiji jer da 's policijom ima loše iskustvo' (nikakvo čudo; a tek policija s njim!). Počeli su nezamislivi pregovori: da kada i kako će se Uroš ipak možda udostojiti, kad nađe vremena, da se na policiji ukaže. Smjesta je to postala tabloidna tema monumentalnih razmjera: danima su se na naslovnicama tabloida pojavljivale spekulacije i filozofiranja o Urošu i svemu. Odvjetnik Borović obećao je dovesti svojega klijenta na policiju istom kad stigne iz nekoga inozemstva, jer da je predmet toliko važan da ga samo on može voditi i nitko drugi iz inače jakog odvjetničkog ureda.

Konačno su se odvjetnik i klijent udostojili ukazati u 29. novembru (sjedište Policijske uprave beogradske, usporedivo s Đorđićevom u Zagrebu). Mišić je dao izjavu na okolnost, stanovita svjedokinja ga je prepoznala kao učesnika u predmetnoj tučnjavi i dobio je tih 48 sati policijskoga zadržavanja, nakon čega je predveden istražnome sucu koji mu je u četvrtak odredio pritvor od trideset dana. Napeto se čeka na šta će kazneni postupak izaći: kaznena prijava je za nasilničko ponašanje s ozljedama; zapriječena kazna je do pet godina, a Mišić je u povratu, što mu ne olakšava obranu.

Ostavimo sada po strani političke i nogometne implikacije predstojećeg kaznenog postupka (neki već tiho likuju jer da je Uroš prebio američke marince). O nečemu drugome je riječ. Doživjeli smo u Srbiji to da jedan notorni i pravomoćno osuđeni nogometni huligan prvo dobije status skoro pa nacionalnoga junaka, a sada sebi može priuštiti da se s vlašću cjenjka i postavlja uvjete za vlastitu predaju – sve to uz marljivu suradnju medija. Od blesave kavanske tučnjave, kojih imamo svakoga dana, napravljena je medijska senzacija i politička afera. Očekuje se nova kampanja 'Pravda za Uroša', čim suđenje krene. Uostalom, možda i njega predsjednik Tomislav Nikolić abolira, kao što je abolirao Džajića i drugove – sve spasa Zvezde radi.