Što je zapravo bilo samoupravljanje?

Početkom pedesetih godina, u vrijeme sukoba sa sovjetskim blokom i približavanja Zapadu, Titov režim bio je suočen s teškom privrednom krizom i potrebom za novim legitimitetom koji će biti drugačiji od neprijateljskog sovjetskog modela. Planska privreda i administrativno upravljanje pokazali su se katastrofalno neučinkovitima pa su 1950. u privrednim poduzećima uvedeni radnički savjeti koji su s vremenom stjecali sve veće ovlasti. Samoupravljanje je postalo važan čimbenik osamostaljenja privrede i privrednih subjekata od državnog utjecaja. Ono je bilo i čimbenik racionalizacije jer je samostalno upravljanje poduzećem bilo učinkovitije, motiviralo je radnike i otvorilo je prostor djelovanju tržišnih zakona. U kombinaciji sa zapadnim kreditima pridonijelo je visokoj stopi privrednog rasta i pogodovalo liberalizaciji društvenog i kulturnog života.

Ustav iz 1963. i privredna reforma iz 1965. likvidirali su ostatke klasične planske privrede i proširili radnička prava u upravljanju poduzećima koja su počela nastupati na tržištu kao autonomni subjekti. Jasno, partijske organizacije u poduzećima pazile su da samoupravljanje ne zadobije politički sadržaj, no samoupravljači nisu ni imali političkih ambicija. Njih su zanimali povećanje plaća, stambena lista i dioba viškova, kako se tada nazivala trinaesta plaća. Za samoupravljanje je, više od samih radnika, bila zainteresirana lokalna i zapadna lijeva inteligencija jer je u njemu vidjela epohalnu alternativu zapadnom liberalnom kapitalizmu i sovjetskom realnom socijalizmu.

Samoupravljanje je doživjelo vrhunac donošenjem Zakona o udruženom radu 1976, ali je tada započela i njegova iracionalna degeneracija. Privreda je atomizirana osnivanjem bezbrojnih osnovnih organizacija udruženog rada u kojima su zaposleni imali neograničenu vlast. OOUR se preobrazio u malu državu sa svojim parlamentom (radnički savjet), egzekutivom (direktor) i sudstvom (disciplinska komisija), a o važnijim pitanjima odlučivalo se na referendumu. Nije isključeno da se tada u ovdašnjem stanovništvu razvila sklonost prema malim, samostalnim i zasebnim tvorevinama.

U samoupravnoj svakodnevici menadžment je po prirodi svog položaja koji ga je upućivao na tržišni racionalizam težio donošenju samostalnih odluka, pa i zaobilaženju komplicirane samoupravne procedure. Radnički savjeti i zborovi radnika su, pak, strahovali od prevelike koncentracije moći u rukama direktora i spopadao bi ih bijes kada bi se razotkrilo da je direktor koristio službeni automobil u privatne svrhe ili bi pretjerao na poslovnom ručku, što je smatrano vrhuncem korupcije. Poduzeća su se iscrpljivala unutarnjim sukobima, spletkama i beskonačnim sastancima, što je nerijetko bilo i komično. Sustav koji je svojedobno racionalizirao upravljanje i poticao motivaciju preobrazio se u vlastitu suprotnost, a težnja menadžmenta prema učinkovitom poslovanju destimulirana je optužbama za 'tehnokratizam'. Nad radničkim i samoupravnim pravima bdjeli su društveni pravobranitelji samoupravljanja, neka vrst specijaliziranih državnih odvjetnika, zapravo cjepidlaka zbog kojih je otkaz postao praktično nemoguć. Zaposleni su na razini općine, regije i republike imali i svoj zaseban skupštinski dom: vijeće udruženog rada. Izreka 'ne mogu psovati Tita, ali mogu psovati direktora' slikovito sažima narav tog sustava koji je bio toliko kompliciran da je pravo čudo što je uopće funkcionirao.

Ipak, i u tim nemogućim okolnostima neki vrag se proizvodio, pa i izvozio. Trgovalo se na, za današnje pojmove, velikom jugoslavenskom tržištu, plaće su bile redovite, a vanjski dug bio je – također za današnje kriterije – relativno mali (tričavih dvadesetak milijardi dolara), posebice ako se uzmu u obzir enormni troškovi vojske, zdravstvenog, školskog i socijalnog sustava, ali i troškovi masovne stambene izgradnje, uopće modernizacije i urbanizacije koja je predstavljala dramatski civilizacijski iskorak za jedan periferni i slabo naseljeni dio Europe.

Bio je to zanimljiv eksperiment koji je desetljećima olakšavao svakodnevicu milijunima i počivao na svojoj očitoj ekonomskoj i moralnoj superiornosti u odnosu na sovjetski režim straha i nestašica. No upravo u tome krio se i njegov najveći nedostatak jer je 'socijalizam s ljudskim likom' postao suvišan i nepotreban kada je sa scene nestalo ružno lice sovjetskog socijalizma.

185262,185768,185430,179558Propuštena povijesna prilika

Ipak, samoupravljanje je za sobom ostavilo neprocjenjivo povijesno nasljeđe. Afirmiralo je autonomiju privrednih subjekata i protjeralo državu iz privrede i poslovanja. Bio je to optimalan preduvjet za gotovo bezbolnu tranziciju u liberalni kapitalizam. Propuštena je velika i neponovljiva povijesna prilika da radnici postanu i jedini vlasnici tvornica i poduzeća kojima su ionako već upravljali, da dakle postanu kapitalisti. U takvom scenariju država bi doživjela tranziciju iz zaštitnika samoupravnih prava u zaštitnika privatnog vlasništva i neutralnog suca koji bdije nad poštivanjem pravila tržišne utakmice.

Političke elite koje su se dokopale vlasti početkom devedesetih godina užasnule su se takvog ishoda (koji nije bio nemoguć) i nisu htjele tolerirati toliku količinu slobode, zapravo toliku količinu kapitalizma, uopće toliku količinu kapitala koja bi im izmakla kontroli. Zato su onu istu ustanovu – državu – koju je Kardelj uklonio iz poduzeća, privrede i trgovine vratili u business, opremili je neograničenim političkim ovlastima i inaugurirali u vrhunaravni moralni i emotivni autoritet. Ne treba podsjećati na strašnu ciku i vrisku koja je pratila taj proces. Ne treba podsjećati ni na rat koji je iz istih razloga upriličila politička elita susjedne države i tako svim elitama olakšala posao. Dovoljno je podsjetiti na državotvornu dreku koja je postala toliko zaglušujuća da nitko nije ni primijetio kada je država radnicima otela tvornice i podijelila ih svojim agencijama, fondovima i politički podobnim gangsterima.

Gangsteri, razumni kakvi već jesu, brže-bolje su likvidirali tvornice i domogli se nekretnina. Bio je to logičan potez onoga tko je stekao mnogo u suviše povoljnim okolnostima i koji u sustavu koji mu je takvo što omogućio ne vidi budućnost jer ga poznaje iznutra. Naime, tko nema vjere u budućnost, ne upušta se u dugoročno poslovanje nego u kratkoročne spekulacije. Drugim riječima, ti proračunati gangsteri i vatreni domoljubi nisu u domovini prepoznali isplativo poslovno okružje. Bili su u pravu. Tvrtke koje su nekako preživjele država je ugušila porezima i destimulativnim propisima ili upropastila svojim poslovično nekompetentnim i korumpiranim gospodarenjem. Istodobno je subvencionirala nerentabilne tvrtke i čitav taj skupi i suludi pothvat održavala na životu nekontroliranim zaduživanjem.

Niz nesporazuma nije prekinuo ni očiti kolaps tog projekta – koji je i sâm počeo kao tragični nesporazum – već je kulminirao u stavu da za krizu nisu krivi država i njena samodopadnost – upravo onakva samodopadna država 'za koju smo se borili' – nego onaj isti liberalni kapitalizam kojeg tako žalobno nema ili ga ima samo u Ustavu i u tragovima, na marginama gdje se pošteni poduzetnici hrvaju s porezima i propisima i prinuđeni su otpuštati radnike da bi nekako opstali. Paradoksalno je da više liberalnog kapitalizma ima u Kardeljevoj viziji odumiranja države nego u hrvatskoj ekonomskoj svakodnevici. Onima koji su čeznuli za državom sudbina se osvetila ironijom, kao nesretnom Muji iz vica kada mu je zlatna ribica uslišala želje.