Lako je pisati o Božiću, blagdanu rođenja, mira, obiteljskoga zajedništva. Novorođeno dijete, raspjevani anđeli, bezazleni pastiri, zvijezda repatica – sve su to vrlo zahvalni motivi kičastih razglednica koje je većina od nas u životu nekomu poslala ili od nekoga primila. Blagdan je to koji ne tjera na preveliko razmišljanje i jedva da i na što obvezuje.

S Uskrsom nije tako. Naravno, može se i njega uzeti olako – kao praznik lišen nekog osobitog smisla. Jaja, šunka, kuhano suho meso, par slobodnih dana i – puna šaka brade! No biblijska priča i crkvena tradicija iz kojih taj blagdan crpi svoj sadržaj nipošto nisu 'lako štivo'. Od blagdana Cvjetnice, kad je Isus pobjedonosno ujahao u Jeruzalem dočekan poput kakvoga kralja, pa do kraja Velikoga tjedna, odvijala se prava drama. Bilo je u njoj toliko suprotnosti i paradoksalnih situacija: i mase koja te danas uzdiže, a već za nekoliko dana gazi i pljuje; i Judine izdaje i Ivanove vjernosti; i Petrovog nijekanja da ga uopće pozna, pa sve do panike i straha većine učenika i prijatelja, koji će smrt svojega učitelja dočekati iza čvrsto zaključanih vrata. Ishod je poznat: suđenje pred svjetinom na kojemu je Isus osuđen, a Baraba oslobođen, neljudsko mučenje i razapinjanje, grozna smrt u mukama na križu.

Ne bi li svaki nadareniji pisac ili redatelj, pa čak i manje nadareni novinar, za većinu od navedenih biblijskih motiva i danas mogao naći neki zgodan primjer u Hrvatskoj ili svijetu? Izdaja ni danas nije manje raširena negoli u Judino doba: ograđivanje i najbližih suradnika od dojučerašnjih voljenih vođa, nakon što im kola krenu nizbrdo, i dalje je prepoznatljiva taktika spašavanja vlastite karijere, a ni nepravednih sudova i državnoga aparata, koji lopove oslobađaju, a malim ljudima vise za vratom, nikad nažalost nije nedostajalo.

No priča o Uskrsu tu ne završava. Događa se neočekivani obrat, koji će uvelike odrediti daljnji tijek svjetske povijesti. Marija Magdalena nalazi prazan grob i javlja to Isusovim učenicima. On im se potom više puta i sam pokazuje, nakon čega skupina do jučer uplašenih i neukih ribara postaje družina neustrašivih svjedoka Radosne vijesti – da je smrt pobijeđena i da Veliki petak nije bio kraj, da je njihov učitelj bio ne samo dobar čovjek, nego i pravi Bog koji ostaje s njima do svršetka svijeta, da ni njihova smrt neće biti kraj, nego tek prijelaz u novi život. Ta će vijest biti tako snažna da će, diljem svijeta, preživjeti sve do naših dana.

Nisu, dakako, od Isusovog vremena pa do danas u tu vijest svi povjerovali. Dokazi su bili tanki, svjedoci nerijetko označavani kao nepouzdani, a ni oni koji su se nazivali Isusovim nasljedovateljima nisu baš uvijek odavali dojam ljudi koji istinski vjeruju i žive ono o čemu pričaju. No to još uvijek ne umanjuje veličinu izazova koji vijest o Isusovom uskrsnuću stavlja pred svakoga tko se s njom ozbiljno suoči. Povjerovali joj mi ili ne, ona u proteklih 2.000 godina nije izgubila puno na svojoj aktualnosti, naprosto zato što dotiče najdublje ljudske čežnje. Tko od dobronamjernih i danas ne priželjkuje neki bolji svijet u kojem nepravda neće imati posljednju riječ? Tko se, barem u nekim trenucima svoga života, nije zapitao: je li smrt uistinu kraj? Zar iza nje stvarno više ničega nema? Tko barem ponekad nije poželio da tomu ne bude tako?

Ima ova tema za potpisnika ovih redaka i sasvim osobnu dimenziju. Kad sam se prije nepunih sedam godina opraštao od svoje četverogodišnje kćeri, nakon što smo izgubili trogodišnju bitku s opakom bolešću, s pitanjem života i smrti morao sam se suočiti oči u oči. Veliki petak tad mi je bio stvarnost, a ta davna priča o Isusu koji je uskrsnuo puno više od obične priče. Bila mi je, i do danas ostala, stvarni temelj čvrste nade da ćemo se ponovno sresti. Otada do danas meni je blagdan Uskrsa osobito važan i drag.

Volio bih da i vas, koji ovo čitate, blagdani koji su pred nama podsjete na stvarnosti i vrijednosti koje su vama u životu bitne. Iskreno vam želim da, kroz druženje sa svojim obiteljima i prijateljima, pronađete barem predah od neizvjesnosti koja nas kao društvo pritišće. Hoće li biti previše poželjeti da nam uskrsni blagdani probude nadu da i najcrnja osobna i društvena zbilja može biti rasvijetljena nekim iznenadnim svjetlom?! U tome duhu svima vam želim sretan Uskrs!