Nedavno sam bila u jednoj zagrebačkoj bolnici. Između ostalog, morala sam vaditi krv u laboratoriju. Procedura je još uvijek duga i mukotrpna kao i prije pola stoljeća: prvo trebate ići po papirnatu uputnicu kod svojeg liječnika, kod kojeg, naravno, čekate bez obzira na to što ste naručeni u određeno vrijeme. Zatim se, drugi dan, u bolnici prijavljujete na šalteru, na kojem također čekate dok ne dođete na red, a to je barem 20 minuta, stojeći u zagušljivoj prostorijici u kojoj postoje doslovno tri stolice iako je pretpostavka da u bolnicu dolaze bolesni, a ne zdravi ljudi, pa bi im stolice dobro došle. Tek onda vas upute u laboratorij, gdje se također morate prvo prijaviti na šalteru – sve to, naravno, natašte. Treba li uopće spomenuti da je u većini europskih zemalja čekanje u redu na bilo kojem mjestu, a ne samo u bolnici - dakle, recimo, apoteci, banci, bilo kojoj instituciji – riješeno brojevima. Čovjek lijepo uzme svoj broj i čeka sjedeći na klupi. A i kod nas u bankama su već uveli ovaj sistem. No što ćemo kad u bolnicama ispred šaltera nema dovoljno klupa.

No ova nepraktična i birokratizirana procedura samo je dio priče. Najsnažnije su me se dojmili uvjeti koji vladaju u bolnici. Prolazim prvo kroz dugački mračni hodnik u kojem su ambulante, ali pacijenti stoje izvan čekaonica, naslonjeni na zidove jer u njima nema mjesta. Buka i gužva, kao u kafiću. Zatim silazim u podrum u kojem je laboratorij. U uskom prolazu u kojem je 'čekaonica' stropa gotovo da i nema, otpala je svaka druga ploča, pa vire cijevi i žice. Pacijent se provlači između raznih medicinskih aparata i zakračunatih frižidera koji stavljaju dojam da su za otpad, samo što ih još nitko nije odvezao, do prostorijice u kojoj se ponovno prijavljuje sestri. U nekoj špajzici osvijetljenoj neonom sjedi mlada cura. Da, ima i kompjutor, ali nije sasvim jasno čemu služi, kad je zatrpana hrpama fascikala. Upisuje me, uzima uputnicu. Čekam da me prozovu. U laboratoriju veličine osrednje kuhinje dvije sestre vade krv, stručno, brzo. Ljubazne su i strpljive. Treba dati i mokraću, to je valjda najgore: u mini zahodu vrata se ne daju zaključati, nema papira, a svaki dodir s kvakom ili bilo čime izaziva mučninu i osjećaj da ćete se – ako već niste – uskoro zaraziti kakvom kugom ili kolerom… Ali čemu dalje opisivati tu strahotu kad je većina ljudi barem jednom imala slično iskustvo. U susjednom laboratoriju, kamo vas šalju da sami odnesete epruvetu, pet-šest mladih žena u isto tolikoj kuhinji radi na nekakvim aparatima gurajući se međusobno. I one su izuzetno ljubazne, kao da nesvjesno nadoknađuju za mukotrpnu proceduru i zastrašujuće uvjete u bolnici. Ali ne radi se samo o pacijentima, koji su samo povremeno izloženi tako gadljivim uvjetima – već ljudima koji ovdje rade svaki božji dan puno radno vrijeme, u prostoru dostojnom scenografije za kakav horor film. Čovjek se pita idu li naši gradski očevi i majke ikada u bolnice i je li ih možda sram? Ili ulaze na neka druga vrata, pa ih vode nekim drugim hodnicima tako da ništa ne vide? Boravila sam, silom prilika, u raznoraznim bolnicama, od Amerike do Bugarske, ali posjeta ovoj bolnici usred Zagreba čini mi se poput posjete trećem svijetu. U nekim bolnicama je situacija bolja, neke su dograđene ili se dograđuju, ali sve u svemu, standard nam je još uvijek jadan. I zato, kapa dolje ljudima koji tamo rade uglavnom za bijednu plaću. Trebalo bi im dati dodatak na uvjete rada, kao rudarima.

Siromaštvo, reći će, ili nedostatak sredstava, to bolje zvuči. Stvarno, to zvuči uvjerljivo, iako isti argument slušamo desetljećima. Sigurno da novaca nema dovoljno (a kad ga ima?), ali je isto tako sigurno da je, onoliko koliko ga uopće ima, loše – rekla bih, nerazumno - raspoređen.

Naime, istovremeno s ovim bolničkim iskustvom, zapela mi je za oko vijest da će uskoro Cvjetni trg i okolne ulice biti popločeni granitnim pločama, što će građane Zagreba stajati oko 17 milijuna kuna. Uz onu da će pored NSB-a biti izgrađene dvije tzv. Bandićeve fontane i pothodnik u ukupnoj vrijednosti od 25,5 milijuna kuna.

Nemam pojma koliko se toga u bolnici može urediti za sedamnaest ili dvadeset i pet milijuna kuna, ali se sasvim sigurno mogu promijeniti ploče na stropu nesretnog podrumskog hodnika ili napraviti laboratorij veći od kuhinje. Previše sam socijalno osjetljiva? Nije to pitanje socijale ni zagovaranje socijalne države – koju inače rado zagovaram. Ovdje je prvenstveno riječ o nerazumnoj raspodjeli onih sredstava koja su na raspolaganju. Bi li jedna obitelj kojoj curi krov, a istovremeno stan vapi za farbanjem, prvo popravila krov ili ofarbala stan? Mislim da bi svatko razuman prvo popravio krov. Ni ova država, ni županija, a ni grad ne ponašaju se tako. Ponašaju se kao pijani klipani koji se u bircuzu razbacuju novcem dok su im gaće poderane. A svi troškovi, oni za piće i oni za gaće, oni za krov i oni za farbanje, oni za bolnicu i oni za Cvjetni trg – u krajnjoj liniji idu iz jednog džepa, onog našeg.

Kad bi se na referendumu pitalo građane jesu li za uređenje bolnica ili Cvjetnog trga, vjerojatno bi se razumno opredijelili protiv granitnih ploča i protiv preskupih javnih zahoda koji se pokvare za mjesec dana jer ih kumice ne znaju koristiti. Ili ukrasnih fontana, koje mogu biti lijepe, ali… No, nije ovo situacija u kojoj bi se trebalo referendumom opredijeliti protiv jednog, a za drugo, protiv uređenja, a za bolnice. Da se razumijemo, treba urediti grad (i sama sam nedavno pisala o tome). No treba li se pritom razbacivati novcem? Ili bi racionalnija raspodjela novca uopće, na svim razinama, doprinijela tome da i grad bude uredniji i ljepši, ali i da bolnice budu barem pristojnije? Da ih se ne srame ni pacijenti ni oni koji u njima rade.