IRA je paket zakona usmjeren na borbu protiv inflacije, zdravstvenu reformu, energetsku sigurnost i borbu protiv klimatskih promjena, a donesen je u kolovozu ove godine. Dio paketa koji se odnosi na energetsku tranziciju i borbu protiv klimatskih promjena težak je 369 milijardi dolara (oko 1,6 posto američkog BDP-a) te se odnosi na subvencije i porezne olakšice s ciljem smanjenja emisije ugljika i poticanja američke ekonomije da postane više zelena. Riječ je o najvećem paketu mjera donesenom u SAD-u u sklopu borbe protiv klimatskih promjena. I na prvi pogled nitko ne bi trebao biti sretniji zbog usvajanja navedenog paketa mjera od Europske unije, američke prijateljice i saveznice, ujedno najveće svjetske zagovornice energetske tranzicije i borbe protiv klimatskih promjena.

No način na koji SAD planira postati zelena ekonomija digao je Europsku uniju na noge i natjerao francuskog predsjednika Macrona da za vrijeme svog nedavnog posjeta Washingtonu oštro protestira protiv IRA-e. Razlog? Činjenica da je većina takozvanih zelenih subvencija i poreznih olakšica predviđena za kompanije koje svoje proizvodne pogone imaju u SAD-u, Kanadi ili Meksiku, državama koje zajedno čine zonu slobodne trgovine. Drugim riječima, IRA je istovremeno paket mjera za borbu protiv klimatskih promjena, ali i paket protekcionističkih mjera zasnovanih na 'uvjetu domaćeg sadržaja' te namijenjenih i za zaštitu američke industrije i za privlačenje kompanija koje trenutno nemaju proizvodne pogone u SAD-u.

Novo normalno stoga se nastavlja kretati u očekivanom smjeru. IRA je samo zadnji u nizu primjera koji pokazuju da su trgovinski protekcionizam i državni intervencionizam njegove glavne odrednice, a njegova najveća žrtva su slobodna trgovina i potrošači koji će zbog trgovinskog protekcionizma plaćati veće cijene proizvoda i usluga. Pad cijena mnogih trajnih proizvoda za široku potrošnju u kojem smo uživali u starom normalnom postaje nedvojbeno stvar prošlosti, a trajno veće stope inflacije uslijed ograničavanja slobodne trgovine i direktnog subvencioniranja povećanja domaćeg sadržaja roba sada je već neizbježna budućnost.

Malo je stoga ironično samo ime američkog zakona jer sugerira da će se njegovom primjenom smanjiti razina cijena, a dio IRA-e koji se odnosi na borbu protiv klimatskih promjena imat će upravo suprotan učinak: cijene proizvoda koji budu subvencionirani povećavat će se, a ne smanjivati. Žrtva paketa mjera IRA je i Svjetska trgovinska organizacija, čije su članice i EU i SAD, a koja ne dopušta 'uvjet domaćeg sadržaja' kao oblik ograničenja u međunarodnoj trgovini. Značenje ove organizacije, čiju je demontažu svojim trgovinskim politikama započeo bivši američki predsjednik Donald Trump, sada je u slobodnom padu, čime se otvara put i za daljnju eskalaciju protekcionističkih mjera, jačanje državnog intervencionizma, kao i za sve intenzivniju podjelu svijeta na ekonomske blokove.

Europska unija međutim nema na raspolaganju mjere tako da može svojoj političkoj saveznici odgovoriti istom mjerom. Razlog je to što je EU carinska unija, što znači da provodi zajedničku trgovinsku politiku prema svim zemljama koje nisu dio Unije, ali za razliku od SAD-a, ona nije fiskalna unija, odnosno nema zajednički proračun iz kojeg može financirati zelene subvencije za vlastite proizvođače kao što to mogu napraviti Amerikanci.

Doduše, valja napomenuti da su Europljani jedan korak u smjeru fiskalne unije već napravili implementacijom paketa pomoći za oporavak od pandemije, zelenu i digitalnu tranziciju Next Generation, a on je omogućio da se Europska komisija ne samo samostalno zadužuje, nego i da uvodi poreze koji vrijede jednako za sve zemlje članice Unije. No teško je očekivati da bi se sličan daljnji iskorak mogao dogoditi u budućnosti zbog političkih podjela među samim zemljama članicama Unije oko uvođenja fiskalne unije.

Bogatije i štedljivije zemlje članice naime percipiraju fiskalnu uniju kao mehanizam preraspodjele njihovog dohotka siromašnijim zemljama članicama, a siromašnije zemlje članice (no i ne samo one) doživljavaju je kao daljnji gubitak nacionalnog suvereniteta i kontrole nad proračunskim politikama. Izglednije je stoga da će pojedine bogatije zemlje članice posegnuti za vlastitim mjerama potpore proizvođačima kako bi spriječile seljenje proizvodnje u SAD, a koji je i bez IRA-e počeo izgledati sve privlačnijom proizvodnom destinacijom uslijed trenutno višestruko nižih troškova energije u odnosu na EU. Siromašnije i zaduženije zemlje članice Unije neće si moći priuštiti takve subvencije pa se lako može dogoditi da subvencijske politike Bidenove administracije uzrokuju produbljenje jaza i novi raskol između bogatijih i siromašnijih zemalja članice Unije.

Drugim riječima, protekcionističke politike američke administracije još jednom će naglasiti grešku u dizajnu Europske unije, a koju je vrlo precizno opisao američki ekonomist Dani Rodrik govoreći o konceptu političke trileme svjetske ekonomije. Trilema sugerira da Europska unija ne može imati istodobno duboku ekonomsku integraciju zbog koje je osnovana, nacionalni suverenitet zemalja članica i njihov nacionalni demokratski ustroj. Zemlje članice Unije moraju se odreći jednog od tog troje da bi Unija mogla biti stabilna i funkcionalna.

S obzirom na to da Unija po definiciji predstavlja prilično duboku ekonomsku integraciju koja je u monetarnom smislu dobrim dijelom završena, a u fiskalnom smislu tek je započeta, zemlje članice se moraju ili odreći nacionalne suverenosti (u ovom slučaju kontrole nad nacionalnim javnim politikama) ili nacionalnih demokratskih procesa te se prepustiti samo onim nadnacionalnim, to jest europskim. Velika Britanija nije se htjela odreći vlastitog nacionalnog suvereniteta radi dublje ekonomske integracije pa je izašla iz Unije. Ostale zemlje, svaka na svoj način, i dalje pristaju na kompromis. No svaki put kada neka zemlja članica odluči samostalno djelovati pa recimo donese izdašan paket subvencijskih mjera kako bi zadržala proizvodnju u vlastitoj zemlji, ona narušava principe duboke ekonomske integracije u korist nacionalnog suverenizma, zadirući tako u temeljne postavke Europske unije, pojačavajući manjkavosti u njezinom dizajnu i testirajući njezinu stabilnost.

Donošenje paketa mjera IRA može stoga imati destabilizirajući učinak na homogenost Europske unije. Trgovinski rat između SAD-a i EU-a zbog toga nije izvjestan, no nove podjele unutar Unije definitivno jesu. Cijenu će, kao i uvijek, platiti - a tko drugi nego potrošači.