Počelo je od tabloidnih aluzija na temu nečijih veza s narkomagnatom Darkom Šarićem; pa je taj netko identificiran kao 'ministar u dvije vlade'; pa je spomenut šef Dačićevog kabineta Branko Lazarević (istraga je prije par dana otvorena); konačno je Ivica Dačić otvoreno imenovan kao netko tko je u više navrata razgovarao izravno sa Šarićevim partnerom Rodoljubom Radulovićem, zvanim Miša Banana, čiji je posao bio transport kokaina iz Južne Amerike u Europu, dakle nadasve važan.

Rodoljub Radulović (64) bio je odlično smješten za taj posao: bio je direktor kotorske Jugooceanije, ozbiljnog parobrodskog društva i praktički suvlasnik cijelog grada Kotora. Sada se razni ljudi prisjećaju da su brodovi Jugooceanije prevozili cement čak iz Kolumbije, što je postupak neuobičajen i čudan, ali se nitko nije glasno čudio. Nadimak Banana dobio je dok je iz te iste Kolumbije uvozio banane na veliko na tržišta Crne Gore i Srbije. Gospodo draga, on je nestao bez traga (rekao bi pjesnik) 2009, tiho i diskretno. Sada tabloidi spekuliraju da bi mogao biti u Švicarskoj; švicarska policija ne komentira. Ostao je upamćen kao šarmer, bjelosvjetski gospodin finih manira, omiljen kod žena. Po boljim terenima u Beogradu igrao je tenis s kim je trebalo. Sad se priča da je ministru Dačiću i šefu kabineta Lazareviću poklonio po jedan mobitel Blackberry jer da su 'sigurniji' zbog kriptografske zaštite. Razumljivo je zašto bi Miša Banana poklanjao mobitele; manje je razumljivo zašto su ih ova dvojica primila.

Sve to skupa dovodi polako Ivicu Dačića u položaj nadasve neugodan; zahtjevi za ostavkom pljušte; spominju se i marice. Naši izvori govore ovih dana da se Aca Vučić neće smiriti dok Ivicu Dačića ne dovede – malo pomalo – do situacije u kojoj će ga kontrolirati sasvim, a zatim odbaciti kada se optužbe, intrige i dokazi akumuliraju do kritične točke gdje mu opstanka više nema. Ilustracije su zabrinjavajuće: premijer i ministar unutarnjih poslova već duže od godine dana nije u stanju postaviti ravnatelja policije jer su Vučić i njegovi zapeli da zadrže Milorada Veljovića po svaku cijenu, premda je ispunio sve uvjete za mirovinu. Ravnatelja inače postavlja vlada na pet godina, javnim natječajem. Sada vidimo da su policija, službe sigurnosti i Savjet za nacionalnu sigurnost još 2008. bile svjesne tko je Darko Šarić i čime trguje; da im je u prisluškivane razgovore Šarića i Radulovića uletio sa strane, kolateralno, i Ivica Dačić, a da o tome njega obavijestili nisu – iz nekog razloga. Sada se spominju 'taktički razlozi': da se divljač ne uplaši.

U svemu tome – vidimo tek sada – ključnu ulogu odigrao je Miodrag Miki Rakić, bivši šef kabineta predsjednika Republike Borisa Tadića i glavni tajnik Savjeta za državnu sigurnost koji je Tadić stvorio; dakle, prethodnik Aleksandra Vučića na mjestu koordinatora svih službi. Miki Rakić, sada dopredsjednik Đilasove Demokratske stranke, prije par dana hladno je izjavio da su za Dačićeve kontakte s ljudima bliskim Šariću znali otpočetka; da ima 135 CD-a na kojima su snimke (tonske i video) svih tih kontakata.

Dobro: ako su znali, zašto su šutjeli? Eh, kazat će vam oni koji svašta znaju, valjalo je Dačića imati u šaci kao preko volje i iz nužde prihvaćenog koalicijskog partnera. Ti podaci nose – kako sada opet vidimo – odličan ucjenjivački potencijal. Demokratskoj stranci u svibanjskim izborima prošle godine to nije pomoglo; Dačić se iscjenkao s Vučićem za premijersko mjesto i pustio niz vodu Tadića i demokrate; nije da sami nisu tome bili krivi: jesu. Jesu li ove izjave Mikija Rakića – tako zgodne i drage Vučiću – dobro ohlađena osveta, ne znamo. Prije će biti da demokrati peru ruke i poručuju Vučiću: eto ti ga, tvoj je, sam si ga htio, pa se bavi njime.

Ivica Dačić koprca se, kao riba na udici, dosta hrabro i odlučno. Prvo je zakazao izvanrednu presicu i na njoj mahao Bijelom knjigom MUP-a (o organiziranom kriminalu) iz 2008. u kojoj Radulovića nema. Te bijele knjige, znam iz vlastitog iskustva, umiju procuriti iz MUP, premda su službena tajna, pa je jasno da u njima nema nekih važnih i trenutačno aktualnih lica. Nisu ni u muriji tako bedasti. Dok Dačić tako zdvaja da ga, eto, olajavaju zli ljudi, on istovremeno grčevito i previše nervozno inzistira na 'stabilnosti' vlastite vlade i na 'dobrim odnosima' s vlastitim prvim potpredsjednikom vlade Vučićem. Aca Vučić, pak, drži ledenu facu i tiho, drhtavim tenorom, objašnjava da će 'institucije' raditi svoj posao, bez obzira na to o kome je riječ – kao da je zbog toga jako tužan. Onda je Dačić iz Washingtona DC, gdje je na molitvenom doručku kod Obame poručio da ne razumije o čemu je riječ jer da se, eto, jučer vidio s ravnateljima FBI-ja i DEA-e i da mu oni vjeruju sve. Istoga dana, jučer, Agencija za borbu protiv korupcije pokrenula je postupak izvanrednog nadzora nad imovinom Ivice Tončeva, savjetnika Dačićevog za poslove sigurnosti – od svih stvari – jer da je imao poslovne veze s čuvenim crnogorskim gangsterom Branom Šaranovićem, ubijenim prije par godina.

Ovo se, dakle, zgušnjava i postaje neugodno preko svake mjere. Očito je da Vučić, njegovi tabloidi koje u Srbiji zovu 'službenim glasnicima' i policijske frakcije nedostupne Dačiću polako grickaju premijerov položaj sa svih strana. Netko bi rekao: rafinirano sadistički, s namjerom da ga dovedu do ostavke. Ne odmah, ali istom kada dobiju nadnevak za početak razgovora o priključenju Srbije EU-u. Tako se Srbija bliži pojednostavljenju parlamentarne scene na dvije bitne stranke koje više neće ovisiti o razmaženim koalicijskim saveznicima, malim strankama s velikim apetitima – poput Dačićevog SPS-a.