Prema jednoj dovitljivoj izreci, onaj tko pogodi cilj promaši sve ostalo. Baš tako izgledaju stvari s dvjema novijim izjavama Ive Josipovića, jednom vezanom uz 'Lex Perković', drugom uz Siriju
U vezi prvoga predsjednik je kazao kako je natezanje Milanovićeve vlade s Bruxellesom oko izručivanja optuženika među članicama Europske unije nanijelo štetu Hrvatskoj, što svakako stoji. Ali stoji samo pod jednim uvjetom. Šteta je nastala samo ako Josipović pod tim misli na neispunjavanje obaveza koje je Hrvatska preuzela u pregovorima s EU-om, tada se šteta vidi 'iz aviona' i o tome ne treba dalje trošiti riječi.
Štete, naprotiv, uopće nema ako šef države smatra da se Hrvatska mora povinovati baš svemu što dođe iz Bruxellesa. Pa, kao u ovom slučaju, i uz potpuno proizvoljna i neznalačka obrazloženja europske povjerenice za pravosuđe Viviane Reding da se Hrvatska nije obračunala s crvenim totalitarizmom koliko s crnim (da gospođa išta zna o elementarnim činjenicama, one bi je prije uputile na suprotan zaključak). Kako Josipović ništa nije rekao o tome, ostaje nam nagađati što je mislio iz onoga što je kazao u drugoj izjavi, onoj o Siriji. Tu ga čujemo kako veli da Hrvatska traži da se najavljena vojna intervencija odobri u Vijeću sigurnosti UN-a, i to nakon što nadležna komisija utvrdi stanje stvari oko bojnih otrova.
Ali ga ne čujemo da kaže što će Hrvatska poduzeti ako se to ne dogodi, tj. ako Amerikanci po uhodanom običaju zaobiđu Vijeće sigurnosti. I ako do mišljenja spomenute komisije budu držali, što im je također prešlo u naviku, koliko do lule mokrog duhana. Hoće li Hrvatska tada poduzeti nešto, bilo što, kako bi barem stavila do znanja da se s time ne slaže i ne može složiti? Eto, to je ono u čemu je Josipović pogodio metu i promašio sve ostalo. Ako je Hrvatska u slučaju 'Lex Perković' s pravom pozvana da se drži preuzetih međunarodnih obaveza, onda joj to, odnio ga vrag, daje i nekakvo pravo da druge pozove da se drže svojih obaveza.
A to je u ovom slučaju obaveza Sjedinjenih Država da se uklopi u pravni okvir Ujedinjenih naroda, a ne da, kao u slučaju svih dosadašnjih vojnih intervencija osim u Afganistanu, naprosto ispali svoje krstareće rakete. Bez i najmanjih posljedica što je to u pravilu izazivalo veći kaos nego što je dotad bio. Netko će reći, štoviše šefica diplomacije Vesna Pusić to je već i kazala, da Hrvatska i može izreći svoj stav, ali da ne treba imati iluzija o tome koliko ovako mala zemlja može utjecati na tok događaja. No tanka je, pretanka ta izlika. Jedino čime male zemlje raspolažu je baš to, vlastiti stav – nemaju ni oružja ni novca koji se s tim mogu mjeriti – i ako se dobrovoljno odreknu i toga, što im uopće ostaje?
O da, ostaje im velik prostor za samoponižavanje i tu se, tek tu se Hrvatska žalosno istakla. Kada je izbio rat u Siriji, hitro se, da ugodi zapadnim saveznicima, stavila na stranu pobunjenika, iako je među njima toliko fundamentalističkih natražnjaka da čak i Amerikanci, poslovično laki na obaraču, evo sada otežu s intervencijom. Gledaju da to ne našteti njihovim globalnim geopolitičkim interesima, u svakom slučaju gledaju to više od Hrvatske, koja je povukla Inu iz Sirije, kao da kod kuće leži na nepreglednim podzemnim jezerima nafte i plina.
Ali nisu se lopatom samo razbacivale pare, bilo je tu i moralne stranputice. Prošle godine, kada se u Ujedinjenim narodima glasalo o statusu promatrača Palestine, Hrvatska je opet zbrisala pod američku suknju i bila suzdržana, iako su za taj status, koji je na kraju golemom većinom izglasan, bile i neke od ponajvećih članica EU-a (Francuska, Španjolska). Hrvatsku sramotu samo je pojačala činjenica što su tako glasali i susjedi, Slovenija i Srbija. I oni imaju razloga reći, poput Pusićke, da im je utjecaj mali, neznatan, ali, evo, i toliki je dovoljan barem za to da se male zemlje ne blamiraju po svijetu.
Kada se sada opet vratimo na 'Lex Perković', nešto je lakše snaći se o čemu se tu radi. Naravno da, rekoh, Hrvatska mora ispuniti preuzete obaveze oko izručenja među članicama EU-a. Ali ako su te obaveze za neke onakve (lakše), a za neke ovakve (teže), ona ne samo da ima pravo to staviti na stol u skladu s načelom ravnopravnosti u EU, nego je na to i obavezna u skladu s odgovornošću prema vlastitim građanima i prema svome dostojanstvu. I nije baš nimalo dužna slušati popovanja jedne Reding, koja jest osvjetlala obraz štiteći francuske Cigane. Ali nekako sumnjam da bi baš imala petlje i spočitnuti Amerikancima da se s ovim svojim vojnim intervencijama ponašaju imperijalistički bahato i da potkopavaju međunarodni pravni poredak.
A kada nema tu petlju, treba joj, bogami, podrezati i petlju da, uz gromku šutnju Josipovića i Pusićke, malone proglašava Hrvatsku jedinom zemljom u Europi koja nije raskrstila s crvenim totalitarizmom. To dovoljno jasno proizlazi iz toga što joj je odredila rok za ispunjavanje obaveza koji se poklopio s danom sjećanja na žrtve dvaju totalitarizama, što je očito trebala biti lekcija Hrvatskoj da ne poštuje isto jedne i druge. A onda je tome priklamala i nečuveno pretenciozan novinski tekst u kojem je jednako odgovornim za Drugi svjetski rat proglasila crne (Njemačka) i crvene (Sovjetski Savez, Hrvatska se tu izvukla), što je, jasno, jedna od većih budalaština koja se o ovome čula.
Naravno, ništa tu nije slučajno. Ovakve lekcije dobivaš kada ih sam nisi naučio (što s Hrvatskom ipak nije slučaj) ili si ih naučio pa zaboravio (što već jest). A dobivaš ih i kada vodiš nevjerodostojnu politiku (kao Milanović s 'Lex Perković) ili politiku savijene kičme (Josipović, Pusić). Kada pak to dvoje spojiš, dobivaš smiješnu državu Hrvatsku koja bi bila najsretnija da se oko nje ništa ne događa. Jer čim se bilo što dogodi, ona će, sigurno je jedan kroz jedan, nekog boga uprskati i zabrljati.