Pravo da vam kažem, više se ne sjećam pamtim li vojničke naredbe 'atomski s lijeva' i 'atomski s desna' sa satova Općenarodne obrane i društvene samozaštite, ili su mi se u sjećanje urezale dok sam krajem 80-ih gledao zafrkancije sarajevskih skečera iz Top liste nadrealista. Na sreću, ta mi besmislena naredba nikad u životu nije trebala, a da mi je i trebala, malo je vjerojatno da bi mi bila i od kakve koristi. Uistinu, kakva korist od bacanja na zemlju u slučaju eksplozije atomske bombe?! No za razliku od te besmislene naredbe nastale u vrijeme stvaranja kolektivnoga straha od neprijateljskoga atomskog napada, jedna druga ostavština toga vremena u jednome se trenutku ipak pokazala itekako korisnom: izgradnja atomskih skloništa kraj svake javne zgrade i ustanove. Ta su skloništa, s kojima danas uglavnom ne znamo što bi, početkom 90-ih itekako poslužila svojoj svrsi, kad su brojnim civilima po hrvatskim gradovima poslužila kao siguran zaklon, ne doduše od atomskih, nego od onih 'običnih', konvencionalnih mina i granata.

Kad je prije nekoliko godina pročelnik Ureda za upravljanje u hitnim situacijama grada Zagreba Pavle Kalinić započeo s provođenjem sustavne pripreme gradskih službi za slučaj potresa, naišao je na opći podsmjeh šire, osobito zagrebačke javnosti. Specijalno komandno vozilo koje je svojedobno htio nabaviti (ne znam je li u tome na kraju i uspio), a koje su medijski i forumski komentatori umah nazvali 'tenkićem', tjednima je služilo kao predmet sprdnje i ismijavanja. Sam će Kalinić, koji je svoju službu, kako se čini, poprilično ozbiljno shvatio, u to vrijeme mahom biti doživljavan kao redikul, a njegova nastojanja da se Zagreb pripremi za mogući potres – kao bespotrebno širenje panike i bezvezno trošenje gradskoga novca. No ovih dana, kad sjever Italije broji žrtve i zbraja materijalnu štetu, a podrhtavanje tla osjete i stanovnici Istre, Primorja, pa i samog Zagreba, dojam je kako se ni mogućnost potresa u Zagrebu više ne doživljava samo kao Kalinićeva fiks-ideja, a razumna priprema za takav scenarij više baš i ne izgleda kao zabava 'besposlenog popa koji i jariće krsti'.

197163,197139,196869,195977

Financijski potres

Ovih se dana pitam je li vrijeme da se i Hrvatska – njena vlada, njene društvene i karitativne institucije, ali i stanovnici – počnu pripremati za mogući potres. Ne, doduše, samo onaj pravi – koji bi porušio neke zgrade i ugrozio živote ljudi - nego i onaj financijski i socijalni, pred kojim su mnogi naši sugrađani već pali na koljena. Priznajem, proganjala me ta misao i prije nekoliko godina, kad su se počela urušavati zapadna financijska tržišta - još dok je Sanader javno tvrdio da je stvar 'pod kontrolom', a u nešto užem krugu sugovornika priznavao da smo 'u banani' – no izbjegavao sam o tome javno govoriti i pisati, kako ne bih 'bespotrebno širio paniku'. Moje usputne primjedbe nekolicini prijatelja i poznanika kako, možda, ne bi bilo loše (čisto onako, zlu ne trebalo) spremiti štogod konzervi u svoje podrume i ormare uglavnom su nailazile na dobronamjerni podsmjeh, odmahivanje rukom i mijenjanje teme. No danas smatram da razumna priprema i na crne društvene scenarije nipošto ne bi smjela biti zabranjenom temom. Priprema na mogućnost da sutra bude i drastično gore negoli je danas više mi ne izgleda kao širenje panike, nego kao sasvim razuman i prijeko potreban potez svih onih koji imaju neku društvenu odgovornost.

Ne radi se tu samo o činjenici da i sami europski čelnici ne skrivaju svoju zabrinutost za budućnost eurozone i Europe, jer 'grčki sindrom' ozbiljno prijeti i zemljama poput Španjolske i Italije, a mi upravo od očekivanog ulaska u tu EU očekujemo čuda. Ne zabrinjava ni samo činjenica da - kao odgovor na drastičan pad industrijske proizvodnje u zemlji i ne baš tako drastičan, ali ipak stvaran ponovni ulazak u recesiju - prvi čovjek Vlade Zoran Milanović poručuje kako smo 'na knap i nemamo novaca', a njegov prvi potpredsjednik Radimir Čačić priznaje kako je situacija 'gotovo beznadežna'. I mnoštvo drugih, sitnih vijesti svjedoči o tome da sve više ljudi hoda po rubu te postoji mogućnost – pritom ne mogu procjenjivati koliko je ona velika ili mala – da stvari naprosto izmaknu kontroli. Jer ako jučer neka žena u trgovini krade hranu kako bi nahranila svoju obitelj, prekjučer neki čovjek mrtav-hladan nudi bubreg na prodaju kako bi vratio dugove, a dan-dva prije čitamo o drugome koji se odlučio čak i na pljačku banke kako bi se izvukao iz dužničkoga ropstva, onda nitko dobronamjeran pred tim vijestima ne bi smio zatvarati oči.

Plan B za Plan 21

Očita je činjenica da sve više naših sugrađana, opterećenih dugovima, gubitkom posla i svakodnevnim poskupljenjima, neće još dugo moći podnositi teret ove (pre)duge krize. Legitimno je i razumno stoga početi postavljati i ovakva pitanja: priprema li se naša vlada, unatoč tomu što neki njeni članovi jučer poručuju kako vjeruju da će uskoro doći do pozitivnih pomaka, i na mogućnost da tomu ne bude tako? Ima li ona i kakav 'plan B', ukoliko onaj famozni 'Plan 21' ne dadne priželjkivane rezultate? Jesu li barem robne zalihe dostatno popunjene, proračunska pričuva 'očuvana' od nenamjenskoga trošenja, a socijalni fondovi pripravni i na brzinsku reformu i znatno povećane potrebe? Jesu li i banke razradile scenarije 'popuštanja omče' s vrata svojih iznemoglih dužnika jer bi, možda, umjesto kakve-takve otplate kredita mogle dobiti uništene dužnike i gomilu kuća i stanova koje neće imati kome prodati? Jesu li i druge društvene institucije pripravne na još ozbiljniju krizu i još veće socijalne potrebe svojih korisnika? Je li Hrvatski Caritas spreman, a biskupijski i župski karitasi dostatno opskrbljeni i dodatno organizirani? Jesu li i građani spremni priteći u pomoć barem svojim materijalno potrebnijim susjedima? ...

Sva ova pitanja, naravno, ne priželjkuju crni scenarij niti impliciraju da će do njega doći. Kao što ni postojanje čamaca za spašavanje na brodu ne znači da će on potonuti. No da ih je na Titanicu bilo dovoljno, žrtava bi zasigurno bilo kudikamo manje.