Ovih se dana uz nepriličnu pompu i malograđansko prenemaganje obavlja serija zakašnjelih ukopa članova dinastije Karađorđević, čija su trupla rasuta po svijetu. Očekuje se još Kraljica Majka iz Londona, usprkos vlastitoj želji da tamo u grobu ostane. Nije lako biti pripadnik srbijanske dinastije, kako vidimo: tu se više ni vlastitim zagrobnim životom ne raspolaže niti se posljednja volja poštuje. Nije, bogami, niti bilo lako biti Srbijancima vladar. Idemo redom: Karađorđa je ubilo, Miloša Obrenovića je svrgavalo, Aleksandra Karađorđevića također, Mihajla Obrenovića je ubilo, a Milana svrglo i protjeralo, Aleksandra Obrenovića ubilo, Petra I Karađorđevića natjeralo da abdicira, Aleksandra Karađorđevića ubilo, Petra II Karađorđevića svrgnulo i zabranilo mu (i potomcima mu) povratak u zemlju.

Jugoslavija je proglašena republikom sa šest republika.

Carstvo kempa

Sada se Srbija našla u krajnje zanimljivoj, kakbirekli 'kemp' situaciji: republika s državnim grbom Obrenovića na koji je nadgrađena nesrazmjerno velika kruna; sve u svemu heraldička nakaza koju je dizajnirao g. Aleksandar Acović, član nečega što se zove 'Krunski savjet' (uz Matiju Bećkovića i još nekoliko istih takvih kao i on). Tako, dakle, Republika Srbija ima monarhistički grb, 'Krunski savjet', ustupila je Beli dvor (službenu rezidenciju šefa države) obitelji Karađorđević i, dapače, daje joj apanažu. Sada uz vojne i državne počasti pokopava ostatak obitelji, rasut po svijetu. Jača republika.

Iz toga, međutim, ne treba zaključiti da je ideja monarhije nešto ojačala u Srbiji. Vidjelo se to 1992. kada je sadašnji pretendent na prijestolje, princ Aleksandar II Karađorđević, svečano dočekan na aerodromu Surčin. Podastrli su mu tacu s travicom da je poljubi i sve je bilo divno dok Miloševićev režim nije oteo Acu Gicu (kako mu tepaju - Alex the Pig, na engleskom) od zbunjene bande novokomponiranih srpskih nacionalista. Do tada su vikali 'Bez kralja ne valja', svi redom; od tada ga hladno ignoriraju svi osim dijela Koštuničine marginalne Demokratske stranke Srbije.

Vrhunac apsurda bio je kada je Milošević nagovorio Radovana Karadžića i Biljanu Plavšić da daljeg bratića Tomislava Karađorđevića predlože za kralja Republike Srpske; Tomislav je – na svoju sreću – umro na vrijeme.

Aca Gica, pretendent na prijestolje, srpski jezik nikada nije uspio naučiti; govori ga malo bolje nego što je 'hrvatski kralj', taj neki duka od Spoleta kojega je Pavelić izvikao za vladara, govorio hrvatski. Snalazi se u besmislenim protokolarnim ritualima tako što sriče s krupno tiskanih papirića. Uglavnom pušta banalno ispravne i politički korektne zvukove, ali sve je to obična umjetno održavana mizerija. Njegovi sinovi govore srpski mnogo bolje.

Din, din, dinastija, serija mi najmilija...

Najistaknutija članica kljukane dinastije, čuvena ljepotica Jelisaveta (sestrična), majka glumice i starlete Catherine Oxenberg, u svađi je s ostatkom obitelji oko nekih novaca za koje misli da su joj uskratili, ali ta je parnica daleko od razrješenja. Daleko je sve to od bilo kakve ozbiljne monarhističke politike: nema podršku u narodu koji to vidi kao blesavi cirkus (što i jest), izvještačeno malograđansko prenemaganje ostataka poražene buržoazije s vračarskih slava uz sitne kolačiće. Jednom riječju – balkanska Ruritanija iz crno-bijelih filmskih melodrama tridesetih godina; melodrama pretvorena u farsu. Pretendent na prijestolje je mali, tust i priglup; supruga je ista takova; klinci su više menadžerski nastrojeni i nemaju iluzija o kruni; fatalna princeza je svadljiva ocvala ljepotica; Krunski savjet je sve sam senilni Polonije iz Hamleta; šanse za krunidbu su ništavne, nula. Republika ih iz svojih bedastih razloga financira novcima poreskih obveznika i drži u tom ruritanijskom Bijelom dvoru koji pamti i bolje stanare. Sve u svemu – tužni kaos.

Sva je prilika da su šanse za monarhiju u Srbiji neizbježne, to jest nikakve. Miloševiću je dinastija bila tek još jedna gumena kost bačena 'crnoj reakciji' da ju glođe; Vojo Šešelj, samoproglašeni čuvar 'četničke tradicije' ('Za Kralja i otadžbinu') odmah je shvatio da je sve to niškoristi i do kraja vrijeđao pretendenta na prijestolje kako samo on to zna. Ali – jerbo Serbo – postoktobarska vlast do dana današnjeg nije se usudila tu hohštaplersku bandu najuriti gdje spada (Ameriku i Englesku) i završiti tu skupu i bespotrebnu farsu i sramotu Srbije. Ni to nije čudno: oni se svi skupa – od petooktobarskog prevrata do današnje postšešeljevsko-miloševićevske koalicije nisu uspjeli emancipirati od fantoma srbijanskog 'građanskog društva' za koje misle da mu je monarhija za srce prirasla. Odatle i sve te priče o 'spasu nacije pod krunom, oltarom i sabljom', od kojih, kako bi je Nušić nazvao, 'kljukana dinastija' lijepo živi na Dedinju.