Benedikt XVI će od 28. veljače ponovno biti samo kardinal Joseph Ratzinger, pa će kao prvi Papa koji se poslije punih šest stoljeća dragovoljno odrekao posvećene uloge vrhovnog poglavara najveće svjetske crkve, zauvijek otići u crkvenu i civilizacijsku povijest visoko uzdignute glave. Mnogi su mu prigovarali zbog toga što je 'želio napredovati natraški', ali je ovom odlukom stekao opće poštovanje. On ne želi umrijeti kao nemoćni i nesvjesni Papa, koji će svojim zdravstvenim mukama puniti krvožedne žute stranice, a postati nemoćna lutka u tuđim rukama, ljuska bez duše i paravan za tuđe odluke. Čovjek kojeg su napadali kao dogmatskog tradicionalista, zaprepastio je svijet ovom hrabrom i prevratnom odlukom, koja bespogovorno svjedoči da je bio i ostao veliki humanist, jedan od rijetkih globalnih uglednika, koji je na vrijeme javno priznao fizička i dobna ograničenja, pa kada više ne može biti ono što bi morao biti, ne želi vlast samo da ostane na vlasti.

I tako je ovaj konzervativni Papa koji se inače vrlo teško snalazio u izazovnim vremenima, u kojima crkva uzaludno trči za prohujalim dogmama, vlastitim primjerom dokazao da ne pristaje na relativizaciju ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. A među njima i na zabludu da je svećenicima sve oprošteno unaprijed. O toj relativizaciji, koja dopušta i ono što se ne smije dopustiti, a potire i ono što je – kako misli Crkva - zauvijek zadano, on je izuzetno mnogo govorio i prigodom svoje pastirske i državne posjete Hrvatskoj. O moralu bez morala, o zloćudnom pobačaju, nametnutoj krizi obitelji, kontracepcijskim zabludama, neprirodnim istospolnim vezama, komunizmu i libertanizmu, svetom celibatu i nepriznatim i nepozvanim ženama. Kao kardinal i Papa, Ratzinger se u znaku nedodirljive nepopustljivosti borio za europski povratak nekadašnjim 'kršćanskim korijenima', pa tako i u slučaju Hrvatske, koja je u njegovoj viziji u EU trebala još jednom postati novo predziđe kršćanstva. I dok su Pavlu Drugome, karizmatičnom poljskom Papi, opraštali svaku dogmu, ideološku isključivost i izrazito mesijanstvo, kao što se to oprašta 'filmskim zvijezdama i pop-pjevačima ', Ratzingeru su i kao Papi i kao teologu prigovarali i zbog očevidnog nedostatka karizme i zbog izrazitog talenta da se u filozofskim poigravanjima zaboravljenim citatima grdno zamjeri i Muslimanima, i Židovima i budistima. Njih su se dvojica izrazito slagali kada su opisivali svijet, ali i temeljito razlikovali, kada su javno općili sa svjetinom.

Ratzinger je temeljiti pisac, vrsni teolog i zagovornik razuma, on je tiha i povučena osoba, koja mnogo zna i dobro obrazlaže, pa se u tim bitnim osobinama bitno razlikuje od svojih klerikalnih sljedbenika, koji su na mnogim stranama, pa tako i na Kaptolu, njegov 'kršćanski fundamentalizam' shvatili kao novi križarski poziv protiv nepoćudnih svjetovnih vrijednosti, ostataka komunizma, laičke vlasti i sekularne države. U tim krugovima sada vlada zebnja i panika. Iako u izbornom kardinalskom zboru nadmoćno prevladavaju konzervativci, čak i dogmati, izbor novog Pape ipak može donijeti neugodna iznenađenja (govori se da je red na kardinala iz Afrike ili Latinske Amerike), koja će usporiti, čak i poništiti ovu novu (i hrvatsku) katoličku najezdu, koja u obrani kršćanskih vrijednosti – kao što je to nedavno zatražio i Bozanić – zaziva i nove žrtve, i novu katoličku odanost, i novu kršćansku odlučnost u formiranju javnih politika. Od onih koji se tiču odgoja, do onih koji se tiču kulture i umjetnosti. Ne samo u vjerskim slobodama, već i u gospodarenju šumama i vodama, nakon što su hrvatskim katoličkim mudracima sramotno propale sve prognoze da će Haag ovu jadnu i osiromašenu zemlju natjerati na sramotu, pokoru, nemoć i robovanje. Generali su slobodni, ali Kaptol ne odustaje od novih nacionalnih optužbi.

Tako je uzoriti kardinal Bozanić na Stepinčevo već pohvalio nove bojovne izlete laičkih vjerničkih organizacija, koje bi hapsile novinare i smjenjivale ministre, a supruzi premijera određivale što smije, a što ne smije raditi u vlastitoj struci. U nekim je zdravstvenim ustanovama već zabilježena 'građanska neposlušnost iz vjerskih razloga' (ne žele izdavati kontracepcijske pilule), neki su kazališni plakati već zabranjeni, neki svećenici otvoreno lobiraju protiv nekih filmova i kazališnih predstava, a sve u ime demokracije i ljudskih prava, u onom istom komunističkom stilu i slogu, koji je tvrdio da samo najpravovjerniji imaju neporecivo pravo na ograničavanje slobode govora, umjetničkog izražavanja i znanstvenog istraživanja. A u ime najsvetijih ciljeva. Sve do osobnih pogroma, kao u 'slučaju Štulhofer', u kojem se na tako ružan i nečastan način želi uništiti dostojanstvo i ušutkati sve koji se u promišljanju odgojnih ciljeva ne slažu s 'temeljnim kršćanskim vrijednostima'.

A oko novih izbora u Vatikanu najbolje je mudro šutjeti. Sve je moguće, a ništa nije sigurno, pa svi bježe od uloge sigurnih favorita, budući da od Wojtilinih i Ratzingerovih vremena više ne vrijede niti pravila, koja su nekada bila nedodirljiva, te će i nakon odlaska Ratzingera možda doći netko treći, koji neće biti niti Talijan, niti Poljak, niti Nijemac, a možda niti Europljanin, čak niti bijelac. Neke su se stvari stubokom promijenile: iako još polovica kardinala sa pravom izbora dolazi iz Europe, samo četvrtina rimokatolika živi na starom kontinentu, dok najveći broj vatikanskih sljedbenika živi u Latinskoj Americi (42 posto od 1.2 milijarde vjernika). Neke nove izjave i neki novi ljudi, ipak se sve češće čuju i u Vatikanu, dok mnoge europske zemlje odlučno odbacuju vatikansko odbijanje novih ljudskih prava.

Ovih dana je francuski parlament legalizirao istospolne brakove, dok i britanska Vlada priprema novi bračni zakon za sve moguće ljubavi. U šest zemalja EU legalizirani su istospolni brakovi, baš kao i na Islandu i u Norveškoj. Te se zemlje mogu teško optužiti za novi procvat komunizma, dok su prava na istospolne brakove još daleki san upravo u zemljama koje se još teško otresaju teškog jednoumlja i diktatorskih navika – u Mađarskoj je homoseksualizam ponovno izvan zakona, u Rusiji su zabranjene gay parade, u nekim baltičkim zemljama još premlaćuju 'pedere i lezbe'. Općenito se može reći da su bivše utvrde komunizma mnogo bliže Vatikanu, kada je riječ o gaženju prava progonjenih seksualnih manjina, dok su proslavljene zemlje, koje su oduvijek bile smatrane perjanicama Zapada, mnogo hrabrije u otkrivanju novih civilizacijskih vrijednosti. Francuskom vladaju socijalisti, ali ih nitko ne zove komunistima, Hrvatskom vladaju neoliberali, ali ih još ne žele priznati Zapadom.

Iza nebrojnih vatikanskih zidova zacijelo su već počela i nadmetanja i podmetanja, i spletke i zavjere, dok se polako stvaraju nove lobističke grupe i unaprijed zbrajaju mogući gubici i dobici. Neki od onih koji dobro poznaju i ljude i sustav, preklinju Papu da prije konačnog oproštaja (on ostaje još 15 dana) smijeni kardinala Sodana, kojeg nazivaju ocem vatikanskih spletki, dok većina vjeruje kako se između Ratzingerovih rečenica može lako naslutiti, kako ne odlazi samo zbog poodmaklih godina i narušenog zdravlja, nego i zbog toga što više nije mogao, znao, niti htio nadgledati i usmjeravati, popravljati i čistiti sve vatikanske labirinte. A slična zbrka, strah, neizvjesnost i zbunjenost vjerojatno vlada i na Kaptolu. Tek su krenuli, a već su izgubili omiljenog Papu.