Uz njega su optuženi i njegov sin Marko, stanoviti Milo Đurašković iz Nibens grupe i još neka sitna riba. Predmet je velik i svodi se na to da je Mišković nešto jeftino kupio i onda skupo prodao, ojadivši tako niz poduzeća za ceste koji su podigli kredite da mu plate dionice za koje je kasnije ispalo da ne vrijede ništa. Stvar jednostavna, predvidiva i poznata. Kupio čovjek bezvrijedne dionice poduzeća za ceste, umjetno im napuhao vrijednost, prodao, uzeo novac i zamračio ga. Sada ga Specijalni tužitelj za organizirani kriminal tereti da je opljačkao te nesretne cestare i državni proračun za nekih 150 milijuna eura ukupno.

Od papira do lažnih papira

Bila bi to još jedna tranzicijsko-tajkunska afera kakvu poznamo do mučnine, da nije riječ o najbogatijem Srbinu (visoko smješten na Forbesovoj listi milijunaša) koji je od 1990. do danas – zrno po zrno, kamen po kamen – sagradio financijsko carstvo, opisano u vicu: 'Kosovo je Srbija. Ostalo je Delta.' Miškovića je krenulo još 1990. u tadašnjem ruskom tranzicijskom kaosu: počeo je kupovati novinski roto-papir u nekim zabitim podkavkazkim tvornicama i izvoziti ga u Egipat. Trik je bio u tome da je papir plaćao 50 dolara po toni, a prodavao po 350 (uz troškove podmićivanja od 50 dolara i transporta isto toliko). Zdrav posao – dok je trajao, dok se i Rusi nisu avizali i uljudno zamolili stanovite biznismene iz Srbije i ostalih zemalja da se udalje – ili... E, sad: Mišković je roto-papirom snabdijevao, među ostalima, kairski Al Ahram s nakladom od barem milijun primjeraka dnevno, pak vi vidite.

Mišković se zatim vratio u rodni Kruševac i počeo investirati prije svega u trgovačke lance. Vjerojatno poučen gorkim ruskim iskustvima, u proizvodnju investirao nije: to je kratkoročan i opasan posao, trgovina je bolja. Do prevrata 2000. godine, Mišković je sagradio solidno kraljevstvo, a uspio je biti i ministrom u barem jednoj vladi pod Miloševićem. Ali kako upozoravaju ozbiljni financijski analitičari, tek nakon prevrata od 5. listopada 2000. Miška je zaista krenulo: do 2012. godine svoje bogatstvo uvećao je od skoro milijardu i nešto eura na oko sedam milijardi. Tu avanturu s cestarskim dionicama on je izveo između proljeća 2005. i jeseni 2008. kada je novce izvukao, a cestare i njihove banke ostavio nasukane usred oseke svjetske krize. Radile su tu – naravno – Miškovićeve offshore tvrtke, njihove kćeri i unuke, što bi za ovo suđenje moglo biti značajno.

Obrana Miškovića, povjerena jednoj ozbiljnoj odvjetničkoj kancelariji specijaliziranoj za trgovačko pravo i odvjetniku Zdenku Tomanoviću, poznatom krivičaru (zastupao je Slobodana Miloševića, Jocu Amsterdama i slične 'celebe'), ima strategiju dvojakog usmjerenja. Kao prvo, obrana tvrdi da je kazneno djelo zloupotrebe službenog položaja u međuvremenu (na inzistiranje EU) ukinuto i isjeckano na više kaznenih djela, pak da je tu riječ o nedopuštenoj retroaktivnosti u optužnici. Zatim obrana tvrdi da Mišković ni u jednoj od tvrtki kroz koje je ta kupoprodaja dionica išla, nije bio odgovorno lice, menadžer ili operativno ovlašteni organ; da je bio samo vlasnik kapitala koji delegira svoja prava menadžerskim strukturama, koje su, pak, odgovorne za poslovne poteze, a ne on. Miškoviću se, indignirano veli obrana, predbacuje da se ponašao poslovno-racionalno (kupovao jeftino, prodavao skupo) u namjeri da se obogati, što je poželjno i dopušteno, naravno. Specijalnom tužitelju posebno se zamjera rečenica u kojoj se veli da Mišković nije poštovao 'pošteno i fer-plej poslovanje, pa makar bilo i na štetu bogatih'.

Sudsko-politički nesporazum

Mišković je – očekivano – u četvrtak ustvrdio da optužnicu 'ne razumije' (što je važna procesna istančanost, jer na Tužilaštvo prebacuje pojašnjavanje i ostalu gnjavažu) i ne osjeća se krivim. Tako je nastavio i u petak popodne, dok se ovi redovi pišu. Bilo je tu još neugodnih detalja: kao prvo, Miškoviću je pritvor ukinut tek nakon nalaza Ustavnoga suda da su mu prekršena prava u postupku, pak je pušten uz rekordno jamstvo od 12 milijuna eura. Osim toga, Mišković i obrana tvrde da je o 'političkom progonu' riječ i to će potkrijepiti brojnim citatima Aleksandra Vučića i njegovih tabloida. Već znamo da je Vučić, lider najjače stranke SNS (Srpska napredna stranka), dopredsjednik Vlade i šef famoznog Biroa za koordinaciju službi sigurnosti, bio Miškovića uzeo na zub rano. To je sasvim u skladu s Vučićevom sklonošću socijalnoj demagogiji, sklonošću kojoj se, na žalost, nije u stanju othrvati čak i kada je to politički pametno. U jednome trenutku Vučić je sebi priuštio izjavu da bi 'puštanje Miškovića iz pritvora' bilo njegov 'politički poraz'. To se ne radi, jer to je stvar pravosuđa, kao što svatko znade.

Imajući sve to u vidu, Mišković je kao promatrače angažirao prilično jak tim međunarodnih odvjetnika, specijaliziranih za međunarodno trgovačko pravo, ali – što je bitno – i za klevete, narušavanje privatnosti i medijsko pravo. Već se dade naslutiti da će obrana nastojati politizirati dalji tok procesa; to im je lakomisleno priuštio Aleksandar Vučić svojim radikalskim demagoškim i senzacionalističkim ispadima, pa si je sam kriv. Bit će to nadasve zanimljivo suđenje s neizvjesnim ishodom – poput drugih sličnih velikih afera za 'korupciju' koje su tiho krepale nakon straše medijsko-tabloidne buke i jeftinih uzbuđenja.