Često se kaže kako u svakoj šali ima pola zbilje. Ali u ovoj šali ima je i mnogo više. Za rektore državnih sveučilišta, pogotovo naših, to je cijela istina. Rektore obvezuju odluke senata, a odluke senata ustvari su zbroj odluka pojedinačnih interesa sveučilišnih sastavnica. A interesi sastavnica ustvari su interesi pojedinaca i aktivnih skupina na fakultetima. ‘I tako nije bilo ništa...’, kako u svojoj slavnoj pjesmi o miševima i mačkama (i seksualnim odnosima, za djecu i odrasle) piše Luko Paljetak

Ali što je s premijerima? Vrijedi li ista paraliza i za simbole demokratske vlasti?

Sjećam se kako sam pred desetak godina, s izvjesnim administrativnim iskustvom, pisao bilješke poput: ‘Zašto ne treba biti pomoćnik ministra u istočnoeuropskim zemljama’. A teza je bila upravo Krugmanova: ako imaš navodne ovlasti, ali nikakvu moć za njihovu provedbu, tvoja funkcija očito nema smisla. U to vrijeme mislio sam kako je riječ o rezidui sustava samoupravljanja. Što naime činiti, ako demokratska javnost, pa čak niti ‘resor’ na koji se odnose navodne ovlasti, ne želi uvođenje mjera koje bi mogle i trebale popraviti sustav? Kako pomiriti ‘demokraciju’ s financijskom učinkovitošću i pravednošću? Sudeći iz činjenice da je i naša današnja vlast, više od desetljeća kasnije, upravo povukla prijedloge novih obrazovnih zakona, rješenje problema ‘demokracija ili učinkovitost’ u području visokoga školstva očito još uvijek nije na pomolu.

A premijeri? Što je s njima? Ako čak ni premijer nema ovlasti i moć, tko je onda ima? Krugman je mislio na Hrvatsku, ali i na ostale male zemlje unutar eurozone. Male, zadužene zemlje u eurozoni, zbog zajedničke valute ne mogu povećavati konkurentnost devalvacijom. Hrvatska nije u eurozoni, ali za nju očito vrijedi isto. Budući da smo privatno i javno dužni u eurima, naša bi devalvacija samo povećala kunski iznos duga i sve bi ostalo isto – ili bilo još mnogo gore. It's economy, stupid.

(Zanimljivo je da je Krugman, u svojem beogradskom predavanju, unatoč tomu, za Srbiju predlagao upravo takvo rješenje.)

Niti premijeri malih zemalja, u široj slici stvari, nemaju veliku moć na raspolaganju. Ne samo zato što su se obvezali na poštovanje neovisne ‘četvrte’, tj. financijske vlasti. Ili zato što moraju poštovati ugovore. Mađarska i Srbija, koje su pokušale skršiti neovisnost financijske vlasti, odmah su, s pravom, došle na udar svjetske javnosti. Velika je iluzija demokratske javnosti da se novcem i dugovima može proizvoljno ‘kemijati’, i kako će se time nešto ‘unaprijediti’.

Premda o bankrotu nije pričao (osim spominjući Island), čini se kako je Krugmanu ta riječ ipak stalno lebdjela oko glave. Eto: na to se svodi moć premijera! Da prizna poraz, da vjerovnicima kaže da smo nesposobni vraćati dugove, i da se počne ispočetka. Ali i takvo je sredstvo jedna velika iluzija. Jer vjerovnici će i dalje inzistirati na svojim potraživanjima, plijenit će nam brodove i avione (kao što su to činili nakon sloma Jugoslavije), zamrzavati imovinu u inozemstvu, a kapital će otići iz zemlje bez šanse u skori povratak.

Ukratko: Krugmanovo je predavanje, unatoč brojnim šalama, bilo vrlo mračno. Mjere štednje ne funkcioniraju, a mjera za poboljšanje konkurentnosti nema.

Ali ako čak ni premijeri nemaju moć, kako je došlo do toga da demokracija postane toliko neučinkovita?

Mit o racionalnom glasaču

Vjerojatno najtočniji odgovor na to pitanje pružio je američki ekonomist Bryan Caplan u svojoj knjizi Mit o racionalnom glasaču. Zašto demokracije biraju loše politike? Premda govori o Americi, Caplanove su teze još istinitije za ‘male zemlje’. Caplan objašnjava kako loša ekonomska politika nije posljedica (isključivo) partikularnih interesa, ‘lobiranja’, ili kako bi neki naši komentatori rekli, ‘slizavanja političara i poduzetnika ili bankara’, ili pljačke, što ponegdje doista i jest slučaj, već upravo obrnuto: demokracija propada zato što političari glasačima pružaju upravo ono što glasači od njih žele! Želite imati ‘besplatno’ školstvo, ‘besplatno’ zdravstvo, ‘besplatno’ socijalno osiguranje, subvencije za vode, šume, željeznice, poljoprivrednike, brodograditelje, kazališta, televiziju, radio i još stotine drugih stvari? Nema problema! Navodno ‘racionalne’ političke opcije, one naime koje žele pobjedu na izborima, obećat će vam i pružiti sve to! Političari će se, baš kao i glasači, ponašati kao da sve te stvari ‘nemaju cijenu’, i svi će se začuditi kada se jednoga dana (a taj je dan očito stigao!) za sve te ‘besplatne’ stvari ispostavi račun.

Političari u demokraciji ispunjavaju zahtjeve glasača, i upravo je u tome naš ekonomski problem. Ne-ekonomisti, i glasači i političari, tvrdi Caplan, podcjenjuju tržišna načela (oni misle da ‘javna dobra’ nemaju cijenu), oni ne vjeruju strancima (i misle da je sve što dolazi iz inozemstva potencijalna ili stvarna opasnost), i za njih je svaki rad – koristan rad.

'Često sam se pitao zašto ekonomisti, uza sve apsurde oko sebe, tako rado prihvaćaju stav da se ljudi ponašaju racionalno. Čovjek koji kupuje neku stvar za $10 a prodaje je za $8, vjerojatno to neće moći činiti dugo; hranitelj obitelji takvim će ponašanjem svoju obitelj učiniti nesretnom za cijeli život, ali političar koji na isti način grandiozno troši resurse svoje zemlje, imat će vjerojatno vrlo dugotrajnu i uspješnu karijeru', tvrdio je pred šezdeset godina nobelovac Ronald Coase.

Ne treba nas čuditi ekonomski posve iracionalna, ali ‘demokratska’ sprega glasača i političara. Ni jedni ni drugi ne obraćaju pozornost na ‘javni’ trošak. Možda nas isto tako ne bi trebalo čuditi da nakon razdoblja javne (i privatne) rastrošnosti slijedi razdoblje političke paralize i nemoći. Ali možda nas treba čuditi da neki drugi nobelovci, poput Krugmana, svijetu, a posebno političarima, i to u velikim zemljama, savjetuju da provode upravo one politike koje će ih jednoga dana ekonomski i politički potpuno paralizirati. I zato nije čudno što je Krugman u Hrvatskoj ostao ‘bez teksta’. Jer kod nas je ta paraliza očito na djelu. I to upravo zbog njegove ili njemu srodnih filozofija.