Ovih dana i tjedana Hrvatska nije imala previše sreće u dodatnim ispitima europske omiljenosti. Nogometni izabranici osramotili su se u utakmici sa Škotskom, dok je sezona kiša, nevera i hladnih dana, te zbrka oko dodatnih viza za neke osobito rastrošne goste ipak znatno utjecala na očekivanu turističku berbu. Štimac se još jednom izgubio u samoreklamerskom promicanju vlastitog nacionalnog populizma, a državne se institucije očevidno nisu dobro pripremile za nove europske vizne zahtjeve, pa je tako Hrvatska zakazala i tamo gdje inače rijetko zakazuje. U Ministarstvu turizma sigurno nisu krivi za tmurna i kišna vremena, ali je Vlada već davno mogla pripremiti mnogo brže izdavanje viza za ogorčene Ruse, dok smo u nogometu od gotovine još jednom napravili veresiju samo zbog toga što se netko negdje još jednom, umjesto sportom, ponovno počeo baviti i politikom. Malo hirom vremena, a više birokratskim neznanjem, malo umorom najvažnijih igrača, a više zbog političkih derneka, Hrvatska je ugrozila one jedine dvije velike stvari koje su u ovih dvadesetak godina na globalnoj tržnici imagea i identiteta ovu malu i novu državu učinile velikom i uspješnom zemljom.

No Hrvatska će ponovno pobjeđivati u nogometu, a najljepše more vratiti stare i dobiti nove goste, ali samo sport i turizam od male i siromašne države neće učiniti osobito privlačnu, bogatu i uglednu zemlju. Lopta je okrugla, od turizma se ne živi cijele godine, a te tužne istine ovih je dana jamačno shvatio i predsjednik Vlade nakon brojnih susreta u Bruxellesu. Hrvatsku više nitko neće izbaciti iz EU, ali Hrvatska ostaje zemlja koja još prolazi tešku krizu općeg ugleda. Zbog toga je i Milanović konačno javno progovorio o brojnim predrasudama koje onemogućavaju obilne investicije, zaustavljaju velike poslove i onemogućuju brzi razvoj. 'Bild', kojeg je Milanović još prije desetak dana napao bulevarskim komesarskim rječnikom, nije ništa izmislio u nabrajanju pogubnih gospodarskih brojki. Pa čak i neke gorke ocjene o Hrvatskoj kao 'neželjnom djetetu' koje bi se moglo pretvoriti u novi Cipar ili Grčku, pojavile su se u najuglednijim njemačkim novinama kao što su to 'Sueddeutsche Zeitung', 'Die Zeit' ili 'WirtschaftsWoche'. Pametni državnici ne napadaju inozemne novine po ključu elitističkog ukusa, kada im već i neke vrlo prijateljske, a prividno vrlo ozbiljne domaće novine objavljuju još mnogo gore stvari.

Ružni patuljci s lijepim očima

Nitko ozbiljan ne može prešutjeti činjenicu da ova zemlja ima previše dugova i nezaposlenih, a premalo radi i nudi bilo što napredno, značajno i presudno, kao što je to Finska svojedobno učinila s Nokiom, ili Austrija s Red Bullom. Pa čak i Srbija s Fiatom, dok se u Hrvatskoj ponajviše prepiru oko toga tko ima najbolji pršut ili maslinovo ulje, a Dalmacija još nije izmislila nijedan pravi program kako bi izvukla te obećane, a ipak toliko nedostupne eure. U ova burna i prijelomna vremena, u kojima se Hrvatska ljuti zbog neugodnih komentara nekih inozemnih novina, mnogo su opasniji tvorci europskih gospodarskih i javnih politika, koji Hrvatskoj plješću na bruxelleskim svečanim skupovima, a po kutovima dvojbeno vrte glavama, bilo zbog korupcije, bilo zbog izostanka reformi, bilo zbog povratka retrogradnih misionarskih ideja. Neke je percepcije vrlo teško promijeniti, dok se preko noći vrlo lako može pročuti po zlu, glupostima i ekscesima – zaključio je razočarani premijer.

Tako je sada i Vlada službeno obaviještena da o Hrvatskoj još vladaju zloćudni stereotipi (HDZ živi vječno), dok su u Zagrebu svi koji se bave hrvatskim imageom i identitetom, promidžbom hrvatskih konkurentskih prednosti i objedinjavanjem javnih politika u promicanju Hrvatske kao važnog europskog sudionika, gotovo jednoglasno zaključili kako će obilježavanje prvog hrvatskog europskog rođendana biti još jedan dokaz da je Hrvatska vrlo tradicionalna zemlja, koja ne zna izići iz elitističkih formalnih okvira. Osobno sam imao čast i nesreću da 2001. vodim grupu predsjednika Mesića za javnu raspravu o promicanju nove i europske Hrvatske, koja je – kao i sve ostalo – završila između općeg pljuvanja i nekritičkih pohvala, u čemu je jedini mogući zaključak bio i ostao da je u Hrvatskoj praktički nemoguće obraniti bilo kakav program nacionalnog i europskog identiteta, budući da se ono što se mnogima činio izvorni hrvatski brend, drugima je bila zločinačka prošlost, a ono što je zagovarala demokratska i civilizirana javnost, znak slabosti i poniženja. Neki su odbacivali Teslu, drugi mrzili Brijune, treći Baruna Trenka, a poneki čak zaključili (među kojima i neka prvorazredna književna imena) da Hrvatska i ne treba nikakav program europske promidžbe, budući da 'patuljci ostaju ružni čak i kada imaju lijepe oči'.

Mnogolika Hrvatska

Hrvatska se te 2001. godine odmah podijelila, posvadila i sukobila sa samom sobom, dok nedavno objavljena knjiga Matice Hrvatske o hrvatskom identitetu (2011. godine), u kojoj dvadesetak autora raspravlja o ovim pitanjima, dobrim dijelom izgleda kao zbornik radova o dvadeset raznih naroda, država, tradicija, vrijednosti i kultura, u čemu ono tradicionalno, vjersko i patrijarhalno, velikim dijelom preteže u cjelokupnom izboru. U Hrvatskoj se nikada nije razvila snažna javna diplomacija, koja bi potvrdu državnog ugleda tražila na dnu (studenti, mediji, gospodarstvo, nevladine udruge), a ne na vrhu državne piramide (predsjednici država i vlada), ali ipak treba istaknuti nedavni hrvatski nastup u Parizu, koji je zavidnim bogatstvom civilizacijskog, kulturnog i umjetničkog jelovnika dokazao da Hrvatska nikada nije bila (samo) tamni balkanski vilajet, a ova prebogata Europa može biti samo bogatija, budući da konačno prima ovakvu mnogoliku Hrvatsku.

No to je tek rijetka iznimka. Hrvatska je još ostala bez zajedničkog nacionalnog, političkog i kulturnog nazivnika, ona je još obilježena višestrukom krizom identiteta. Nakon neizbježnog raspada Jugoslavije nije iskorištena prigoda – kao što sam to višekratno pisao - da se u novom hrvatskom imageu sačuva barem ponešto od mogućih dobrih naznaka (antifašizam, industrijska demokracija, obrazovani ljudi, raznolikost i mnogolikost), već su na sve strane niknuli tradicionalni stereotipi, u proizvodnji kojih je država čas glumila regionalnu silu, a čas međunarodnu žrtvu, čas zaštitnika tradicionalne vrijednosti, a čas vjesnika europske pomodnosti, čas otvoreni trg za sve raznolikosti, mnogolikosti i mnogoznačnosti, a čas misionarsko križarstvo, čas provincijalni euroskepticizam, a čas transatlantsku kolonijalnu ovisnost.

Mala društva moraju biti uzorna, budući da je to jedini dokaz da su postala velika. I dok se Hrvatska već dvadeset godina svađa oko toga tko je, što je i čemu pripada, Poljaci, koji su i sami imali sve ' hrvatske probleme' (tradicionalno, patrijarhalno, isključivo i klerikalno društvo, stalne sukobe sa susjedima, socijalne nemire, propast socijalističkog gospodarstva i sveopću pobunu seljaštva), na vrijeme su shvatili da se ono što su mnogi od njih još donedavno smatrali nedodirljivom vrlinom, odjednom pretvorilo u bitnu europsku slabost. I prestali govoriti samo o kršćanskim vitezovima, ruskoj diktaturi i njemačkom nacizmu, a na prvo mjesto stavili godinu Chopina, zatvorili brodogradilišta, a otvorili vrata inozemnom kapitalu, i tako izrasli u državu koja je jedina preživjela europsku krizu bez zloćudnih ožiljaka. Uz obilje europskog novca kojeg su znali zatražiti. A istovremeno imali i Papu i socijalističkog predsjednika republike.