Impresivna je to okrugla godišnjica mjesta na lijevoj obali Seine koje je postalo svjetski poznato ne samo zbog ugodne atmosfere, francuskog šarma i sjajnog izbora anglo-sanksonske literature, nego jer su tu boravile takve književne veličine kao što su Ezra Pound, Ernest Hemingway, James Joyce, Francis Scott Fitzgerald i drugi.

'Shakespeare and Company' je ime dviju neovisnih knjižara od kojih je danas i dalje aktivna ona drugootvorena. Naime, prvu knjižaru tog imena otvorila je 19. studenog 1919. godine Sylvia Beach na adresi Rue Dupuytren 8, no tri godine kasnije preselila je knjižaru u veći prostor na Rue l'Odeon 16. Tijekom ludih 20-ih kad su bili u Parizu tu su redovito zalazili književnici svjetske slave, no ta knjižara je zauvijek zatvorena tijekom njemačke okupacije Pariza 1941. godine.

Točno deset godina kasnije, 1951. danas legendarni Amerikanac George Whitman otvorio je knjižaru isprva nazvanu 'Le Mistral' koju je 1964. godine preimenovao u spomen na Sylviu Beach u 'Shakespeare and Co'. Ta knjižara i danas postoji na Rue de la Bucherie 37, u 5. arrondissementu, u neposrednoj blizini vatrom uništene Notre Dame. I danas se tu prodaju nove i rabljene knjige, a može se samo doći čitati u ugodnom ambijentu. Osim toga, knjižara je poznata po tome što nudi besplatan smještaj mladim književnicima i umjetnicima u zamjenu za dobrovoljni rad i čitanje. Do sada je više od 30 tisuća ljudi spavalo u krevetima smještenima između polica knjiga. Naziv programa je 'Tumbleweeds' i putnici zauzvrat za noćenje moraju pomoći nekoliko sati dnevno u knjižari, pročitati knjigu dnevno i napisati kratku autobiografiju.

Kako piše britanski The Guardian, trenutno na TripAdvisoru ima čak 4 tisuće recenzija knjižare koju mnogi posjetitelji opisuju kao 'čarobnu'. Čak i oni koji su kritični prema tamošnjem izboru knjiga ne mogu osporiti kulturni i povijesni značaj tog mjesta koje je, uostalom, postalo jedna od turističkih znamenitosti Pariza, uz bok impresivnoj čeličnoj konstrukciji Eiffelovog tornja, porušenih kamenih anđela na groblju Père-Lachaise ili upadljivoj bjelini crkve Sacre-Coeur koja dominira Monmartreom.

Neodovljiva privlačnost 'Shakespeare and Company' vjerojatno dijelom leži u njenom izgledu - tamno drvo, koje škripi kao da ste na nekom starom jedrenjaku, lampice koje isijavaju prigušenim, nenametljivim toplim svjetlom, nehajna neurednost knjiga naslaganih po podu, uguranih u svaku prazninu na polici i odloženih na ljestvama - nudi toplinu i šarm kakvu je u današnjem svijetu, u kojem se preporuke knjiga slažu na temelju big data analize, sve teže pronaći.

No, svakako najsnažnija privlačnost 'Shakespeare and Company' potječe od njene glamurozne povijesti, boemskog šarma koje su za sobom ostavili umjetnici i intelektualci starog Rivea Gauchea, piše The Guardian. Originalnu knjižaru osnovala je Sylvia Beach, koja je spadala među mnogobrojnu zajednicu američkih emigranata u Parizu nakon Prvog svjetskog rata, kamo ih je privukla čuvena raškoš pariškog života i činjenica što je franak gubio na vrijednosti. Knjižaru je otvorila zajedno sa svojom dugogodišnjom partnericom, knjižničarkom Adrienne Monnier, i tamo su odmah počele zalaziti tadašnje zvijezde francuske književne scene, poput Valeryja Larbauda i Julesa Romainsa. Uskoro je knjižaru otkio i Ezra Pound, a slijedili su ga TS Eliot, Djuna Barnes, Fitzgerald, Joyce, Hemingway...

Knjižara jedva da je donosila ikakvu zaradu, no bila je više od običnog dućana s knjigama, postala je društveni pokret, piše The Guardian. Uostalom, 20-te su u kolektivnoj svijesti vrijeme književnih salona, a Gertrude Stein i Alice B Toklas, dobro su poznavale Beach, u čijoj su se knjižari uostalom odvijali mnogi važni razgovori i poslovni dogovori. Tu su pisci susretali svoje urednike, upoznavali izdavače, mlade i stare, cijenjene i neuspješne, svi su se vrtjeli u slabo osvijetljenoj prostoriji pored Seine.

Na fotografijama iz tog vremena vidi se Beach kako stoji ispred knjižare s Hemingwayom, kojeg je baš ona upoznala s Turgenjevim djelima. Hemingway i Joyce bili su najveće zvijezde koje su se kretale u tom miljeu, a Beach se osim vođenja knjižare, odlučila okušati i u književnom izdavaštvu. Godine 1922. upravo je ona prva objavila Joyceovog 'Uliksa' na engleskom jeziku u tisuću numeriranih primjeraka na ručno izrađenom papiru. No, Joyce je ubrzo prodao prava za knjigu drugom izdavaču što je gotovo dovelo Beach do bankrota. Joyce je na kraju ipak zapečatio sudbinu knjižare, koja je navodno zatvorena jer Beach nije željela prodati posljednji primjerak knjige 'Finneganovo bdjenje' jednom njemačkim vojniku početkom okupacije Pariza. Tijekom rata tješila je američke vojnike koji su se krili kod članova francuskog pokreta otpora, skrivala pisca Arthura Koestlera na svom tavanu da ga nacisti ne nađu, no na kraju je i sama završila logoru kao antifašistica.

Preživjela je i vratila se u Pariz te je 1956. godine napisala svoje memoare, 'Shakespeare and Company', u kojima se prisjeća kulturnog života francuske metropole između dva svjetska rata. Do smrti 1962. godine, ostala je u Parizu.

Njena knjižara postala je dio pariških znamenitosti upisanih i u popurarnu kulturu, pa tako Richard Linklater u filmu 'Prije sumraka' svoje junake smješta u 'Shakespeare and Company', a Woody Allen u filmu 'Ponoć u Parizu' nudi fiktivnu, romantiziranu verziju književne scene 1920-ih.

Iako nakon Drugog svjetskog rata knjižara više nije otvorena i ova koju danas poznajemo nije ona ista kojom su koračali Hemingway, Fitzgerald ili Joyce, no i nova inkarnacija slavnog imena 'Shakespeare and Company' privukla je mnoge slavne knjževnike - Allen Ginsberg, Anaïs Nin i Bertolt Brecht prošli su kroz njena vrata. Nakon što je vlasnik današnje knjižare, George Whitman, preminuo 2011. knjižaru vodi njegova kći Sylvia Beach Whitman, kojoj je dao ime prema Sylviji Beach.

Tradicija je na taj način ostala živa, što je vrijedno divljenja kad znamo da sami nismo bilu u stanju sačuvati svoju najstariju knjižaru 'Morpurgo' u Splitu, a nije posve izvjesno ni da ćemo u dogledno vrijeme uspjeti sačuvati ijednu drugu.