Otvorena je javna rasprava o novom pravopisu te je bilo logično da se u nju uključe i najveći stručnjaci za pitanja jezika, a to su profesori ili umirovljeni profesori kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. No mnogi od njih su nas odbili zbog različitih (ne)opravdanih razloga: Ivo Pranjković, Krešimir Mićanović, Marko Samardžija i Nives Opačić, a neki nisu ni odgovorili kad smo ih pokušali kontaktirati, što može upućivati na zaključak da je dugogodišnji sukob i politizacija oko pitanja hrvatskog jezika ostavio duboki trag i da još traje.

Naime, pitanje jezika je već dva desetljeća jedna od najvažnijih političkih tema u Hrvatskoj, kojim se početkom devedesetih mjerio i stupanj hrvatstva, a u kasnijim godinama vodile oštre polemike između jezičnih purista i liberala s ciljem da se obračuna s 'riječima za odstrel', kako je to napisao ugledni lingvist Ivo Pranjković u kolumni 'Hrvatski ili rvacki' u nekadašnjem tjedniku Danas, odnosno, s tzv. srbizmima i riječima iz bivšeg komunističkog režima.

Kako trenutačno postoje čak četiri pravopisa, koje potpisuju Babić-Finka-Moguš, Babić-Ham-Moguš, Badurina-Mićanović-Marković te Anić-Silić, a koji odražavaju jezične sporove u proteklom razdoblju ili, pojednostavljeno rečeno, daju odgovor na pitanje treba li pisati 'neću' odvojeno ili zajedno, s velikim se zanimanjem očekivalo kakvo će rješenje u takvim i sličnim spornim slučajevima ponuditi jezikoslovci iz Instituta.

Međutim, dogodilo se da su oni ponudili svojevrsno pomirenje između sukobljenih strana, preporučivši da se niječni oblici prezenta glagola htjeti pišu zajedno - 'neću', ali da je 'zbog hrvatske pravopisne tradicije dopušteno pisati i 'ne ću''. Ista sloboda bila bi dopuštena i kod upotrebe u polemikama oko najspornije glasovne skupine 'rj', pa bi tako ispravo bilo korištenje 'povrede, uvrede, strelice', ali i 'grješke, pogrješke, strjelice', a moglo bi se pisati i 'zadatci/ zadaci'.

Profesor na kroatistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta Marko Alerić istaknuo je da je iznimno važno za svaki narod da ima jedinstveni pravopis, jer se u suprotnom dovodi u pitanje puno toga, pa tako i jedinstvenost naroda.

Prema njegovom mišljenju, novi pravopis je dobar, pisan jednostavnim i razumljivim jezikom tako da ga mogu razumjeti stručnjaci i nestručnjaci, a realiziran je za manje od godinu dana. Smatra da ima nekoliko prednosti: prvo, pravopis je djelo grupe autora Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dakle neovisnih stručnjaka, a ne 'neke lobističke skupine koja se povezuje na temelju raznovrsnih interesa'.

'Budući da je riječ o 15-ak suatora, važno je reći da se vjerojatno ni oni nisu u svemu složili, ali su postigli dogovor, što je i cilj pravopisa', istaknuo je Alerić, dodavši da se možda ni on neće u svemu složiti, no trenutačno je najvažnije da prestanu dugogodišnji sukobi između dva tabora na području jezične politike i da se konačno prihvati jedinstveni pravopis.

Druga prednost je u tome što su autori zatražili javnu raspravu, što ukazuje na njihovu skromnost, ali i na to da su spremni prihvatiti sugestije i zatim ponešto i promijeniti.

Treće, pravopis će biti besplatan - moći će se 'skinuti' s interneta i tako će svima biti dostupan te nitko od toga neće imati materijalne koristi, što je u nekim prethodnim slučajevima igralo priličnu ulogu.

Na pitanje nije li neobično da pravopis sugerira korištenje dviju različitih varijanti, Alerić je odgovorio sljedeće: 'Različite varijante dopuštene su u samo nekoliko slučajeva - kao što su neću/ne ću i greška/grješka - i to će vrijediti u prelaznom razdoblju, a nakon toga ostat će u upotrebi samo jedna. Dakle, to je svedeno na minimum, a ostavljeno je prvenstveno zbog školskih đaka, koji trenutačno koriste obje varijante, jer se željelo izbjeći naprasno izbacivanje jedne varijante i tako izbjeći negativne ocjene.'

Alerić je također istaknuo da bi bilo iznimno važno da mjerodavne institucije 'stanu iza tog pravopisa prihvativši ga kao hrvatsku jezičnu normu jer je vrijeme da i Hrvatska ima jedinstveni pravopis i da se on ne mijenja svake četiri godine s promjenom političke garniture, čega nema nigdje na svijetu'.

'Najbolje bi bilo da novi pravopis podrže Sabor i Vlada jer ako to učini samo nadležno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, može se dogoditi nova politizacija zbog SDP-ovog ministra Jovanovića s obrazloženjem da je novi pravopis izdanak SDP-ove politike te da zbog toga ponovno počnu politički sukobi', zaključio je Alerić, dodavši da nam je potreban i zakon o jeziku, koji ne bi samo postavljao norme nego i sankcionirao kršitelje, primjerice, izdavača koji objavi knjigu bez navedenog imena lektora ili s imenom lektora koji nije diplomirao kroatistiku.

Prema mišljenju lingvistice Snježane Kordić, autorice kontroverzne knjige 'Jezik i nacionalizam', cilj jezične politike trebao bi biti sprečavanje sukoba unutar društva, a u Hrvatskoj je unazad dva desetljeća vođena jezična politika 'koja je umjetno pravila sukob unutar hrvatskog društva remećenjem ustaljene pravopisne norme'.

'Štetu koja je nastala pravljenjem rascjepa u društvu sad se želi smanjiti pomoću novog pravopisa tako što on ponovo daje prednost oblicima koji se daleko najviše koriste u praksi', kaže Snježana Kordić. 'Novi pravopis ujedno i dalje dopušta oblike koji su zadnjih godina bili nametani, što znači da nije ukinuo dvostrukosti iako je to najavljivano čak i kao glavni motiv izrade tog pravopisa. Takav postupak se može objasniti time što su autori pravopisa isti ljudi koji su godinama forsirali te oblike pa se teška srca rastaju od njih. No bitno je da sada ipak prestaje njihovo nametanje kroz škole i školske udžbenike.'

Što se tiče najavljene javne rasprave, rekla je da treba imati u vidu da se na osnovi nje neće dobiti objektivan uvid u stav i praksu većine. Prema njenom mišljenju, 'u raspravu će se uključivati prvenstveno najzadrtiji puristi zato što su oni po svojoj prirodi misionarski nastrojeni, no oni ne reprezentiraju ni stav ni praksu većine u narodu'.

Zato je najprimjerenije držati se prijedloga ministra Jovanovića od prije godinu dana, kaže, da se uzmu ona rješenja koja su već najproširenija u svakodnevnoj praksi.

Snježana Kordić je predložila da bi trebalo pokrenuti 'pitanje odgovornosti osoba koje su niz godina stvarale suvišni i umjetni pravopisni raskol u hrvatskom društvu'. 'Kako je bilo moguće da formalno lingvistički obrazovane osobe bez racionalnog razloga proglašavaju sve živuće Hrvate nepismenima i nameću njihovoj djeci da pišu drugačije od svojih roditelja', zapitala se lingvistica, zaključujući da neki od tih kroatista još nisu u dobi za mirovinu i predaju i dalje na fakultetima.