Istraživanje je, kaže nam Aleksandar Štulhofer, trajalo od 2015. do 2018. i uključilo je 59 zagrebačkih i 14 riječkih srednjih škola te preko 2200 srednjoškolaca u Zagrebu i više od 1300 njih u Rijeci.

Istraživački tim, pored samog profesora Štulhofera, ujedno voditelja, činilo je petero znanstvenika s Filozofskog fakulteta i iz Sveučilišne bolnice Merkur, kao i niz vanjskih suradnika s inozemnih sveučilišta u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Republici Irskoj, Velikoj Britaniji i Danskoj.

Što je bio poticaj istraživanju?

Još negdje 2006. moj tadašnji asistent i ja razmišljali smo o tome u kojoj mjeri internet mijenja stvari vezane uz seksualnost mladih, odnosno utječe na njihovu seksualnu socijalizaciju. Pornografija je u ono vrijeme još bila na razini fotografija. U sljedećih nekoliko godina krenula je poplava videomaterijala, danas praktički svedostupnog i besplatnog. Naša ideja bila je ispitati utječe li ta okruženost pornografijom i općenito seksualiziranim medijskim sadržajima na to kako mladi doživljavaju seksualnost, razmišljaju o sebi i partnerima, kako doživljavaju vlastiti fizički izgled i tako dalje. Moram priznati da sam na početku bio vrlo zabrinut. Pretpostavljao sam da pornografija nosi primarno negativne stvari. Od našeg prvog istraživanja, koje je objavljeno 2007. godine u jednom zborniku Sveučilišta u Kopenhagenu, moj tim nastavio se baviti tom temom sve do danas. No ovo je bila prva prilika da odnos pornografije i seksualnosti ili razvoja seksualnosti mladih promatramo longitudinalno, odnosno kroz vrijeme. To je ogromna prednost u odnosu na druga istraživanja jer zahvaljujući tome vremenskom nizu možete analizirati što prethodi čemu, što nas približava razumijevanju uzročno-posljedičnih odnosa. Primjerice, analizirali smo odnos između uporaba pornografije u 16. godini i depresivnosti u 18. Naše je istraživanje jedno od rijetkih takvih u svijetu. Ukupno postoji možda pet-šest takvih studija, pri čemu smo pratili mlade duže vremena nego ostali, a prikupili smo i biološke podatke (razina testosterona), što je novost u takvim istraživanjima. Do sada smo objavili 27 radova, od kojih je više od dvadeset objavljeno u međunarodnim znanstvenim publikacijama s takozvanim čimbenikom utjecaja. Još je desetak radova s projekta u procesu recenzije, tako da sam više nego ponosan na svoj tim.

Kako ste počeli, s kojim ste pitanjima krenuli istraživati?

Jedan od prvih radova u istraživanju nastojao je odgovoriti na vrlo važno pitanje, koje će sigurno pasti na pamet vašim čitateljima. Ako mlade pitamo o pornografiji, hoće li ih to potaknuti da je počnu koristiti, odnosno da je više koriste? U Rijeci smo u prvom valu istraživanja imali preko tisuću mladih, ali neki od učenika nisu taj dan bili u školi. Ti su ušli u studiju tek u drugom valu, za šest mjeseci. Logika analize bila je jednostavna: ako uporabu pornografije onih koji su u studiju ušli u prvom valu usporedimo s uporabom onih koji su ušli tek u drugom, hoće li biti razlike? Ako sama činjenica da nešto ispitujemo ima efekt, odnosno utječe na ponašanje sudionika, onda ćemo u drugom valu vidjeti razliku između onih koji su u studiji otpočetka te onih koji su se tek uključili – pri čemu bi razina uporabe pornografije morala biti veća u prvoj skupini. Nalaz je bio negativan. Nismo ustanovili značajnu razliku u korištenju pornografije između mladih koji su sudjelovali u prvom i drugom valu te onih koji su sudjelovali samo u drugom valu. To je bio važan nalaz, ne samo za nas nego i za druge, međunarodne istraživačke timove, koji se bave mogućim posljedicama medijske seksualizacije.

Kolika je prosječna dob prvog susreta s pornografijom među mladima u Hrvatskoj?

Kod mladića, kako zagrebačkih, tako i riječkih, vrlo ih je malo koji u dobi od 16 godina nisu imali nikakav kontakt s pornografijom, otprilike svaki deseti. U prosjeku, barem u velikim urbanim sredinama, prvi kontakt s eksplicitnim sadržajima dječaci imaju oko dvanaeste godine. Je li tako i u ostatku Hrvatske, ne možemo tvrditi. Za razliku od muških sudionika, većina sudionica nije imala iskustvo uporabe pornografije u dobi od 16 godina. Za većinu njih to će se promijeniti do punoljetnosti. Prvi kontakt s pornografijom za većinu je slučajan, netko im pokaže ili nalete na to negdje na internetu. Tek kasnije, u srednjoj i osobito kasnoj adolescenciji, počinje aktivno traženje takvih materijala. Vjerojatno je važno napomenuti da više od 80 posto adolescenata koristi mobitel za pristup pornografiji.

Dosadašnja istraživanja znala su sugerirati da kod mladića konzumiranje pornografije utječe na objektifikaciju djevojaka i žena, na dojam kako seks treba izgledati ili pak na zanemarivanje emocionalnog povezivanja, a kod djevojaka na stvaranje negativne slike o sebi i vlastitom tijelu te smanjeno samopoštovanje. Što su pokazali vaši nalazi?

Za većinu mladih nismo našli empirijsku potvrdu teze da je uporaba pornografije negativno povezana s njihovim odnosom prema vlastitom tijelu i, općenito, psihičkom dobrobiti i životnim zadovoljstvom. Međutim, kod manjeg broja mladića uočili smo vrlo visoku i stabilnu razinu uporabu pornografije od 16. do 18. godine života, što je bilo povezano s tzv. problematičnom uporabom pornografije, odnosno osjećajem da je ne mogu kontrolirati, usprkos tome što izaziva probleme u njihovu životu. Rezultati prema kojima je pornografija rizik za specifičnu manjinu mladih u suglasju su s teorijom konfluencije koju je jedan američki komunikolog predložio krajem 1980-ih godina. Prema njegovim istraživanjima, postoje mladi ljudi koji su izrazito ranjivi kada je riječ o seksualiziranim medijima. Od čega se sastoji ta ranjivost? Neil Malamuth je naveo nekoliko aspekata: impulzivnost, problematičnu obiteljsku socijalizaciju te tzv. hostilnu maskulinost – odnosno vrlo negativan stav prema ženama. U radovima smo stoga osobitu pozornost posvetili obiteljskoj okolini i roditeljskom angažmanu. Ono što se pokazalo u nekoliko naših analiza jest da problematična obiteljska atmosfera (svađe i fizički sukobi među članovima, međusobno ignoriranje itd.) često obilježava one mlade ljude kod kojih je uporaba pornografije povezana s negativnim ishodima. U još većoj mjeri to vrijedi za roditeljski angažman. Sudionike u našem istraživanju moguće je podijeliti u dvije grupe. Prvu, koja je mnogo veća od druge, obilježava visoko roditeljsko ulaganje. Drugim riječima, sudionici kažu kako su njihovi roditelji iskazivali puno ljubavi, podrške i vjerovanja u njih. U drugoj, manjoj skupini svega je toga nedostajalo. Kao što vjerojatno pretpostavljate, u toj drugoj skupini mladih ljudi uočavamo više rizičnog ponašanja i veći rizik da će pornografija biti češće korištena te povezana s manjim zadovoljstvom životom i većom anksioznošću i depresivnošću. Angažirani roditelji neizravno zaštićuju svoju djecu od medijskih pritisaka i izazova. U edukacijskom smislu ključno je pitanje kako prepoznati mlade kojima je potrebna dodatna pažnja i osnaživanje u kontekstu medijske seksualizacije i kako učinkovito intervenirati.

A mladi, koliko su spremni otvoreno razgovarati o seksualnosti s roditeljima? Koliko često to čine?

Rezultati našeg istraživanja usporedivi su s rezultatima studija provedenih prije 10-20 godina. Razgovor se najčešće odvija između roditelja i kćeri, a rjeđe sa sinovima. Dakle komunikacija i dalje pokazuje tradicionalne karakteristike. No čini se da današnji adolescenti više razgovaraju o seksualnosti s vršnjacima, nego što je to nekada bio slučaj. Naravno, pitanje je koliko je tih razgovora licem u lice, a koliko virtualnih. Komunikacija je iznimno važna za adolescente jer pomaže u snalaženju u svijetu seksualnosti koji se u toj dobi tek otvara. Zato je ključno da imaju što više kvalitetnih informacija, po mogućnosti kvalitetnijih nego što im se trenutno nudi.

U jednom od radova istraživali ste i kako religiozna uvjerenja utječu na adolescente koji konzumiraju pornografiju. Što ste tu otkrili?

Pokazalo se da je religioznost negativno povezana s čestinom uporabe pornografije. Religiozni adolescenti nešto manje koriste pornografiju, osobito u 16. godini. No promatramo li samo one koje obilježava najčešća uporaba pornografije, a time i rizik problematične uporabe, među njima ima i vrlo religioznih mladih ljudi. Jedina razlika između njih i onih koji nisu osobito religiozni jest u tome što su religiozni mladići u nekom trenutku 'otkrili' pornografiju i počeli je učestalo koristiti. Za razliku od njih, manje religiozne obilježavala je stabilno visoka uporaba. Postoji jedna teorija (moralne inkongruencije) koju su nedavno razvili američki psiholozi, a koja kaže da problematična uporaba pornografije može biti dijelom posljedica unutarnjeg moralnog sukoba između vrijednosti (koje nalaže vjera) te ponašanja (uporaba pornografije). Taj unutarnji sukob onda utječe na psihičko zdravlje. No u našem istraživanju nismo našli potporu za tu tezu. U svakom slučaju, odnos između religioznosti i uporabe pornografije nije jednostavan, o čemu govori činjenica da je u prosjeku čestina uporabe pornografije bila kontinuirano viša u religioznijem uzorku (zagrebački srednjoškolci) nego u manje religioznom uzorku (riječki srednjoškolci).

Bavili ste se i utjecajem seksualiziranih sadržaja na prihvaćanje mitova o silovanju. Možete li se osvrnuti na taj koncept?

Kolegica Ksenija Klasnić i ja u tome smo radu pokušali vidjeti je li uporaba pornografije povezana s takozvanim mitovima o silovanju. Riječ je o specifičnom pripisivanju krivice za seksualno nasilje, pri čemu ljudi krive žrtvu, tvrde da je ona zapravo odgovorna za to što joj se dogodilo – primjerice zbog načina na koji je bila odjevena. Klasična teza u istraživanjima 1980-ih u svijetu bila je da pornografija pridonosi nasilju nad ženama između ostalog i time što korisnici pornografije počinju trivijalizirati nasilje nad ženama. U našem uzorku adolescenata nismo našli povezanost između uporabe pornografije i mitova o silovanju, ni kod mladića ni kod djevojaka. Ne mogu reći da je to neki neočekivani nalaz jer i niz drugih studija rađenih na odraslima došao je do istog zaključka. Čini se, naime, da su oni koji koriste pornografiju liberalniji, pa su onda i manje skloni negativnim stavovima o ženama.

Istraživali ste i utjecaj pornografije na neoseksizam. Je li tu bilo iznenađujućih nalaza? I koja je razlika između seksizma i neoseksizma?

To je bila ideja kolegice Klasnić. Stare mjere, načini na koje se nekad mjerio seksizam, pitanja ili tvrdnje koji su nekoć korišteni danas više nisu korisni jer smo svi prošli kroz određeni trening političke korektnosti. Više nitko neće otvoreno izražavati takve tvrdnje, ljudi se samocenzuriraju. Upravo zato osmišljena je skala neoseksizma koja, uvjetno rečeno, na malo zaobilazan način mjeri seksizam. Njene će mjere tako pitati za mišljenje o feminizmu, primjerice, ili o pravednosti razlika u plaći muškaraca i žena. U našem radu, koji je objavljen u jednom domaćem znanstvenom časopisu, nismo utvrdili povezanost između pornografije i neoseksističkih stavova. No našli smo vezu između neoseksizma i konzumacije televizijskih i glazbenih videosadržaja, isključivo kod mladića. Možda to i nije neobično jer neka američka istraživanja pokazuju kako su filmovi poput 'Američke pite' i glazbeni spotovi, poglavito žanra rapa, naglašeno seksistički i puno društveno prihvaćeniji nego pornografija.

Kao posebnost istraživanja spomenuli ste da ste prikupljali i biološke podatke. Možete li se osvrnuti na taj dodatni parametar?

Da, uz sociološku i psihološku komponentu uključili smo i biološku. Kod mladića smo mjerili razinu testosterona kako bismo istražili postoji li biološki faktor u uporabi pornografije i seksualnom ponašanju adolescenata općenito. Posljednja takva istraživanja rađena su prije dvadesetak godina, kada je dominantna teza bila što više testosterona, to više seksualnog interesa i aktivnosti. Apropos, razine testosterona su kod muškaraca na vrhuncu upravo u kasnoj adolescenciji i ranoj odrasloj dobi. U međuvremenu se pojavila nova teorija koja tvrdi kako testosteron nema nikakve direktne veze sa seksualnošću kod muškaraca, ali je itekako povezan s kompeticijom, odnosno natjecanjem za viši status. U društvenom kontekstu seksualnosti mladih adolescenti koji imaju više partnerica u pravilu imaju i viši status među vršnjacima. Kod djevojaka, kao što je poznato, nije tako. Za njih je veći broj partnera u pravilu povezan s rizikom društvene osude. Uglavnom, našim smo podacima nastojali testirati dvije sučeljene koncepcije. Ako su seksualna ponašanja mladića značajno povezana s razinom testosterona, stara teorija je superiorna novoj. Ako je testosteron povezan isključivo s brojem partnerica, ne i s drugim seksualnim ponašanjima (primjerice masturbacijom), onda noviji model pobjeđuje. Što su rezultati pokazali? Ukratko, to da testosteron nema direktne veze s muškom seksualnošću, ali ima s natjecanjem.

Što je u tom kontekstu s čestim tvrdnjama da se današnji mladi, prije svega generacija Z, manje od starijih generacija upuštaju u seksualne odnose?

Hrvatska nema takvih velikih ponovljenih nacionalnih istraživanja, za razliku od Velike Britanije, Australije, Finske, SAD-a, Francuske i Švedske. Sva ta istraživanja pokazuju da je kod mlađih kohorti, dakle osoba od 18. do 28. godine, čestina seksualnih odnosa manja nego ranije. Samo po sebi to govori da morate imati podatke u više vremenskih točaka kako biste mogli uspoređivati, odnosno mjeriti promjene. U Hrvatskoj to nije moguće. Najčešće tumačenje navedene promjene jest intenziviranje poslovnih obaveza te vrijeme provedeno na online društvenim mrežama i internetu općenito. Vrijeme je danas sve više komprimirano, intenzivirano tzv. multitaskingom, sve je manje usredotočenosti, uživanja u sporom protoku vremena, manje je igre, pa tako, čini se, i seksa. No to ne znači da mladi ljudi imaju manje seksualnih partnera. Upravo suprotno, što je važna javnozdravstvena činjenica jer povećava rizik od prijenosa spolnih infekcija. Zato se stalno vraćamo na potrebu za seksualnom edukacijom.

U Hrvatskoj se oko nje već dugo lome koplja, a vi ste zbog toga prije nekoliko godina bili i osobno žestoko napadani, kao jedan od autora kurikuluma zdravstvenog i spolnog odgoja. Što danas kažete na tu situaciju i što mislite kakva je budućnost uvođenja ovakvog programa u hrvatsko obrazovanje?

Program zdravstvenog odgoja, koji je bio uveden u škole 2013. godine, a koji nije ušao u novi kurikulum, težio je smanjiti rizike seksualne aktivnosti mladih. No izazvao je prilično otpora i, zahvaljujući tome, nikad nije doista zaživio. Formalno jest bio u školama, postojali su nastavni udžbenici, ali po svemu sudeći nastavnici ga nisu provodili - iz straha, nedostatka podrške ili nepripremljenosti. Iskreno, sumnjam da ćemo u doglednoj budućnosti imati neki cjelovit program seksualne edukacije koji bi mogao pomoći. Kažem 'mogao' jer ne znači da je svaki program seksualne edukacije nužno efikasan. Jedan od problema jest i činjenica da mlade ljude, koji provode većinu slobodnog vremena na internetu, nije lako pridobiti programom koji je rađen za vrijeme otprije 20 godina. S druge strane, ako pokušate napraviti nešto što bi im bilo doista zanimljivo i korisno, riskirate da će barem dio roditelja biti zgrožen i da će smatrati da ugrožavate njihovu djecu. Nisam veliki optimist kada je riječ o djelotvornoj seksualnoj edukaciji u našim školama.

Prije nekoliko godina objavljeno je i istraživanje o stavovima hrvatskih roditelja prema seksualnoj edukaciji u školama. Što je pokazalo?

To su podaci koje je prikupila Agencija za vanjsko vrednovanje na velikom uzorku roditelja tijekom prve godine provođenja tog nesretnog programa. Prema nalazima, većina roditelja podržavala je program seksualne edukacije unutar predmeta Zdravstveni odgoj, no oni nisu bili glasni ni organizirani, poput protivnika programa. Zanimljivo je da su roditelji koji su pročitali dio programa, koji su se dakle potrudili vidjeti o čemu je zapravo riječ, imali pozitivniji stav od drugih. No to je prošlo svršeno vrijeme. Danas imamo situaciju onakvu kakvu imamo.