Kako da vam ne bude neugodno u vlastitom tijelu i kako da prihvatite tijela drugih? O tome govori ovogodišnji pobjednik Berlinalea, debitantski film rumunjske redateljice Adine Pintilie 'Ne diraj me', čiji su prikazi golotinje, intime i seksualnosti pojedine šokirali i razljutili, a pojedine inspirirali i oduševili
'Ne diraj me' (Touch Me Not) prvi je film 38-godišnje videoumjetnice i dokumentaristice Adine Pintilie te je žanrovski hibrid igranog i dokumentarnog. Priču donose profesionalni glumci, poput glavne junakinje koju glumi Laura Benson ili pak islandskog glumca Thomasa Lemarquisa, koji se pojavljuje u 'Blade Runneru 2049', ali i cijeli niz osoba iz života. Među njima su, primjerice, Christian Bayerlein, web dizajner iz Njemačke s mišićnom atrofijom, koji je, unatoč tjelesnim ograničenjima, otvoren za različita seksualna eksperimentiranja, potom transseksualna Hanna koja uz glazbu Brahmsa istražuje tjelesno i seksualno te Seani Love, eskort i terapeut iz Londona, specijaliziran za erotične rituale i kinky.
Film prati već spomenutu Lauru, koja zazire od fizičkog kontakta s drugom osobom i koja uz vodstvo same redateljice isprobava najrazličitije seanse kako bi došla u doticaj s vlastitim tijelom, a potom oslobodila svoju seksualnost. Uz nju, upoznajemo brojne druge kako terapeute, tako i pojedince koji pokušavaju slomiti svoje obrambene mehanizme, a sve skupa učinjeno je bez puno naracije.
vezane vijesti
Osim glavne nagrade, Zlatnog medvjeda, 'Ne diraj me' je na filmskom festivalu u Berlinu 24. veljače osvojio nagradu kritike žirija FIPRESCI, a jedno od objašnjenja predsjednika žirija, njemačkog redatelja najpoznatijeg po filmu 'Trči, Lola, trči', bilo je da je katkad umjesto toga 'što film može napraviti' važnije to 'dokle on može otići'.
Prema urednici kulture Deutsche Wellea, Elizabeth Grenier, odabir filma 'Ne diraj me' bio je 'hrabar i vizionarski' potez žirija koji je ovaj put 'apsolutno ignorirao ukus većine kritičara'.
'Ne bih mogla reći da je film bio moj favorit', piše Greiner u svojoj kritici, dodajući da joj je bio 'previše klinički i cerebralan'.
'S druge strane, to je film o kojemu sam nakon gledanja najviše razgovarala s drugima, a to i jest bio jedan od ciljeva Pintilie. Kad je primala nagradu, rekla je da se nada kako će dijalog predložen u njenom djelu potaknuti i dijaloge među gledateljima diljem svijeta', tvrdi Grenier, dodajući da se ne slaže ni s time da je žiri film 'ziheraški' odabrao jer je 'politički korektan' u jeku pokreta #MeToo. U pitanju je rad žene koja se u njemu bavi temama intime i granica, odnosno pristankom na intiman čin.
'Dakako, izabrati 'Ne diraj me' za vrijeme pokreta #MeToo jaka je izjava, ali je film istovremeno estetski vrlo vješto napravljen, a i uz dodatak eksperimentalnog u sebi činio mi se apsolutno iskrenim', objašnjava Grenier, ističući da su joj likovi duboko uvjerljivi i pružaju 'siguran prostor za seksualna istraživanja'.
Kritičar Guardiana Peter Bradshaw, s druge strane, film 'Ne diraj me' smatra groznim.
'Brexit. Trump. A sada i objava žirija Berlinskog filmskog festivala o tome tko je pobijedio. Zaista živimo u vremenima katastrofa', napisao je u svojoj kritici Bradshaw te film ocjenjuje 'kvazifikcijskim dokumentarnim esejom o seksualnosti'.
Ono što ga je, među ostalim, 'deprimiralo' tijekom gledanja filma su 'prosječnost', 'manjak humora', 'površnost' u obradi 'navodne teme intimnosti' te 'nespretnost' u pokušajima zaobilaženja 'euro hardcore' klišeja o 'BDSM-u, alternativnim seksualnostima, fetišizmu i egzibicionizmu'.
Jay Weissberg iz Varietyja kaže da u vezi filma nema ništa šokantno, a ako i ima, onda je to zato što onaj koji je šokiran nije shvatio poantu.
'U svom prvijencu Adina Pintilie koristi tijela raznih tipova kako bi istražila granice intime i izazvala pojmove ljepote. Naravno da navedeno ne bi bilo moguće bez znatnog prikaza golotinje', piše Weissberg, no filmu zamjera manjak humora i psihološkog uvida u likove.
Deborah Young iz Hollywood Reportera prikaz intime u 'Ne diraj me' smatra 'fascinantnim i originalnim'.
'Ni u jednom trenu ne prelazi u voajerizam, mada uključuje mnogo potpune golotinje. Ali ondje gdje bi drugi redatelji zastali Pintilie otkriva bez prosuđivanja i snima dalje. Grudi i genitalije se vide, ali se ne razmatraju u detalje. Kad si Laura dopusti da slobodno zapleše gola, stidljivo okreće leđa kameri, što je također u redu', piše Young, kojoj je u vezi fizičkog, ironično, jedina lažna u filmu upravo redateljica.
'Ona jedina ništa ne skida sa sebe. Umjesto toga baca se u duge intelektualne meditacije o svojoj vezi s majkom i mogućim posljedicama toga odnosa na njenu seksualnost. Tu nas podsjeća na to kako dosadni mogu biti razgovori o seksu', zaključuje Deborah Young.
