Mutnjaković je mnogima poznat ponajprije kao arhitekt kazališta Trešnja, trešnjevačkoga dječjeg teatra šareno opločena mozaičkim, keramičkim muralima, iako je projektirao mnogo velebnijih i složenijih građevina i urbanističkih rješenja kako u Hrvatskoj tako u onome dijelu svijeta koji se ponajviše naziva regionom, ali i izvan Europe.

Ovom prilikom valja istaći da je arhitekt i urbanist sve te projekte u pravilu uvijek popratio i temeljitim teorijskim pisanim obrazloženjima. To jest naručitelj ili investitor mogao je pročitati i imanentnu analizu i autorsku interpretaciju dotičnih projektnih ostvarenja. U tim je tekstovima autor Mutnjaković očito došao do zavidne pisalačke prakse tako da su takvi njegovi tekstovi, kaže se u bilješci o autoru, postajali zapravo studije iz izučavanja novoga regionalizma, traganja za bioničkim oblikovanjem i istraživanjem kinetičkih svojstava u formiranju kuće i ekumene kao komunikativnoga odnosa čovjeka i građevine. Posebice su važne i njegove analize graditeljske baštine jer je zapravo na tom iskustvu očito utemeljena i nastala knjiga o kojoj je ovdje riječ.

Akademikova potraga za idealnim gradom počinje od analiza pralika gradova, primjerice iz sredine drugoga milenija staroga doba na lokaciji gradine Monkodonja, pet kilometara sjeverno od Rovinja, a to je samo jedna od 400 takvih gradina koliko se procjenjuje da ih je bilo na području cijele Istre.

U Monkodonji je prema istraživanjima živjelo oko tisuću ljudi u razdoblju od 18. do 12. st. p. n. e. I upravo odatle akademik počinje svoju prapotragu, a tekst pak započinje mitološkom pričom o tome kako se vrhovni bog grčkoga Olimpa Zeus zaljubio u prelijepu Europu, kćerku feničkoga kralja Agenora, koju je, pretvoren u bijeloga bika, oteo i brzinom vjetra je s naivnom Evropom na leđima došao do mora. Daljnjim mitološkim zapletima, kao u današnjim sapunicama otprilike, rađa se na sjeveru zaljeva Sredozemnoga mora potomak Ilir po kojem će se cijela ta pokrajina nazvati Ilirijom.

I eto nas na poznatome terenu. Ne temelju in situ izučavanja i čini se i sve dostupne literature o tom gradinskom lokalitetu, Mutnjaković zaključuje da su te prapovijesne ruševine zapravo protourbane kružne strukture koje su inicijalno stvorile Grad. Ta Monkodonja, primjerice, evidentna je praslika obližnjega Rovinja. Taj uvodni dio autor naslovljuje Ilirov grad.

Dioklecijanov grad, sljedeće je poglavlje naslovljeno po Iliru Dioklu, rimskom caru Dioklecijanu, koji je o ovom našem današnjem dijelu svijeta, nedaleko od svoje rodne Salone, osmislio i ostvario idealnu i jedinu sačuvanu matricu antičkoga grada) i to, dokazuje akademik Mutnjaković, kao interpretaciju teza Aristotelove politike, Platonove vizije, Hipodamove strukture i Polibijeve sheme grada. U poglavlju Dioklecijanov grad autor, iznoseći detaljno djelatni aspekt careva životopisa, usredsređuje se na krucijalno pitanje je li Dioklecijan pored Salone izgradio sebi palaču, utvrdu ili grad.

I njegov je odgovor sljedeći - izgradio je sve troje u jednom. Tri u jednome - rekli bi današnji naši marketingaši. Grad je, naime, izgrađen u palači ili palača u gradi, a sve je to dobro utvrđeno i useljeno svim potrebnim državnim staležima. Idealna mala grad - država. Nije stoga čudno što je Dioklecijan, koji se jedini među rimskim carevima dragovoljno odrekao vlasti i otišao u mirovinu u svoj zavičaj i - kako Andrija Mutnjaković citira don Franu Bulića - kada su ga suvladari Hercullius i Galerius zamolili da preuzme natrag vladu, proklinjući je kao neku kugu, odgovorio je ovako: da vam je moguće vidjeti u Saloni zelenje, što sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um da to od mene tražite. I tako je valjda nastala ona splitska samohvalna krilatica o Dioklecijanu i kupusu te o Splitu kao najlipšem mistu na svitu, što je danas, u tom 'kerumpiranom' gradu, istini za volju, sve teže vidjeti ili nemoguće shvatiti.

'Dalmatinčev grad', naslov je trećeg poglavlja u Mutnjakovićevim traganjima za idealnim gradom, a riječ je o posveti arhitektu Jurju Dalmatincu koji istodobno s firentinskim arhitektima programira i djelomično realizira tlocrt novoga grada Paga kao renesansnu interpretaciju antičkoga urbaniteta. Tu posebno dolazi do izražaja sva vehementna polihistoričnost pisca, akademika Andrije Mutnjaković pa tako bilježi da je građenje novoga grada Paga započeto u subotu, 18. svibnja 1443. godine. U povijesnom uvodu autor kontekstuira sve složene odnose između Venecije, Zadra, Paga.

Naime, mletački dužd odobrava Pažanima izgradnju novoga Paga čak i nacrte koji nisu u skladu s aktualnim trendovima tadašnje, zapravo, dominantne srednjevjekovne arhitekture, jer mu je itekako bilo stalo do prosperitetna i sigurna Paga, sve iz samo jednoga, ali velikoga razloga, a to su Paške solane koje su bile državni monopol i itekako punili venecijanski državni proračun. Ime autora izvornih slika i nacrta grada nije nikada pronađeno, ali postoje solidne indicije da je dominantni graditelj bio Juraj Matejev Dalmatinac. Grad Pag tako iako je bio premijera u svijetu renesansne arhitekture na tradiciji klasike nije imao neposrednih sljedbenika zbog zemljopisne izoliranosti, ali zato je i ostao očuvan u izvornome obliku. Spomenik je to, zaključuje autor, rađanju slike europskoga grada osmišljena i kasnije lansirana u italskim renesansnim centrima, a prvotno savršeno ostvarena na otoku Pagu.

Vranjaninov grad četvrto je poglavlje Mutnjakovićeve knjige i riječ je o Lucijanu Vranjaninu, rodom iz Vrane pokraj Zadra, koji je, tvrdi autor, naslikao tri slike s vedutama idealnoga grada koje prikazuju novi lik renesansnoga i baroknoga grada gdje su uočljive prve egzaktno konstruirane arhitektonsko-urbanističke perspektive. Slike su čuvaju u Urbinu, Berlinu i Baltimoru. Sve tri se doimaju iznimno začudno jer iako su slikarski rad na neviđeno, dakle, objekti su postojali samo u mašti stvaraoca, a na platnu se doimaju upravo nadrealno realistički. Svu tu impresionantnu geometrijsku egzaktnost ne uspijevaju poremetiti ni rijetki ljudski likovi prikazani na slici iz Baltimora, ni cvijeće po fasadama na urbinskoj slici.

Sve tri slike razložene s u mnogobrojnim nacrtnim rekonstrukcijama i zapravo bi bile idealna vježba iz nacrtne geometrije za veoma napredne studente arhitekture, ali one prije pojave Auto CAD programa i sličnih. Jer nije tu ipak posrijedi nikakva umjetnost nego je bit tih slika nova, izvorna misao o arhitekturi i urbanizmu.

'Petrisov grad', poglavlje je o djelovanju creskog renesansnog filozofa Franje Petriša (Petrića), jednog od najslobodoumnijih mislilaca svojega doba i to europskog ugleda. Antiaristotelovac, neoplatonist koji se bavio i astronomijom, meteorologijom, arheologijom i politikom u Veneciji objavio je knjigu 'Sretan grad', studiju o organizaciji idealnoga renesansnog grada s topografijom, a očito je bio inspiriran urbanističkom strukturom grada Cresa i društveno političkim odrednicama iz statuta grada Dubrovnika.

Autor se posebno posvećuje sudbini i recepciji toga važnoga Petrisovoga djela koje je malone bilo nestalo, ali u 19. stoljeću počinje se uvelike prikazivati. U Hrvatskoj je izdano 1975. u prijevodu Vladimira Premeca pa Mutnjaković citira glavne misli predgovarača, filozofa Vladimira Filipovića, teoretičara književnosti Milivoja Solara i Miroslava Krleže koji zapravo inaugurira Franju Petrisa arhitektom, ali sigurno nije mislio na Petrisa kao graditelja, smatra autor, već ukazuje na izvorno značenje riječi arhe: pralik, prauzor, počelo. A Petris je i počelo građenja grada novoga doba. Uopće Mutnjakovićeva citiranja u ovoj knjizi usputno šire čitatelju opća znanja ili ga pravodobno podsjećaju na zanimljive detalje iz srodnih tema. Pa i zbog toga ova knjiga nije otvorena samo arhitektima, urbanistima, povjesničarima umjetnosti nego i šire zainteresiranim laicima.

Andrija Mutnjaković

Poglavlje 'Sikstov grad' počinje Mutnjaković mirakulom koji se dogodio u noći između 9. i 10 prosinca 1294. godine kada su anđeli prenijeli Svetu kuću iz Trsata u Loreto. U Trsatu je Sveta kuća, zapravo, bila na proputovanju iz Nazareta. Akademik temeljito osvjetljava rečeni mirakul iz više izvora od kojih neki pomalo svode mirakul u realnije okvire, pa iako se ostaje pri istome diskursu zapisuje se i da je Sveta kuća uz pratnju anđela dopremljena morem.

Spominje se i saznanje da su u Svetoj zemlji redovnike nazivali i anđelima. No sve u svemu, protagonist ovoga poglavlja Siksto V., papa hrvatskoga podrijetla veliki je graditelj sretnih gradova od Rima do Loreta, a dva i pol stoljeća poslije njega Napoleon III. i njegov prefekt Georges Eugene Hausman oživotvoruju čuvenom preobrazbom Pariza mnoge ideje Sikstova Sretnoga grada: formiraju se široki bulevari umjesto tijesnih krivudavih uličica, gradi se infrastruktura s higijenskim uvjetima, pa se tim izgradnjama osigurava zapošljavanje, (kako to nedostižno zvuči danas i ovdje u nas), a Papa Siksto V. provodio je, a da to i nije znao, nekakav pradavni graditeljski new deal. Pa je, kaže Mutnjaković, omogućio prestiž Rima kao Pupka svijeta i prestiž carskoga Pariza kao Srca svijeta.

Na promociji u HAZU akademik je naglasio zadovoljstvo što njegova knjiga izlazi u pravo vrijeme, tj. prije ulaska Hrvatske u današnju Europu jer to izdanje bjelodano iskazuje što su hrvatski gradograditelji mišlju i djelom pridonijeli Europi. Onoj Ljepotici koju je oteo Zeus, a čiji smo svi više ili manje potomci.