Stoga i ne čudi da je ansambl Studija za suvremeni ples, koji djeluje više od pola stoljeća i iza kojeg stoji zavidan broj plesnih projekata s renomiranim imenima domaće i inozemne suvremene plesne scene, odabrao Aleksandru Janevu Imfeld za suradnju. Janeva po prvi put radi sa SSP-om u ulozi koreografa na najnovijem plesnom projektu 'Pokret-ač', nastalom u koprodukciji s HIPP - Tjednom suvremenog plesa. 'Pokret-ač' će svoju premijeru imati 28. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru kojom će otvoriti i ovogodišnji 31. Tjedan suvremenog plesa, najveći plesni festival u regiji.

Ovo vam je prva suradnja u svojstvu koreografa s renomiranim ansamblom Studijem za suvremeni ples. Kako vam je bilo raditi na predstavi 'Pokret-ač'?

Iskreno sam u nekoliko prilika rekla da kroz kvalitetniji proces do sada u životu nisam prošla. Apsolutno svi autori/izvođači i ostali suradnici dali su si toliko prostora i povjerenja da je proces tekao gotovo sam od sebe. Ovdje se vidim kao moderator ili prometnik jedne situacije i presretna sam zbog posvećenosti cijelo vrijeme prisutne u svakom čovjeku. Za mene je to bila utopijska situacija u kojoj su konflikti bili dozvoljeni, prigrljeni i kao takvi kreirali jako puno prostora za pozitivnu i kreativnu radnu situaciju.

Teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da me se potpisuje kao koreografa jer su apsolutno svi fizički materijali izašli iz njih samih, ali ako primijenim pojam koreografije na razvoj cijelog tog procesa, priznam si da ima nešto u sustavu na kojem radim već neko vrijeme i koji potiče kolektivnu svijest i misao kako bi se kvalitetnije razvijale ideje koje postoje unutar jedne tako velike grupe.

Kako biste za nas neupućene u kratkim crtama opisali predstavu?

Predstava testira zajedništvo kroz različite aspekte, zajedništvo koje ističe individualnost svakog člana grupe i čija se dinamika mijenja prihvaćanjem ideje koja se pojavi u prostoru - pokretom, njegovim kopiranjem i mutiranjem.

Možete li nam reći nešto o samom procesu? Imali ste i izvedbe dana na kojima se mogla pogledati predstava u procesu nastajanja. Je li to uobičajen način tretiranja koreografije u suvremenom plesu ili se radi o autorskom preispitivanju?

Meni je to bilo prvi put da tako nešto testiram i do te mjere mi je bilo pozitivno iskustvo da ću ga definitivno imati u sljedećem procesu. Događa se istovremeno izvođačko i instant autorsko sazrijevanje i razvoj predstave iz neverbalne komunikacije, a ne odlučivanja unaprijed. Kroz improvizaciju se dolazi do zanimljivih odgovora na zadane teme, a gledatelji dana postaju dio procesa utoliko što je kritika prihvaćena i uključena u daljnji proces. Vrlo nam je bitno bilo dobiti mišljenje izvana, a ne samo naše, jer se u tako kompleksnom procesu teško udaljiti od svojih materijala koji su nam često razumljivi, a izvana još uvijek djeluju jako hermetično i nedostupno.

Zanimljivo je da ste za scenografiju i kostimografiju angažirali Silvija Vujičića, poznatog modnog dizajnera i multimedijalnog umjetnika. Kako je došlo do te suradnje?

Silvio i ja smo vrlo bliski prijatelji, a surađivali smo i upoznali se radeći na predstavi '2,3,4' koju smo 2001. napravili unutar BADco. Trebalo mi je 13 godina da ga zamolim za ponovnu suradnju i on je pristao. Sve ove godine nisam se osjećala spremna za to. Mislila sam da način na koji radim i promišljam njemu može biti problematičan. No, eto, jučer smo komentirali koliko smo oboje uživali u ovoj prilici da razgovaramo, problematiziramo i zajednički kreiramo. A prijedloge koje nam je iznio objeručke smo prihvatili, ali smo se mi iznutra u predstavi naradili kako bismo mogli stati rame uz rame takvom izazovu. Ipak je Silvio - Silvio. No moram reći da je tu bio i Mladen Donadini i svi pokretači što se tiče scenografije te da je to bio bitan dio našeg pokretanja.

Svoju profesionalnu karijeru jednako ostvarujete u nas i inozemstvu. Koje razlike uočavate na hrvatskoj i tamošnjoj plesnoj sceni?

Ne znam kako bih to podijelila i neću uspoređivati scene, već ono što osjećam kao dio tih scena. Recimo da je ono što se tiče uvjeta rada bitno različito i bilo bi divno da se takvi uvjeti u kojima se radi u inozemstvu mogu omogućiti bilo kojoj profesionalnoj produkciji kod nas. To se tiče produkcije i postprodukcije. No kad sjednem s kolegama na kavu kod nas prije probe, nema tih uvjeta u kojima se može do te mjere lijepo nasmijati, razgovarati i surađivati, i to ne samo na kavi, već i kad se uđe u dvoranu. Odrastala sam ovdje i nikada se do te mjere neću moći osjetiti dijelom neke druge grupe. Ne mogu na to odgovoriti iz neke profesionalne perspektive jer uvijek radim u bliskoj suradnji i to kakav je netko čovjek bitnije mi je od njegove stručnosti i profesionalizma.

Je li publika izvan Hrvatske sklonija suvremenim plesnim predstavama od domaće?

Mislim da su suvremene plesne predstave, poput kazališnih predstava, jednostavno dio kulture, a kod nas je to podijeljeno. Ples prati neka manja skupina ljudi koji se njime bave te njihovi poznanici, obitelj, a ako imamo sreće, bude tu i pokoji/a student/ica jer je upisao/la neki plesni tečaj. To nema veze s hermetičnosti plesa kao izražajne forme, već s prostorom koji on kao takav dobiva u našem društvu. Smatram da je suvremeni ples nedovoljno zastupljen i dostupan uopće kao informacija unutar edukacije te do te mjere pogrešno postavljen u početku nekog razvoja da ne nalazi dovoljno prostora ni kasnije.

Kao jedna od organizatorica Nomad Dance Academy, što mislite o utjecaju Nomada na hrvatsku plesnu scenu i kakve tu pomake vidite?

Smatram da djeluje u suglasju sa svojim konceptom decentralizacije u bilo kom obliku i samim time je možda gotovo nevidljiv pomak koji je on uzrokovao. Vjerujemo u pojedince koji komunikacijom mogu ojačati svoju viziju i pomažemo unutar naših mogućnosti da se ostvare ti planovi, bili oni mali, bili veliki.

Dogodili su se veliki rezovi u kulturi, a posebno u suvremenom plesu. U kojoj mjeri mislite da to djeluje na mlade ljude i njihovu motivaciju da se bave njime?

Situacija nije najgora samo u odnosu na rezove, nego na način na koji se budžeti raspodjeljuju te se često dogodi da kvalitetni projekti, bili to festivali, bilo predstave, nisu prepoznati i podržani na pravi način. Uvjeti za rad su na nezavisnoj sceni na apsolutnom minimumu i to se odražava i na njihovoj kvaliteti. Samim time teško je ljudima ostati motiviranima, ali uvjerena sam da se prave ideje uz pravu podršku mogu realizirati i dogoditi bez obzira na financije. I nemojte me krivo shvatiti  - ne smatram da bi zato ljudi trebali raditi besplatno ili ispod svoje cijene. Činjenica je da neki ljudi toliko vole tu svoju profesiju da pristaju raditi i u uvjetima koji su ispod svakog nivoa što se tiče njihovih honorara, mogućnosti plaćanja suradnika i profesionalnih uvjeta u prostorima unutar kojih se rad postavlja.