'Mislim da zaslužujem dobru smrt.' Kada netko mirno i staloženo izgovori ovu rečenicu, očito se pomirio sa životom u njegovu epilogu. Kada je uopće moguće izgovoriti takvo što, to znači da je osoba koja se priprema za kraj svjesna i sebe i svojih (ne)mogućnosti. U slučaju filmske drame 'Susjedna soba' izgovara to jedna od dviju glavnih junakinja, ratna reporterka Martha Hunt kojoj više ni eksperimentalno liječenje uznapredovanog karcinoma s metastazama, bez obzira na usporavanje bolesti, ne predstavlja razlog za borbu. Martha jednostavno želi otići s ovog svijeta.

Na prvi pogled krajnje obeshrabrujuća situacija u novom filmu redatelja Pedra Almodóvara zaživjela je na njegov prepoznatljiv način. Iako govori o želji za smrću, Almodóvar je rad prije svega posveta i - pohvala životu. Bez obzira na to koliko u konkretnom slučaju život još trajao, nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci. Smrt je u ovom prikazu nešto što čak i čovjek može uvjetno pobijediti odluči li se za nju onda kada je može sam uzrokovati, a ne u trenucima u kojima više ne vlada ni vlastitim umom ni tijelom.

Melankolija eutanazije

Uvijek kontroverzna tema eutanazije, koja će na obje strane rasprave o njoj artikulirati više argumenata, u 'Susjednoj sobi' protječe na smiren, gotovo melankoličan način. Bez žestokih emocija i uz naglasak na racionalno. Ni jedno ni drugo nisu prve asocijacije na stvaralaštvo redatelja koji je od svoga prvog dugometražnog filma u karijeri, 'Djevojke iz grupe' iz 1980., simbol razbarušenosti osjećaja, kolorita i složenih međuljudskih odnosa. Filmski prvak španjolskoga kontrakulturnog pokreta La Movida Madrileña, kojim je politička i društvena tranzicija zemlje nakon višedesetljetne frankističke diktature i u umjetnosti prodisala novim, slobodarskim strujanjima na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, odavno ne režira ostvarenja koja provociraju svojom originalnošću.

U međuvremenu se promijenio cijeli svijet, i nabolje i nagore, te je Almodóvarov film o eutanaziji tek jedan od doprinosa u spomenutoj raspravi. Jedan, ali poprilično dobar i zaokružen. Možda i jedan od redateljevih ponajboljih radova još od početka 21. stoljeća, u koje je ušao uspjehom filma 'Sve o mojoj majci' te ga potvrdio filmom 'Pričaj s njom'. Već je u tim naslovima zrelog Almodóvara bilo očito da ga i kao autora i kao čovjeka intrigira tema bolesti i smrti, neovisno o tome jesu li one razlog promjena u životima okoline stradalih ili pokreću nove događaje. Koliko god se činilo da je redatelj filmovima poput 'Čime sam samo ovo zaslužila?', 'Žene na rubu živčanog sloma' i 'Veži me!', koji su ga etablirali, neki drugi umjetnik u odnosu na recentne godine stvaralaštva, on je neprestance na istom putu interpretacije stvarnosti. Mijenjaju se samo broj godina i proživljena iskustva. A pitanje kraja puta nameće se samo po sebi.

Adaptacija romana Sigrid Nunez

'Susjedna soba' njegovo je redateljsko-scenarističko djelo, pri čemu mu je kao predložak poslužio roman 'What Are You Going Through' američke spisateljice Sigrid Nunez, objavljen u pandemijskoj 2020. godini. Poput njezine ranije knjige 'The Friend', i ova tematizira samoubojstvo. Ali, kao i Almodóvar, i ona teškim motivima pristupa uz dozu humora i ironije. Kada je od početka razvidno da priča ide prema 'dobroj smrti', onda se u pripovijedanju to kretanje treba što više ispuniti životnim, pa i živahnim situacijama. Film to čini uz puno obzira prema svojoj središnjoj junakinji te prijateljici koja je prati na tom putu, razvijajući tezu da je život - život dok god ga čovjek ima u vlastitim rukama. U svojim je rukama, unatoč svim poteškoćama, život neprestance imala spomenuta Martha sve do onog trenutka u kojem joj je teška bolest navijestila kraj.

Ne želeći provesti ostatak života u klinici, Martha uspije nagovoriti najbolju prijateljicu iz mladosti Ingrid Parker, sada uspješnu spisateljicu koja diljem SAD-a promovira novu knjigu, da bude uz nju kada odluči popiti tabletu kojom će okončati patnje. Ingrid se plaši i smrti i sudjelovanja u takvom činu, ali ipak prevagne odanost prema Marthi te se njih dvije osame u prekrasnoj kući usred šume. Opskrbljena kobnim preparatom, Martha otkrije Ingrid da će znak za njezino uzimanje tablete kupljene na crnom tržištu biti zatvorena vrata sobe u kojoj spava. Sve dok su vrata otvorena, i dalje je živa. I dok njih dvije otpočnu naoko tipičnu svakodnevicu koja podsjeća na dugo priželjkivani odmor, Ingrid svakog jutra strepi hoće li vrata Marthine sobe biti otvorena ili zatvorena...

Nimalo ekscentrični likovi

Premda govori o odluci da se okonča vlastiti život, film je u odnosu na najveći broj ostalih Almodóvarovih radova konvencionalniji u smislu da su mu likovi u središtu radnje sve samo ne ekscentrični. Martha i Ingrid tako su prijateljice iz mladosti koje su kasnije privatne i profesionalne odluke udaljile, ali nikad nisu prekinule njihovu inicijalnu bliskost. Baveći se poslom ratne reporterke, zbog kojega joj je život neprestance bio ugrožen, Martha je uspjela biti samohranom majkom, ali joj je kći zarana postala nesklona zamjerajući joj odrastanje bez oca Freda. On je pak odlaskom u Vijetnamski rat postao posve drukčijom osobom, u konačnici stradajući zbog svoje paranoje.

S druge strane, Ingrid je mladenačku opuštenost zamijenila usredotočenošću na posao, u slobodnoj je vezi sa simpatijom iz mladosti Damianom, a završni susret s Marthom prilika joj je i za vlastito sazrijevanje. Promicatelj queer tema i likova, Almodóvar ovdje u središte zapleta stavlja dvije heteroseksualne sredovječne žene čija je emotivna poveznica prijateljstvo, i to na način da upravo prijateljsku ljubav opisuje i definira kao jednu od najvažnijih u čovjekovu životu. Bez romantičnog partnera te s otuđenom kćerkom, Martha pomoć u najdramatičnijoj odluci u svom životu dobiva od bliske prijateljice koja će joj do kraja ostati vjernom. I s njom proživljavati približavanje smrti i kasnije posljedice.

Osjećaj završetka i suočavanja kao stalna tema

Nešto je slično, ali uz puno više sebi imanentnih elemenata, redatelj razvijao u dugometražnoj drami 'Tuga i slava' iz 2019. s Antonijem Banderasom u glavnoj i nagrađivanoj ulozi filmaša kojemu se teško zdravstveno stanje komplicira uz permanentnu stvaralačku krizu. Osjećaj kraja i suočavanja s njim Almodóvar je tematizirao i u svom prvom kratkometražnom igranom filmu na engleskom jeziku 'Ljudski glas' iz 2020. godine, u kojem je, kao i u 'Susjednoj sobi', glavnu ulogu povjerio oskarovki Tildi Swinton ('Michael Clayton'). I dok se ona u tom radu borila s prekidom veze i izoliranošću, u novoj suradnji sa španjolskim sineastom pokušava se izboriti s vlastitim pravom na život i smrt.

Uspjeh filma uvelike leži u glumi Swinton te ona svojom samo prividnom distanciranošću i androginošću potiho, ali sugestivno interpretira cijelu paletu osjećaja i dvojba kroz koje neminovno prolaze ljudi u sličnim situacijama. Nominirana za svoj nastup za Europsku filmsku nagradu te Zlatni globus, uz novu moguću oskarovsku nominaciju, britanska je glumica maestralna kao žena koja jest odlučna u onom što čini, ali i nužno treba podršku u tome. Julianne Moore, još jedna dobitnica priznanja Američke filmske akademije ('Zauvijek Alice'), unatoč također iznimnom glumačkom daru, ima kao Ingrid manje kompleksan lik. To je vjerojatno zbog toga što je Almodóvar stavio naglasak na Marthu kao pokretačicu radnje te na njezin odnos s Ingrid, koji nikada nije predvidljiv.

Kao vrhunski estet, čime se nametnuo već u svojim prvim cjelovečernjim ostvarenjima iz osamdesetih, redatelj je osobit način filmskog izražavanja ovdje izvrsno upario s arhitekturom i slikarstvom. Sam naslov filma sugerira da je prostor jedan od ključeva priče, a scenografski pun pogodak napravljen je izborom kuće u kojoj je snimljena glavnina radnje. To je Casa Szoke, koju je svojedobno projektirao madridski arhitektonski studio Aranguren + Gallegos, a izgrađena je usred šume pored grada San Lorenzo de El Escorial u blizini španjolske prijestolnice. Unutrašnjost Španjolske, naime, 'glumi' američki sjeveroistok, a ovo zadivljujuće zdanje s nekoliko odvojenih, asimetričnih volumena oštrih linija u isto vrijeme je i svevremeno i avangardno. Njegove neobično povezane prostorije na različitim etažama, a sve uronjene u šumu kao simbol zaštićenosti iz koje kuća doslovce izrasta, čine samostalan filmski lik.

Stoga je i snimateljski rad, za koji je zaslužan Edu Grau, decentno oživotvorio redateljeve zamisli o isprepletenosti unutarnjih i vanjskih dimenzija ovako zamišljene priče. Film je usto nadahnut poetikom doajena američkog realizma u slikarstvu Edwarda Hoppera, čiju sliku 'Ljudi na suncu' iz 1960. Almodóvar direktno koristi u 'Susjednoj sobi interpretirajući je uz svoje dvije glavne junakinje na kućnoj terasi, ali i u stvaranju doživljaja 'zamrznutog vremena'. Mada će ga obožavatelji njegova posljednja dva desetljeća rada s pravom podrediti onomu što je ranije ostvario, aktualni mu je film, ovjenčan Zlatnim lavom u Veneciji, rad koji ga besprijekorno zrcali ne samo kao velikog autora, već i čovjeka duboko svjesnog života. Sve do njegova kraja.