Ona je samo daleka rođakinja velikog Lava Nikolajeviča, ali po značaju kojeg joj pridaju za suvremenu književnost Rusije ipak mu se približava. Nepredvidiva, samouvjerena - sad prezriva i opasna, sad prijazna i zaigrana- 62-godišnja Tolstaja na književno je nebo Rusije poletjela s kratkim pričama. Ugledni kritičar Aleksandr Genis smatra ju jednom od tri najznačajnija pisca koje je Rusija dala nakon raspada SSSR-a, uz Pelevina i Sorokina. Po moći metafore uspoređuje ju s Jurijem Olješom i općenito s velikanima koji su stvarali u prva tri desetljeća 20. stoljeća, što je najraskošnije razdoblje ruske književnosti.

Pod takvim prezimenom nije jednostavno stvarati vlastito ime. Tolstaja je to, između ostalog, činila i na televiziji, kao voditeljica skandaloznog kulturno-političkog talk showa 'Škola ogovaranja'.

Voli L. N. Tolstoja, Čehova, Gogolja, ali ne i Dostojevskog. Iako s prvonavedenim ima zajedničkog pretka tek u eri Petra Velikog, itekako stoji da dolazi iz književničke familije: djed Aleksej Tolstoj bio je režimski pisac u Staljinovo doba.

Ne djeluje kao da pati od ikakvog kompleksa, pa tako ni od bremena istog prezimena kao autor 'Ane Karenjine' i 'Rata i Mira'. No ipak je moralo proći 17 godina književne karijere da završi i izda prvi roman 'Kis', koji promovira u Puli.

Na predstavljanju svog romana spomenuli ste da umjetnici često u svojim djelima predviđaju budućnost i povezali to s tvrdnjom da tijekom pisanja padate u trans. Pomalo šamanistička misao o pisanju... Možete li opisati kako prizivate stanje transa, kako u njega ulazite?

Ni ja ne razumijem to stanje. Ne znam što ljudi koji su nevjernici misle, no čak i ateisti o tome često govore (i to jako glupo zvuči), 'da im bog diktira'. Svi mi shvaćamo koliko je to glupo jer... bog ne može diktirati tako loše stihove (smijeh).

No doista se događa sljedeće: kao da se priključuješ na neki oblak. I kroz tebe počinju prolaziti nekakvi impulsi, trzaji. Oni nisu sazdani od riječi. Oni uzbuđuju tvoj govorni centar, tvoj centar za oblikovanje misli, tvoj stilski centar. Ulaziš tako da je nešto bilo u snu, ili si nešto vidio, nešto ti je zaokupilo pažnju... Može biti apsolutno bilo što. Važno je da se želiš priključiti, da misliš da je to najbolja stvar. To su neki nutarnji prolazi, kao da si se najeo LSD-a, no dolazi iznutra. Kad se priključiš, ako si rječit čovjek, u tebi se počinje kuhati... Ti biraš riječi - bog ti ne diktira. On ti stvara atmosferu. A ti se razdvajaš na pišućeg i onog koji promatra što se događa, suca koji zna što je ispravno. Onaj koji piše u tebi radi neispravno, a ovaj koji sudi govori: 'Ne tako, ne tako. E, ovako, ovako napravi.' Dakle, ulaziš u taj čudan stvaralački proces i njime si obuzet. Možeš si to objasniti i kao muzu koja ti stoji iza leđa i rukovodi, no to rukovodstvo je nevidljivo - ne vidiš o kome je riječ. Kao rezultat, kasnije se pokaže da si predvidio neke stvari.

(Primjer: u postapokaliptičnom romanu 'Kis' ksenofobni žitelji nove civilizacije na teritoriju Rusije neprijateljska bića izvan naselja nazivaju Čečenima. Čini se kao efektna aluzija na sadašnju rusku stvarnost, no Tolstaja tvrdi da je Čečene u roman uvela još 80-ih, kada ga je počela pisati, a Čečeni su bili tek jedan od skoro 200 etnosa na teritoriju Rusije, op. M. S.)

Književni kritičar Aleksandr Genis smatra vas jednim od tri najznačajnija pisca suvremene Rusije, koji su se pojavili nakon sovjetske epohe u kojoj su se književnici dijelili na one 'za' i one 'protiv' vlasti...
Apsolutno me ne zanima izbor 'za' ili 'protiv', jer ja, na književnoj razini, ne vidim u tome nikakvu razliku. Književnost postoji izvan vlasti, to je drugo kraljevstvo, doslovno: 'nije od ovoga svijeta'. U Rusiji se trajno perpetuira tip konflikta 'pjesnik - car'. Puškinu se car Nikolaj I. uplitao u poeziju, rekao mu: 'Ja ću osobno biti tvoj cenzor.' Prijateljski zagrljaj hobotnice.

Imamo taj dvjestogodišnji konflikt: zemaljska vlast - koja je uvijek tiranska, bez obzira bila jaka ili slaba - nastoji sve kontrolirati. A 'pjesnik' se ne podčinjava jer unutar sebe ima tog svog gospodina boga, anđela, ili muzu - koja s njim razgovara. Zemaljski car strašno pokušava kontrolirati taj razgovor, ali pjesnik mu tu nije podčinjeni, zemaljski rob. I sve to privodi k evanđeoskoj paradigmi. Na ovom svijetu car će uvijek pobijediti upotrebom sile. A na onom je suprotno: pamtit će ga samo po tome što je živio u epohi pjesnika.

Kada se pisac počne boriti s vlašću ili ju podržavati, on (čak i ako je dobar pisac) pomalo prelazi u tuđe polje igre. Piscima je bolje ostati na svome, jer pravi čovječji problemi nemaju veze s time. Oni imaju veze s općim traumama ljudskog postojanja: čovjek nije tražio da se rodi, ne shvaća cilj života i ne želi otići, umrijeti - a sve se to mora. To je drama čovjekovog postojanja, a ne tamo neki loš načelnik.

Jeste li ikada vidjeli Viktora Pelevina, tajanstvenog 'princa perestrojke' za kojeg čak kruže priče da ne postoji?
Jesam, naravno da postoji. On je bio prijatelj mlađeg brata mog muža. Mislim da su išli skupa u školu, zajedno besposličarili. Brat mog muža bio je veliki besposličar, a bio je i Pelevin, čini mi se. Moja svekrva vodila je dnevnik u kojem se mogu naći njena razmišljanja o Viktoru Olegoviču... Posjedujem unikatni materijal! (smijeh).

Rani Pelevin dobar je pisac, jako mi se sviđa: 'Život kukaca', 'Omon Ra', zbirka priča 'Plava svjetiljka', 'Žuta strijela'... No nakon nekoliko romana počela su ponavljanja. Umjetnička scena mu je i dalje veličanstvena, no shvaćam da otkrivenja tamo neće biti. Bit će raznolike transformacije istih ideja čija je količina kod njega ograničena. Razgovarala sam s Pelevinom sredinom 90-ih, došao je k nama isprintati materijal s neke diskete. Pitao me kako mi se sviđaju njegovi tekstovi.

Odgovorila sam da mi se jako sviđaju, ali da vidim u njima jedan krupni nedostatak: 'Kod vas nema intonacije. Vi ne modulirate svoj autorski glas - govorite savršeno ravno, kao robot: frazu na frazu, na frazu... Ne radite valove.' Obično se pisci time bave kroz dijalog, neočekivane momente autorskog pisanja, metodom kratka - duga rečenica... Postoji tisuću poteza. Odgovorio mi je: 'Hm... Razmislit ću o tome. Ali da vidite kako sad pišem dobar roman!' (smijeh). Bio je to 'Čapajev i Praznina'. Nije me oduševio. Učinilo mi se da je u njemu bilo još više te mehaničke riječi. A i ti njegovi fokusi nisu mi više toliko zanimljivi.

U Puli smo, gradu i regiji s najsnažnijom ljevicom u Hrvatskoj. No ta ljevica podrazumijeva otvorenost prema zapadu, kao i prema istoku, toleranciju prema različitostima, seksualnim i nacionalnim manjinama... Zašto u Rusiji, kao prvoj zemlji socijalizma, navodna ljevica - Komunistička partija - ne zagovara navedene vrijednosti?
Što to, govorite, pa ona nikad u životu nije bila lijeva. Ne mogu govoriti za 20-e godine, tada me nije bilo. Tada je bilo i više lijevih stranaka: SR, trockisti, anarhisti, socijaldemokrati... Ali tko ih je sve postrijeljao? Komunistička partija. Ona je sve lijeve pokrete zadavila i potom sama sebe uništila. Poubijali su stare boljševike, do 30-ih je izginulo sve što je moglo biti. Ostala je partija vlasti, drmajuća masa tatarskog tipa oko trona na kojem sjedi tiranin. Današnja vladajuća stranka Jedinstvena Rusija - to zapravo i jest 'Komunistička partija', preimenovana od bivših komunista.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, desetak ste godina živjeli u SAD-u. Kažete da vam je dojadilo. Što Amerikanci generalno ne znaju o Rusima, a trebali bi?
Oni ništa ne znaju, ako ćemo tako razgovarati. Oni ni o Europljanima ne znaju, a Rusi su im sljedeći stadij - gori od njih za shvaćanje su samo Japanci.

Kod suvremenih Amerikanaca postoji velika količina neslobode. Oni misle da su jako slobodni, no ne razumiju što je to unutarnja sloboda. Rusi razumiju jer im je dosta skupa. Oko Rusa uvijek postoje neka 'kliješta', to te razdire i ti u sebi počinješ graditi tunel da pobjegneš. Kod Amerikanaca nema 'unutarnje emigracije'.

Oni žive u okvirima nekih pravila koja im je naznačilo društvo. Razna su pravila na sveučilištu, zatim u svakoj državi. Upoznala sam istočnu obalu, živjela u državi New York, tamo postoji set ograničavajućih tračnica i ti ne možeš nikuda svrnuti s njih. Mislim da se zbog toga kod Amerikanaca razvijaju neuroze. Moraš se cijelo vrijeme okretati oko sebe, paziti da ne bi, recimo, tamnoputog čovjeka nazvao crnim.

Ne kažem da u Rusiji svi posjeduju tu sposobnost unutarnjeg tunela. Velika je to zemlja i neslobode koje postoje u Rusiji mnoge ljude slamaju, pretvaraju u kmetove, robove... No obrazovani, misleći čovjek koji se postojano trudi shvatiti svijet razvija tu slobodu. Njegov američki analog bojat će se mišljenja susjeda, javnosti, izmišljenih ograničenja, a naš neće.

U SAD-u također postoje velike razlike i razni narodi, no opća karakteristika bila bi da tamo ne guraju nos u tvoj život. Isprva osjećaš neko olakšanje zbog toga. A zatim nastupa praznina. Njih tvoj život ne zanima. To je ista stvar drugim riječima: ne interesira ih, pa zato ne ulaze.

Jedna od spoznaja koja me najviše začudila u Rusiji jest da mnogi ljudi ne znaju tko su njihovi djedovi i bake bili prije revolucije - seljaci, plemići, građani... Traume i strah od denuncijacije kod onih koji su preživjeli staljinističke čistke toliko su jaki da mnogi do kraja života o tome nisu htjeli govoriti ni vlastitoj djeci. Plemićki korijeni brutalno su zatrti. Kako su Tolstoji uspjeli preživjeti takvu pošast?
Staljinisti su imali maniru da odaberu nekoliko ljudi koje neće represirati. Tako, naprimjer, nisu ubijeni grofovi Ignatjev i Tolstoj, da ih režim može pokazati kao obrazac, da mogu reći: 'Vidite da ne diramo plemiće, odakle vam to?'

Ali velika većina loze Tolstoja spasila se tako što je napustila zemlju - osobito glavni nositelji. Bila sam prije nekoliko godina na jednom okupljanju Tolstoja. Oh, koliko ih ima. Od Švicarske do Venezuele.

Moj djed Aleksej Nikolajevič Tolstoj umro je 1945. godine od raka, u trenutku kada je protiv njega pripreman montirani proces: on i još nekoliko pisaca trebali su biti raskrinkani kao britanski i japanski špijuni. Više nisu biti potrebni režimu. Tridesetih, u vrijeme najžešćih čistki, nisu ga dirali.

Ideja da se netko ide baviti pisanjem u 21. stoljeću, a preziva se Shakespeare, Hemingway ili Tolstoj, zvuči malo smiješno. Moglo bi se očekivati da će se mlada, buntovna Tatjana baciti u matematiku, biokemiju - bilo što, samo da se razlikuje. Kako ste se vi zapravo nosili s tim u formativnim godinama?
Kao prvo, počela sam pisati kasno, sa 32 godine. Kao drugo, ja nisam nikakav buntovnik. Ja sam mali tiranin - što hoću, to ću i raditi. No buntovništvo me ne zanima. U matematiku i kemiju se ne razumijem, a toliko mi je svejedno što će drugi govoriti da se mogu baviti čime hoću.