Smatra kako bi bilo pogrešno projicirati naše iskustvo jugoslavenstva u Andrićev doživljaj dok je on za nj robovao u mariborskoj kaznionici. 'Istina da on svoje idilično jugoslavenstvo nikad nije napustio, ali je isto tako istina da se nikada, ni u najtežim konfrontacijama, nije okrenuo ni protiv naroda ni protiv vjere iz koje potječe', navodi.

Podsjeća kako jugoslavenstvo koje je Andrić u svojoj mladosti prihvatio, a u tomu nije bio sam, nije isključivalo rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja te ga je obećavalo riješiti na najbolji mogući način, u okviru slavenskih nacionalnih zajednica.

'To jugoslavenstvo tada nije bilo moguće prepoznati kao oblik srpske imperijalne hegemonije', napominje i dodaje kako ono nije bilo vezano uz iskustvo što ga danas uz njega vežemo: najprije diktatura Karađorđevića, potom komunistički despotizam i najzad krvavi rasplet uzrokovan baš idejom jugoslavenstva kao oblikom srpskoga hegemonizma.

Dodaje kako je promicao viziju idiličnoga jugoslavenstva i kad je ona, što je i sam imao prilike vidjeti, izazivala podsmjeh njegove okoline, koji je sam Aralica, kako navodi, zatekao u njegovoj Zadužbini. 'Ne odobravajući njegove postupke, kad se gledaju sa čisto političkih stanovišta, ja ih sve držim olakotnim okolnostima, kad ih promatram s egzistencijalnog stanovišta", ističe i dodaje kako je Andrić, ne nalazeći druge mogućnosti da riješi svoje egzistencijalno pitanje prihvatio posao u administraciji države koja je njegovo idilično jugoslavenstvo pretvarala u instrument srpske imperijalne politike.

Ocjenjuje kako bi u slučaju da je politički s integralnoga jugoslavenstva prešao na hrvatski separatizam izgubio kruh svagdašnji te završio ponovno na ulici i ne bi imao čime prehranjivati majku i tetu u Višegradu.

Po Araličinim riječima posljedice su diplomatske službe bile takve da se Andrićevo idilično jugoslavenstvo okamenilo i da će se tako okamanjeno razbiti u prah tek kad se dogodi grubi raspad prve Jugoslavije. 'Tada će Andrićevo jugoslavenstvo postati pasivno', ustvrdio je ocjenivši kako je bilo toliko pasivno da se komunističkoj manipulaciji, samo da ga ostave na životu, prepustilo do kraja i u tom prepuštanju rezigniralo i rezignirano ostalo do kraja života.

Podsjeća i kako se Andriću s hrvatske strane zamjera da je prešao iz hrvatske u srpsku književnost te da se to argumentira odbijanjem da kao pjesnik sudjeluje u antologiji nekih hrvatskih liričara. Aralica smatra kako to ne mora biti nacionalni argument, jer je Andrić mogao držati da ga pokraj pripovjedaka lirika dolično ne bi mogla predstavljati u bilo čijim antologijama, jer na kraju, podsjetio je, svoje dvije mladenačke zbirke nije objavio ni u sabranim djelima, koja su mu izašla još za života.

Prijelaz s ijekavice na ekavicu, što se također navodi kao dokaz o prijelazu, Aralica smatra kako to za Andrića ne može biti argument, jer navodi da je kao pristaša idiličnoga jugoslavenstva ijekavicu i ekavicu držao varijantama istoga jezika, pa je u boljoj interpretaciji tog čina iskušavao obje jezične varijante, a u lošijoj činio tek mali ustupak sredini koja ga je egzistencijalno udomila, a literarno prigrlila.

S Andrićeva gledišta, a i ja sam na tu stvar tako sklon gledati, premda nešto slično ni u ludilu ne bih napravio tu nikakva prelaska nije bilo, u smislu prelaska kojim se potkraj osamdesetih godina Vesna Parun prijetila, a Miodrag Bulatović dobro zabavljao i meni ga nudio, napominje Aralica.

Osim potrage za poslom, koja ga je odvela u Beograd, Aralica navodi kako je hrvatska književna kritika u međuraću potencirala dva prevladavajuća trenda književnosti - tzv. mrkodolsku i socijalnu literaturu, te da je sve što je bilo izvan toga držala pobočnom ili staromodnom strujom, pa je i Andrićev Put Alije Đerzeleza svrstan na obje manje vrijedne pozicije.

Aralica smatra kako hrvatskoj strani treba prigovoriti što Andrića nije znala ili nije htjela prihvatiti, zadržati i promovirati u velikoga pisca.