Švedska akademija ove godine nije iznenadila odabirom dobitnika. Podsjetimo, prošlogodišnji dobitnik nagrade - britanski romanopisac i akademik tanzanskog porijekla Abdulrazak Gurnah - nije se nalazio čak niti na listama kladionica.

S druge strane, Ernaux je živući klasik francuske i svjetske književnosti, već godinama figurira za nagradu, a ove je godine bila proglašavana i favoritom za Nobela.

Spisateljica, koja piše autofikcijske romane o svakodnevnom životu u Francuskoj, kao i esejistiku, jedna je od najpriznatijih autorica u svojoj zemlji. Uzletom žanra autofikcije, 2010-ih dolazi u žižu interesa svjetske literarne i intelektualne javnosti, što joj osigurava lavinu prijevoda i recepcije.

Iz Nobela su poručili kako je još nisu uspjeli dobiti na telefon, ali očekuju da će uskoro moći razgovarati s njom, dok je ona u kratkoj izjavi za švedsku televiziju kazala da joj je nagrada "velika čast i odgovornost".

Ernaux je prva francuska spisateljica koja je osvojila Nobela od Patricka Modiana 2014., a ujedno je i šesnaesta francuska spisateljica koja je do sada osvojila tu prestižnu nagradu. Vrijedi istaknuti i da je tek sedamnaesta žena koja je do sada dobila Nobela.

Ernaux ima osamdeset dvije godine, a rođena je 1. rujna 1940. u mjestu Lillebonne u Normandiji. Međutim, odrasla je u gradiću Yvetot, gdje su njezini odselili nekoliko godina nakon rođenja djeteta, o čemu spisateljica progovara u romanu "Jedna žena" koji je, zapravo, posveta njezinoj majci, koja je umrla nakon borbe s Alzheimerom i koja je svojoj kćeri jedinici oduvijek omogućiti sve ono što sama nije imala. U suštini, spisateljica romanom secira svoj odnos s majkom, koja je danonoćno radila i brinula o njoj, pokušavajući doći do novca. Pri tom je znala biti i gruba, a Ernaux je morala napisati taj roman kako bi pokušala razumjeti njezinu stranu priče.

Svoj književni put započela je autobiografskim romanom "Les Armoires vides" 1974. godine. Deset godina kasnije, nagrađena je nagradom Renaudot za knjigu "La Place", o svom odnosu s ocem, odrastanju u malom francuskom gradu te odlasku iz rodnog kraja.

Ernaux u svim svojim djelima progovara autobiografski, a piše o iskustvima odrastanja, ljubavnim aferama, braku, pobačaju, smrti majke… kao i o raku dojke s kojim se izborila. Svjetsku slavu donosi joj roman "Godine" iz 2008. godine, u hrvatskom prijevodu objavljen u nakladi OceanMore. Taj je roman njezino svjedočanstvo šezdeset godina francuske povijesti, od Drugog svjetskog rata naovamo, a nazivan je i remek-djelom autobiografske književnosti. Za tu je knjigu dobila nagrade Marguerite Duras i François Mauriac prizes, a bila je i na listi za Man Booker prize International.

Drugi njezin vrlo uspješni roman, “Događaj” po kojemu je snimljen istoimeni hvaljeni film u režiji Audrey Diwan, odvodi nas u 1963. godinu. Spisateljica ima dvadeset tri godine. Nije u vezi i ostaje trudna. U njoj raste sram kao kuga. Ne može zadržati dijete jer će trudnoća izvan braka i nju i njezinu obitelj društveno obilježiti. Preostaje joj samo pobačaj koji je u to vrijeme u Francuskoj ilegalan. Najprije ga pokušava izvesti sama, s pletaćom iglom. Uplašena i očajna, pronalazi osobu koja će joj napraviti abortus, no nakon zahvata završava u bolnici gdje gotovo umre... Četrdeset godina kasnije Annie Ernaux se suočila s tom nikad zaliječenom traumom upravo tim romanom.

Mlada se udala, rodila je dva sina, a radni vijek provela je kao učiteljica u srednjoj školi. U ranim osamdesetima razvodi se od muža i ostaje u svojoj kući u mjestu Cergy, gdje živi i danas. Godine 2000. ostavlja posao učiteljice i posvećuje se isključivo pisanju.

Na hrvatski su prevedene mnoge njezine knjige, "Samo strast” (Vuković&Runjić), koja govori o njezinom opsesivnom odnosu s ljubavnikom, zatim spomenuti "Događaj" (Booksa i Mama) i "Godine" te "Djevojačke uspomene"(Oceanmore), kao i "Jedna žena" (Kulturtreger i Multimedijalni institut).

Anders Olsson, predsjednik Nobelovog odbora, rekao je da Ernaux u svom radu "dosljedno i iz različitih kutova ispituje život obilježen jakim razlikama u pogledu spola, jezika i klase”.

Guardianova kritičarka Ankita Chakraborty za njezinu knjigu “Samo strast” napisala je da će "postati neka vrsta totema za ljubavnike: priručnik koji će im pomoći da pronađu svoje središte kada su, poput Ernauxa, izgubljeni u ljubavi" .

Ista kritičarka je dodala: “Ono što Ernauxovo pisanje o seksu razlikuje od drugih u njezinom miljeu je potpuno odsustvo srama. Želja u njoj rađa još više žudnje, impuls smrti, sreće, pa čak i prošlih trauma, poput njezina pobačaja, ali nikada poniženje. Čitati je znači temeljito se očistiti od ideje da bi sram mogao biti mogući ishod želje za seksom.”