Predstava 'Antigona', nastala prema naručenom tekstu Slavoja Žižeka, a praizvedena u subotu u Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Angele Richter, mjesecima je intrigirala javnost, jer se s velikim zanimanjem očekivalo na koji će način 'najopasniji filozof Zapada' u svom dramskom prvijencu, ili bolje rečeno, kazališno-filozofskom eseju, interpretirati Sofoklov original. Zanimanju je pridonio i izbor Angele Richter, njemačke redateljice hrvatskih korijena, koja u Njemačkoj ima status kazališne zvijezde i aktivistice, a uz to je i prijateljica Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Na kraju je glumac Mislav Čavajda koji igra Kreonta doživio saobračajnu nesreću zbog čega je praizvedba morala biti prolongirana što je samo još više podgrijalo ionako vruću atmosferu.

Sada, nakon praizvedbe, može se reći da su očekivanja ispunjena, bez obzira na to što je kod nekih gledatelja neočekivano i donekle provokativno, ali opet duboko humanističko Žižekovo i redateljičino interpretiranje Sofoklovog originala izazvalo revolt. Dakle, predstava 'Antigona' donijela je suvremeno, vizualno i scenski radikalno i inovativno kazališno uprizorenje Sofoklove tragedije u kojem redateljica sigurnom rukom i moćnim slikama, slijedeći autorova filozofska promišljanja, propituje dosadašnje interpretacije sudbine glavne junakinje, te izaziva gledatelje da odbace stereotipe i ono naučeno u razmišljanju i promisle o svijetu oko nas.

Žižek u prvom dijelu teksta slijedi nit antičke tragedije (sukob Antigone i njezinog ujaka Kreonta zbog ukopa njezinog brata, odnosno sukob moralnih i državnih zakona) ali u obliku svojevrsnog etičko-političkog poligona, a zatim nadopisuje Sofokla i sugerira tri različita kraja kako bi se na kazališni (filozofski, književni) način obračunao s našim vremenom. Pri tome je najradikalniji onaj u kojem donosi 'autentični sretan kraj', dopuštajući Zboru da uzme pravdu u svoje ruke, ustane ispred naroda i pogubi i Antigonu i Kreonta, koji utjelovljuju dva suprotstavljena principa – Antigonu kao uzor moralnosti, bunta i emancipacije, te Kreonta kao oličenja vladarske okrutnosti. Da podcrta radikalnost Žižekove reinterpretacije, ali i uvede elemente dokumentarnosti i spektakularnosti u predstavu, redateljica uključuje i samog filozofa, dodjeljujući mu ulogu – autora. Žižek se pojavljuje snimljen na videu i u svom nervoznom stilu objašnjava da „sretan kraj nije onaj kada ne umire nitko nego onaj kada umru zli ljudi, koji zaslužuju smrt“. U nastavku dodaje da je naš odnos prema Antigoni i Kreontu rezultat pervertiranog gledišta jer je u razrušenoj Tebi poginulo stotine nevinih ljudi, koje nitko ne spominje, te je zbog toga smrt Antigone i Kreonta zaista sretan kraj.

Žižek spominje i ubijenog saudijskog novinara i diplomata Jamala Kashoggija kao oličenje današnje Antigone, no ističe da bi više volio govoriti o stotinama poginulih u Tebi, tisućama umiruće djece u današnjem Jemenu, te SAD-u koji i dalje prodaje oružje Saudijskoj Arabiji. U tom kontekstu Zborovođa na kraju postavlja pitanja 'Tko je kriv?', 'Kojim bi putem trebalo poći?' i 'Što učiniti da se takve stvari više ne događaju'?, no ne nude se rješenja niti nameću mišljenja, nego se ostavlja gledateljima sloboda u donošenju stava o sudbini suvremene Antigone. Odnosno, o sudbini svih nas u današnjem vremenu. Ipak, kroz scensku spektakularnost promalja se Žižekovo razmišljanje o revoluciji kao mogućem odgovoru.

Dakle, predstava ima i suptilno naznačenu aktivističku notu jer redateljica Angela Richter svojim uprizorenjem u skladu sa svojom biografijom pokušava potaknuti gledatelje na promišljanje o tome na koji bi način uopće bilo moguće ponovno buđenje građanske svijesti u Europi suočenoj s krizom i prevratima, te kako je moguće da oni u sjeni, dakle, Zbor, preuzmu vlast i kroje politiku i društvo.

Začudnosti predstave pridonijeli su svi kazališni elementi, od scene do svijetla. Silvio Vujičić osmislio je vizualno raskošnu, pomalo futurističku hi-tech kostimografiju kojom dominira izvanredan Kreontov 'kostim', zapravo crna svjetlucava boja koja prekriva Čavajdin s mjerom nabildani torzo i glavu, dok ostali kostimi - blještavi i atraktivni, mjestimice duhoviti (dugačak rep na kostimu Zborovođe kojeg interpretira Barbara Vicković,), a djelomično i aktualizirani – maskirna uniforma Stražara, pravilno ocrtavaju likove i pridonose odjevnoj zanimljivosti.

Scenograf Peter Bauer konstruirao je odličnu scenu s fascinantnom prozirnom, visećom i rotirajućom kockom u središtu, koja ima više značenja (između ostaloga ona je i Antigonina grobnica) i funkcionira kao zasebni lik. Iskorišteni su i ostali prostori HNK-a, čak i eksterijer ispred kazališta. Zbor je pametno i neočekivano dislociran te se njegovi članovi Vanja Matujec, Alen Šalinović, Kristijan Potočki, Tesa Litvan i Tin Rožman, posebno osvijetljeni, javljaju s raznih mjesta u gledalištu i lođama, odakle agitiraju za svoja gledišta i time pridonose dramatičnosti situacija. Dio završnih tragičnih događaja zbiva se i na unutrašnjim stepenicama i u podzemnom prolazu, koji spaja kazalište s Baletom, te na prostoru ispred teatra, što se direktno snima kamerom i projicira u dvorani. Autor videa je Jonas Link, koji u skladu s dugogodišnjim europskim trendom eksperimetiranja s kamerom i videom na sceni, oživljuje kazališnu scenu i cijelu predstavu ne samo uvećanim licima glumaca nego i snimkama terorističkih napada i preživjelog naratora 'kataklizme', koji se pretvara u štakora.

Mislav Čavajda je ulogom tvrdokornog i beskompromisnog vladara Kreonta, koji preuzima vlast i donosi zakone, konačno dobio šansu da i u HNK, nakon Dubrovačkih ljetnih igara i nastupa u avangardnim predstavama, između ostalog i kod Branka Brezovca, iskaže svoj glumački talent što je on u potpunosti iskoristio. Njegov Kreont je suvremeni, emocionalno neosjetljiv državnik, koji zakon stavlja ispred morala, izazivajući time niz pitanja od odnosu ta dva društvena stupa. Slijepog proroka Tiresiju igra Alma Prica što je neobičan ali uspješan izbor, ne samo zbog njezine besprijekorne glumačke interpretacije tog lika nego i zbog poklapanja glumičinog privatnog kritičkog odnosa spram društvene i političke situacije i pozicije Tiresija u predstavi.

Barbara Vicković bila je vrlo dojmljiva i jaka u ulozi Zborovođe, dok su Iva Mihalić kao Antigona i Filip Vidović kao Hemon dobro interpretirali svoje likove. Luca Anić kao Antigonina sestra Ismena i Silvio Vovk kao Glasnik bili su najslabija karika. Članovi Zbora, posebno Vanja Matujec, igrali su uvjerljivo i snažno, a u interpretacijama su se i iskazali studenti ADU.

Ukratko, umjesto zaključka, predstava 'Antigona' donijela je na scenu HNK-a suvremeno, radikalno interpretiranje Sofoklovog originala, koje od gledatelja zahtijeva i promišljanje, a ne samo gledanje.