Kad je Bobo Jelčić, kazališni i filmski redatelj s kultnim statusom uzbudljivog inovatora hrvatskog teatra, postavio 2013. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih svog izvanrednog 'Galeba', koji je kasnije bio pozvan na ugledni bečki kazališni festival Wiener Festwochen, bilo je jasno da taj autor specifične kazališne poetike svojim istraživačkim i nekonvencionalnim uprizorenjem ruskog klasika Antona Pavloviča Čehova ukazuje na jedan od mogućih puteva razvoja suvremenog teatra.

Tu ideju i taj koncept osuvremenjivanja i demistificiranja, pa čak i ironiziranja klasika svjetske literature, još je više razradio i doradio u najnovijem autorskom projektu 'Tri sestre', nastalom također prema Čehovu, koji je praizveden 18. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu, točnije, u dvorani za pokus Ansambla Lado. U toj predstavi, odnosno istraživačkom projektu, Jelčić je ponovno ušao u izravni, zabavni i duhoviti, ali vrlo razrađeni i domišljen dijalog s publikom. Također se na genijalan način, uz svesrdnu podršku cijelog glumačkog ansambla, pozabavio pitanjem kazališne forme, ispitujući mogućnosti i granice režije, dramaturgije i glume na kanonskom tekstu 'Tri sestre'.

Pitanje 'Jel' vama, kao i nama, pun ku*ac provincije?' može se shvatiti kao jedan od važnijih lajt motiva cijelog komada jer se njime uspostavlja odnos između Čehova i čežnje njegovih junakinja za Moskvom te željom mnogobrojnih Hrvata za emigriranjem u zemlje gdje ima posla i pravde, a nema korupcije i klijentelizma. Osim toga, iznimno aktualnoga pitanja, Jelčić i cijela ekipa postavili su i niz drugih, kao što je pitanje važnosti obrazovanja u zemlji u kojoj 'oni koji govore tri strana jezika i sviraju dva instrumenta nose macchiato onima koji su pročitali dvije knjige', zatim vojske (ruski vojnici u jednom se trenutku pretvaraju u vojnike JNA), jezika ('sad ću učiniti nešto radikalno i počet ću govoriti ekavicom'), našeg odnosa prema prošlosti i sadašnjosti…

Od Čehovljevog teksta 'Tri sestre', koji se smatra jednim od međaša svjetske dramaturgije i kulture 20. stoljeća, zapravo je malo ostalo jer je original uzet samo kao polazište, tj. inspiraciju za aktualiziranje Čehovljevih pitanja te suptilno progovaranje o nama i našoj recentnoj situaciji. Usprkos toj aktualizaciji ostala je osnovna ideja originala, pa tako Jelčićevi suvremeni junaci propituju aktualnost Čehovljevog teksta, kao i probleme i brige tri sestre, kontekstualizirajući ih u Hrvatsku u 21. stoljeće. Pritom se bave pitanjem što donosi ili odnosi život u provinciji, a što bijeg iz te provincije, te odlazak u veliki grad – Moskvu, što u konkretnom hrvatskom slučaju može značiti Dublin, ili München. Zanimljivo je kako svaki lik na svoj način aktualizira svoju sudbinu, postavljajući u prvi plan određeni problem i zatim ga pokušava riješiti. Također plijeni njihov optimizam, koji se probija usprkos svemu – neostvarenim ambicijama i ljubavima te nikad dosegnutoj Moskvi kao simbolu izbavljenja što ukazuje na vjeru u bolje i sretnije dane.

Drugi, jednako važan i zanimljiv aspekt Jelčićevog autorskog projekta 'Tri sestre' odnosi se na propitivanje uloge i statusa kazališne institucije, u ovom slučaju naše najveće nacionalne kuće – HNK, u 21. stoljeću, kad se teatri u Hrvatskoj, ali i širom Europe bore za publiku i financije. U tom kontekstu predstava je izmještena iz pozlaćenog okruženja HNK-a i postavljena u dvorani za pokuse Ansambla Lado, odmah preko puta nacionalnog teatra, gdje sve djeluje pomalo derutno, 'domaće' i krajnje neslužbeno. Želju za demistificiranjem kazališta kao posvećenog hrama kulture Jelčić je pokazao već prije nekoliko godina, kad je glumac u njegovoj predstavi 'Na kraju tjedna', uprizorenoj također u HNK-u, umlatio jednog baroknog anđela obješenog na ogradu lođe u mezaninu, pokazavši tim 'oskrnavljivanjem' svetog haenkaovskog dekora svoju potrebu za skidanjem aureole nedostižnosti s kulturnih institucija te njihovom demokratizacijom.

Međutim, tada se činilo da je Jelčić postupio donekle kompromisno što se nikako ne može reći za 'Tri sestre' gdje je svoje poimanje kazališta kao istinskog komunalnog, 'narodnog' prostora razradio i realizirao do kraja. Naime, Jelčić je tijekom proljeća otvorio desetak proba publici kojoj je time omogućio da aktivno sudjeluje u inače zatvorenom kazališnom procesu stvaranja predstave. Rezultati tog kazališnog laboratorija u kojem je publika imala priliku odgovarati na postavljena glumačka pitanja, dakle, pridonositi svojim mišljenjem i sugestijama rješavanju (ne)kazališnih problema, prezentirani su u lipnju kao dio nezavršenog projekta (dva čina) čime je također, uz kazalište kao kulturnu instituciju, demistificiran i sam kazališni čin.

Taj element preispitivanja i dekonstruiranonja kazališnog čina u predstavi 'Tri sestre' realiziran je na vrlo živ, dinamičan i duhovit način, a tom dojmu, naravno uz Jelčića i dramaturginju Mirnu Rustemović, najviše su pridonijeli izvrsno odabrani i pripremljeni glumci Nina Violić (Olga), Jadranka Đokić (Maša), Daria Lorenci Flatz (Nataša), Iva Jerković (Irina), Siniša Popović (Mašin suprug) i Marin Klišmanić (Andrej) te kao časnici Krešimir Mikić, Ivan Colarić, Dušan Gojić i Ugo Korani.

Premda su oni prema programskoj knjižici 'samo' glumci, dakle, nositelji određenih uloga, komotno se mogu nazvati koautorima predstave što Nina Violić u ulozi Olge na samom početku, u svojevrsnom prologu, kad predstavlja projekt i kao autore predstave ističe Jelčića, Čehova i 'nas tri sestre'. Glumci u brzoj, dinamičnoj, prirodnoj, gotovo frenetičnoj igri, djelomično dovedenoj do karikature, odlično profiliraju svoje likove, koji dolaze ili istrčavaju na scenu sa svojim paketima razmišljanja, briga i težnji i potom pred gledatelje bacaju tone riječi, uvlačeći ih u začudni, apsurdni svijet današnje 'čehovljevske' Hrvatske. Tako glumci traže majstora svjetla da pojača snop kako bi se bolje vidjelo lice, optužuju intendanticu HNK da niti nekoliko mjeseci nije uspjela nabaviti adekvatan pištolj za dvoboj, prekidaju tok predstave i međusobno se došaptavaju i dogovaraju, pitaju gledatelje misle li da im je danas bolje nego što je bilo trima sestrama prije stotinu godina, ponavljaju fraze iz socijalizma o bratstvu i jednakosti, interpretiraju značenje Čehovljevog originala, primjerice, objašnjavaju da je s požarom izgorjela sva njihova nada da će vidjeti Moskvu… Likovi svoje osobine pojačavaju do apsurda i karikature, što se posebno odnosi na Dariju Lorenci u ulozi Nataše, farsično su duhoviti, prenaglašavaju mane, viču 'Hrvatska!' itd.

Iz tog inovativnog čitanja Čehova nastala je odlična, teatarski suvremeno i avangardno postavljena, zanimljiva, duhovita i zabavna predstava u kojoj briljiraju glumci i u kojoj se propituje naš odnos i prema Čehovu i pitanjima koje on postavlja u svom komadu. HNK je dobio fantastičnu interaktivnu predstavu, svojevrsno kazališno-glazbeno putovanje, na kojem glumci istražuju, promišljaju, ironiziraju i satirički se odnose prema Čehovu, trima sestrama i našoj (bezizlaznoj) stvarnosti i neizvjesnoj budućnosti, a u isto vrijeme zabavljaju i komuniciraju s publikom. Jelčićeve 'Tri sestre' su Čehov 21. stoljeća – neobuzdan, ironičan, dinamičan, s puno strasti, koji usprkos svijesti o besperspektivnosti situacije pitanjem 'Osjećate li magičnost ovog trenutka u kojem djeca sanjaju promjenu?' budi nadu i optimizam.