Komedija Maksima Gorkog 'Malograđani' u režiji velikog redatelja Paola Magellija, s kojom je Dramsko kazalište Gavella započelo u petak navečer novu kazališnu sezonu, donijelo je na scenu tog teatra dinamičnu predstavu s elementima lakrdije, u kojoj se ispod tog ležernog i zabavnog tona ukazuju na sukob dva svijeta – onog starog koji nestaje i onog novog koji se tek naslućuje, te na vladavinu mediokriteta i malograđanštine koja živi u nama i koja traži ozbiljno suočavanje.

Kad se upali svijetlo na kosoj pozornici, po kojoj glumci stalno, u nekoj poluhisteričnoj žurbi, hodaju, prolaze, trčkaraju, padaju i kližu se kao po nekom opasnom i nestabilnom terenu, izranja malograđanski svijet bogataša Vasilija Vasiljeviča Besemjonova i njegove obitelji, čiji se članovi zbog dijametralno suprotnih svjetonazora stalno svađaju ili govore povišenim tonovima. Njihovim bogataškim domom, koji je scenski prikazan vrlo sofisticirano (scenograf Lorenzo Banci), prolaze razni ljudi, od podstanara do prijatelja, i svi oni svojim osebujnim i luckastim karakterima te dilemama i strahovima, kao i ironičnim i ciničnim komentarima, a posebno sprdanjem s 'velikim' istinama, pridonose egzaltiranoj i pomalo apsurdnoj atmosferi.

Premda je redatelj Paolo Magelli u suradnji sa svojom stalnom suradnicom dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština fokus postavio na smiješnog patera familiasa Besemjonova, tradicionalista i konzervativca, koji se grčevito drži za preživjele obiteljske i ine vrijednosti, te na njegov stalno prisutan konflikt sa sinom Petrom i kćeri Tatjanom, zapravo se radi o puno ozbiljnijem sukobu koji se odvija na četiri razine: na obiteljskoj kroz jaz među generacijama (vječno konfrontiranje oca i djece), zatim na socijalnoj kroz sukob bogatih i siromašnih (Besemjonovi i svi ostali), na ideološkoj kroz sukob konzervativaca i liberala kao predstavnika novog doba (Besemjonov i posinak Nil), te na psihološkoj razini kao sukob ostvarenih i neostvarenih ljudi (Nil te Petar, Tatjana, Teterev). Kad se apstrahira taj prvi sloj veselog i neopterećenog podrugivanja i ironiziranja vidimo da je cijela obitelj Besemjonova izložena društvenoj vjetrometini i da se njezini članovi bezuspješno bore s nadolazećim promjenama. Svi ti likovi, od cinika Tetereva, 'ptičara' Perčihina, Petra, Tatjane i supruge Akuline Ivanovne do posinka Nila, Jelene Nikolajevne Krivcove i učiteljice Cvetajeve, ne ostvaruje se jer gotovo nitko od protagonista nema niti snage niti volje za promjenu. Jedino je posinak Nil kao pripadnik radničke klase koji reprezentira novo doba i nagovješćuje nove vrijednosti te za razliku od ostalih vjeruje u rad i snagu mišića (dobro ga tumači Janko Rakoš) jedan od rijetkih likova koji ima hrabrosti i snage da se otrgne duhovnoj lijenosti i malograđanštini i započne novi život.

Naime, kao što je poznato, Maksim Gorki je 'Malograđane' napisao 1901., četiri godine prije revolucije 1905., dakle, u trenutku kad se osjećao dolazak novog vremena. I upravo zbog toga junaci drame tim nadolazećim promjenama društvenog uređenja pristupaju na različite načine: neki vjeruju u budućnost, drugi se boje promjena, a neki se pokušavaju prilagoditi. U tom njihovom (ne)odnošenju prema novome događa se i sukobljavanje različitih principa, poput vjere i cinizma, te apatije i idealizma, što na kraju rezultira atmosferom posvemašnje dekadencije i propadanja.

U predstavi sudjeluje gotovo cijeli Gavellin glumački ansambl, koji u gotovo furioznoj igri i lijepo dizajniranim kostimima Marite Ćopo donosi na scenu živopisne i kompleksne Gogoljeve likove. Svi oni tragaju za mnogočime – smislom, ljubavlju, vjerom, ali bez uspjeha. Oni igraju energično, previše naglašavajući, čak karikirajući mane svojih likova, što je zanimljivo i zabavno. Posebno se istaknula Barbara Nola koja je maestralno odigrala lik prilično neopterećene i neempatične Jelene Nikolajevne Krivcove, udovice nadzornika zatvora, zatim Enes Vejzović kao Perčihin, osiromašeni rođak Besemjonovih, koji je uvjerljivo izgradio osebujni lik 'ptičara' i luckastog zanesenjaka s dušom, te Jelena Miholjević koja je gotovo šizofrenom minijaturom učiteljice Cvetajeve, Tatjanine prijateljice, iskazala posvemašnji otklon od društvenih normi i pravila, svrstavši se uz Nila u kategoriju onih koji hrabro prihvaćaju dolazak novog doba.

Izvrstan je bio i Ranko Zidarić koji je podstanara i vječnog pijanca Teterova utjelovio kao teatralnog cinika, 'suca nad svima', čovjek bez iluzija, vjere i nade, koji iz svojih traumatičnih iskustava, ironično, ponekad duhovito, a ponekad gorko, komentira situacije, ljude i njihove postupke. Njegove opaske poput 'Bolje je piti votku nego ljudsku krv', 'Luđaci uljepšavaju život', a posebno traktat o malograđanštini 'I se meni sviđaš, malograđanine, jer si umjereno pametan i umjereno glup, umjereno pošten i podao, kukavica i hrabar, ti si oličenje trivijalnosti, one snage koja pobjeđuje čak i heroje', izazivaju gorki smijeh ali i pozivaju na razmišljanje.

U naslovnoj ulozi Besemjonova bivši Gavellin ravnatelj Boris Svrtan iskazao je smisao za komično, Živko Anočić prigušeno ali uvjerljivo odigrao je propalog studenta Petra, dok je Tena Nemet Brankov učiteljicu Tatjanu, koja pati zbog neuzvraćene ljubavi, igrala na granici slabosti i krhkosti te histerije. Ostali članovi Gavellinog ansambla Bojana Gregorić Vejzović kao previše estetizirana kuharica, Andrej Kopčak kao vječni student Šiškin, Nenad Cvetko kao Doktor i Ivana Roščić kao Polja, svojim su minijaturama pridonijeli zaokruženosti predstave.

Premda se predstava direktno ne referira na aktualnu situaciju u Hrvatskoj, 'Malograđani' su itekako aktualan komad jer su vrlo suptilno 'uhvatili' kolektivno osjećanje našeg doba. Što se događa kad razgrnemo cinizam našeg doba? Magelli nam u svojoj vrlo estetiziranoj, zabavnoj, duhovitoj, ciničnoj, a povremeno i rasplesanoj predstavi atmosfere nimalo optimistično daje naslutiti da pomaka možda i nema i ne može biti, sve do onog trenutka, dok se ne skupi hrabrost i ne založi za obranu osobnih i javnih interesa. Tek u tom trenutku moguće je realizirati život bez diktature mediokritetstva i duhovne malograđanštine.

Predstava atakira i na našu savjest, postavljajući dva krucijalna pitanja 'Zašto si živio?' i 'Što si u životu učinio dobro?', veličajući time humanost i ljudskost kao najvrijednije osobine. To pak u 21. stoljeću, kad raste besmisao, letargija i apatija, izgubila se solidarnost, a ljudi su izgubljeni, zbunjeni i dezorijentirani i odnose se jedni prema drugima s prezirom i zlobom što tako zabavno prikazuje Gavellin glumački ansambl, zvuči vrlo aktualno i upozoravajuće. Očekuje se promjena, koja će unijeti smisao u život, ali se po tom pitanju apsolutno ništa ne čini nego se i dalje živi u laži, dok onaj minijaturni vlak, s kojim počinje i završava komad, odnosi našu hrabrost.

Predstava, na žalost, svjedoči i o tome da se u tih gotovo 120 godina koliko je prošlo od nastanka komada malo toga izmijenilo. To potvrđuje i zadnja lijepa scena u kojoj vjetar odnosi sve s pozornice. Ipak, ostaje nada, a to su oni rijetki koji se opiru duhovnoj malograđanštini.