Treba li kazalište promovirati društveno angažirane teme i opredjeljivati se za određene političke opcije pitanje je koje se godinama provlači kroz kazališnu zajednicu Hrvatske, a većina kazališta uglavnom se odlučuje za politiku 'nemiješanja' ili svoja gledišta izražava na gotovo neprimjetan način. Srećom, Zagrebačko kazalište mladih ne spada u tu kategoriju, a to je potvrdilo i najnovijom, komornom premijernom predstavom 'Vječni malograđanin' u režiji grčkog gosta Anestisa Azaza, koja je premijerno izvedena u četvrtak u ZKM-u. U toj predstavi se ZKM kao član Europskog ansambla izravno i nedvosmisleno, a opet kazališno inovativno i uzbudljivo, založio za očuvanje projekta Europe što je u današnje vrijeme, kad predgrađima europskih gradova sve više i sve češće haraju konzervativci, nacionalisti, populisti, ultradesničari, rasisti i politički demagozi iznimno važno i potrebno.

Predstava 'Vječni malograđanin' nastala je prema manje poznatom istoimenom romanu austrougarskog 'nezavičajnog' pisca Ödöna von Horvátha iz 1930. godine gdje taj kozmopolit i politički osviješten anticipator fašizma donosi priču o mladom bezveznjaku Alfonsu Kobleru, varalici i lijenčini, koji kreće vlakom za Barcelonu gdje se održava Svjetska izložba s ciljem da tamo pronađe bogatog mecenu, po mogućnosti ženu, koja će ga izdržavati. U tom burnom vremenu između dva svjetska klanja, kad se u svakidašnjem životu osjeća strava gospodarske krize, Kobler na svom putovanju Europom susreće predstavnike različitih radikalno desnih i lijevih ideologija - talijanske policajce, fašiste, naciste, idealiste, kapitaliste, doušnike i angažirane Europljane, a on sam iskazuje beskičmenjaštvo par exelance: kad je oportuno, izjašnjava se kao fašist, a kad mu odgovara postaje paneuropljanin. Kobler ima samo jedan cilj – obogatiti se i ništa ne raditi, a da ga postigne spreman je na kalkuliranje pod svaku cijenu. Zvuči poznato?

Grčki redatelj Anestis Azas i dramaturg i adaptator romana Armin Kerber donose na scenu priču Ödöna von Horvátha kao 'poliglotski i ritmičko-glazbeni road trip kroz Europu, koji čini osjetnima raznovrsna isprepletanja tadašnjice i današnjice'. On vrlo živopisno i slikovito, gotovo u polumraku (izvrsno korištenje svjetla Aleksandra Čavleka), uz pomoć kamere, videa (Lovro Mrđen), glazbenih elemenata (Alen i Nenad Sinkauz) i dojmljive scenografije Igora Pauške, te mikrofona, oživljuje na sceni atmosferu predfašističke Europe između dva rata. To postiže nizanjem kratkih i upečatljivih scena, kojima ilustrira likove, susrete i događaje, a među njim posebno nezaboravne su scene militantnog fašističkog stupanja, zatim energičnog i bučnog korištenja stolica, te pozivanje publike na zajedničko pjevanje Marseljeze. Kako predstava odmiče, raste napetost i dramatičnost. Primjerice, gledatelji se suočavaju s iznimno potresnom ispovijesti poljske glumice o mreži ilegalnih izvršitelja pobačaja u Poljskoj, a tu je i neslana crtica o Židovima, živopisna slika prostitucije (kostimografija Marta Žegura), no istodobno mogu uživati i u vizualno atraktivnim slikama poput suvremene 'skulpture', sazdane od stolica i stolova na Svjetskoj izložbi u Barceloni. Dakle, dojmljiv, suptilan, djelomično i satiričan kazališni prikaz uspona fašizma i komešanja različitih ideoloških skupina u tridesetim godinama prošlog stoljeća, ali opet dovoljno eksplicitan da se nametne usporedba s današnjom Europom i njenim nedovoljno aktivnim stavom prema širenju populističkih i neofašističkih ideja.

U predstavi uz Adriana Pezdirca glume mladi glumci iz Hrvatske – Tina Orlandini te Poljske i Njemačke (Jaśmina Polak, Jan Sobolewski, Tenzin Kolsch i Claudia Korneev) koji, premda dolaze iz različitih društvenih, ekonomskih i kulturnih sredina, donose radost i užitak glumačke igre i kazališnog zajedništva.

Inače, Anestis Azas je umjetnički voditelj Eksperimentalne scene u Grčkom nacionalnom kazalištu u Ateni, a osim što postavlja klasike i suvremene tekstove, bavi se i dokumentarnim teatrom. Tako je taj redatelj mlađe generacije postavio kazališne projekte o grčkim emigrantima u Njemačkoj, zatim o izbjeglicama u Egejskom moru, a posebno je aktualan bio 'Clean City', kritički portret Grčke iz perspektive imigrantica čistačica.

Jedna od najdojmljivijih scena predstave odnosi se na monolog Adriana Pezdirca u kojem taj mladi i iznimno talentirani glumac strasno i energično interpretira Europski manifest, napisan 1924. godine (autor Richard von Coudenhove-Kalergi). U tom manifestu iznesene su prije gotovo stotinu godina ideje o 'spajanju svih demokratskih država Europe u političko i gospodarsko udruženje', o 'Paneuropi kao jedinom spasu od prijeteće katastrofe'. U jednom trenutku Pezdirc grmi, izražavajući pitanjima krucijalnu europsku dilemu, koja je itekako aktualna i danas, kao da Europa u međuvremenu nije doživjela Dva svjetska rata, holokaust, gulage, slom socijalizma, pad Berlinskog zida, raspad Sovjetskog Saveza, Srebrenicu, (ili baš zato?), koja se svodi na alternativu: Rat ili mir, anarhija ili organizacija, utrka u naoružanju ili razoružavanje, konkurencija ili suradnja, slom ili savez. Njegovu aktualnost potvrđuje i manifest, odnosno dramatični apel tridesetero pisaca, intelektualaca i dobitnika Nobelove nagrade koji su se početkom godine obratili europskoj javnosti zalažući se za očuvanje osnovnih vrijednosti Europe. Taj manifest je sastavio francuski filozof Bernard-Henri Lévy i u njemu je pošao od teze da je ideja Europe u opasnosti, no kao što je poznato, naišao je na kritike, ili na ignorantsku šutnju, kao u Hrvatskoj. Uglavnom je ocijenjen od strane europskih konzervativaca kao 'katastrofičan', a s desnice su se mogli čuti i imperativi o pronalaženju izgubljene 'nacionalne duše' i 'izgubljenog identiteta' što je danas očito najvažnija vrijednost.

Predstava zapravo kazališnim jezikom i sredstvima upozorava na opasnosti koje prijete od tzv. suvremenih malograđana, dakle, pasivnih građana bez stava i političkog opredjeljenja, ideoloških kameleona i kalkulatora, koji su spremni zbog vlastite koristi zatvoriti oči i ne dići svoj glas protiv nepravde i zla. Također, upozorava na sličnosti između predfašističkog i postsocijalističkog razdoblja te na opasnosti kojima je u tom vremenu bila izložena ideja Europe, jednako kao što je izložena i danas. Zbog toga je projekt Europskog ansambla Olivera Frljića, njegovog umjetničkog voditelja, u kojem su se udružila tri kazališta - ZKM, Nowy Teatr iz Varšave i Schauspiel iz Stuttgarta, iznimno važan, značajan i aktualan, jer na kazališnu scenu donosi nekoliko bitnih pitanja: je li danas (stvaranjem nacionalnih država i Brexitom) ugrožen opstanak Europe, treba li Europa imati zajednički jezik, primjerice engleski (u predstavi se govori hrvatski, njemački, poljski, talijanski, engleski, a nazire se i ruski), te kako biti human i odgovorno riješiti problem ksenofobije i netrpeljivosti prema strancima i imigrantima, koja je bila vidljiva i u Horváthovo doba, kao što je izražena i danas.

Može se reći da predstava postavlja i pitanje o problemu (ne)razumijevanja među ljudima i narodima, dakle, vječna pitanja o dilemama i strahovima ljudi u prijelomnim vremenima, pokazujući time da se u proteklih stotinu godina od nastanka 'Vječnog malograđanina' malo toga promijenilo. Ipak, nadu ulijevaju skupine mladih i neopterećenih ljudi koji nisu zagušeni ideologijama i svjetonazorskim pitanjima poput sukoba ustaša i partizana, koji na dnevni red EU donose bitna pitanja – socijalna, zdravstvena, ekološka, obrazovna, kulturna.