Tandem Bachrach & Krištofić zajedno radi od početka 80-ih i do sada su održali 35 samostalnih, a sudjelovali na 70-ak skupnih izložbi. Od početka se potpisuju kao Bachrach & Krištofić, želeći tako naglasiti zalaganje za jednakost spolova i ravnopravnost, što je po njima 'osnova zdravog rada i suživota'. Također od početka karijere njeguju provokativni izraz kojim su se suprotstavljali ustaljenim grafičkim konvencijama i borili za svoj originalni put.

Taj njihov stav prepoznat je i na međunarodnoj sceni: na natječaju za najbolju svjetsku studijsku rock-fotografiju dobili su priznanje Diamond Music Photo Award za crno-bijele portretne fotografije Davora Gopca, Gorana Bregovića i Jure Stublića, a fotografije su im objavljene u časopisu Camera Austria, jednom od najvažnijih internacionalnih magazina specijaliziranih za fotografiju, kao i u prestižnoj japanskoj fotomonografiji Photographic Sensuality.

Izložit će svoje najintrigantnije radove, od početka karijere u 80-ima, kad su bili vezani za Galeriju Studentskog centra i pop kulturu te radili originalne i provokativne omote ploča za neke od najvećih zvijezda punka i novog vala, primjerice Prljavo kazalište, Dorian Gray, Denis & Denis i Jura Stublić i Film, ali i za Crvenu jabuku, Josipu Lisac, Olivera Dragojevića i Massima.

Pokazat će i svoje izložbene projekte iz ratnih 90-ih te nultih godina, kao što je 'Ženska soba - ženski pogled' iz 2001. godine, a izložbu će zaokružiti najnovijim projektima u kojima se bave total dizajnom velikih muzejsko-galerijskih programa kao što je bila izložba 'Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole' u Muzeju za umjetnost i obrt ili 'Johannes Komersteiner i njegov krug' u Ljubljani.

Premda su najpoznatiji po komercijalnom radu, kojim se osim omota ploča za rokere i estradnjake ističu i zanimljivi kazališni plakati za predstave Teatra Itd, u toku tih 35 godina iskazali su se na području umjetničkog dizajna, osmišljavajući i oblikujući autorske knjige i samostalne izložbe, zatim studijskom portretnom i akt fotografijom te izložbenim projektima. Tako su prije nekoliko godina priredili izložbu 'Spasi znak!', kojom su se zalagali za očuvanje dizajnerske i industrijske baštine, a uslijedila je izložba 'Jugoton – istočno od raja 1947. – 1991.', kojom su htjeli prikazati i revalorizirati nasljeđe popularne kulture koje je ta najveća diskografska kuća bivše Jugoslavije ostavila za sobom.

Konkretno, raznovrsnost svog rada prezentirat će crno-bijelim i ručno bojanim fotografijama malih i velikih formata, fotokopijama, skicama, omotnicama LP-a, plakatima u tehnici sitotiska i offseta, programskim knjižicama, katalozima, autorskim i umjetničkim knjigama, katalozima izložbi i raznih projekata te projekcijama. Kustosica izložbe je Jasmina Fučkan, a za prostorni postav zadužena je Clinica.

Na pitanje po čemu su u svom radu najviše prepoznatljivi te što ih izdvaja iz općih grafičkih trendova, Sanja Bachrach je odgovorila da je percepcija autora obično iskrivljena i neobjektivna te da to bolje mogu procijeniti oni koji gledaju.

'Volimo misliti da je naša differentia specifica jedinstven spoj fotografije i dizajna. Naš dizajn često kreće iz domene doživljaja slike, vizualnog, fotografije, a onda kreće dizajnu. Ako se radi o čistim i jednostavnim vizualnim rješenjima, fotografija u naznaci treba biti medij unošenja atmosfere. Drugo je rad u duetu, četveroručni, kao što je to u predgovoru napisao Dejan Kršić. Takvo je i naše razmišljanje: nadopunjujemo se i radimo različite projekte u različitim trenucima', pojasnila je grafička dizajnerica Sanja Bachrach.

Sanja Bachrach i Mario Krištofić upoznali su se još kao studenti prije 35 godina u tada popularnoj galeriji Podroom u Mesničkoj ulici u Zagrebu, gdje su se održavali izložbe i koncerti te okupljali zanimljivi ljudi tog vremena. Sanja Bachrach je studirala filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a u galeriji Podroom radila je kao konobarica jer nije htjela živjeti od roditeljskog džeparca. Mario Krištofić je pak u to vrijeme bio student tadašnje Akademije za kazalište, film i televiziju i već je snimio fotografiju prljavaca, objavljenu na debitantskoj punk singlici 'Televizori' u izdanju Jugotona. Vjenčali su se nakon samo tri mjeseca i od tada do danas su slobodnjaci, na što su iznimno ponosni.

U galeriji Podroom imali su već 1981. izložbu aktova, a zatim su prihvatili izazov dizajna ovitka albuma grupe Dorian Gray 'Sjaj u tami' te ubrzo i total dizajna riječkog dueta Denis&Denis. Ubrzo su zaredale omotnice ploča, dizajnerski projekti, izložbe i djeca - Tessa i Rene, magistri grafičkog dizajna i slikarstva, koji idu njihovim stopama i s kojima surađuju na zajedničkim poslovima. Primjerice, Tessa Bachrach Krištofić sa svojim ženskim kolektivom NJI3 radi vizualni identitet ove izložbe u MUO-u.

Jedna od važnijih karakteristika rada tandema Bachrach/Krištofić od samih početaka bila je autoreferencijalnost, odnosno činjenica da je grafička dizajnerica Sanja Bachrach bila najčešći model svog supruga i fotografa Marija Krištofića. S obzirom na to da su se opredijelili za provokativan i istraživački umjetnički izraz, često su rušili općeprihvaćene konvencije, a kao oblik borbe protiv konzervativizma objavljivali su i Sanjine aktove. Istodobno su eksperimentirali s obiteljskim snimkama s djecom, pa su na neke omote ploča, poput onog za Dorian Gray, ugurali i fotografije svoje djece, psa i bake.

Na pitanje kakvo je mjesto imala autoreferencijalnost u njihovom radu i je li to bitno utjecalo na dugovječnost njihovog angažmana, odgovorila je kako ih ta činjenica obilježava od početaka rada do danas, od omotnica i fotografija grupe Dorian Gray, naslovnica knjiga, dizajna kataloga, fotografskih izložbi, plesnih predstava te drama.

'Kad god smo imali priliku, plasirali smo neki naš osobni rad u djelo dizajna. Autoreferencijalnost je nezaobilazan trag koji je na nama ostavila suvremena umjetnost. Druženje s ljudima i promatranje događanja u ili oko Galerije SC, kao i rock-ikonografija, dali su pečat našem radu. Naime, Galerija SC je u to vrijeme bila mjesto na kojem su se događale izložbe, performansi, modne revije i koncerti. Naše ogoljene fotografije bile su, pored žestokih predstava Kugla glumišta, performansa Josipa Pepija Stošića ili Toma Gotovca i Vlaste Delimar, norma izražavanja. Ja, Sanja, vidljiva sam prilika nas dvoje, zapisanih iza skupnog prezimena, stavom i djelom. U svijetu umjetnosti bilo je mnogo primjera za to, a u svijetu dizajna kod nas Bućan i Ljubičić s nekim radovima. Danas su dizajneri poput Stefana Sagmeistera, koji je također dosta radio u rock miljeu, bili prepoznati i po tom ključu vizualnog izražavanja', kaže Sanja Bachrach.

Zanimalo nas je i koliko je politički kontekst u najširem smislu odredio njihov rad, bez obzira radilo se o 80-ima, ratnim 90-ima ili sada u kapitalizmu, u 21. stoljeću, kada u toj grani vlada velika neizvjesnost.

'Niti jedno djelo ne nastaje bez konteksta, jednako kao što je svaka fotografija dokument vremena. Mnoge poznate dokumentarne fotografije su namještene, a djela koja izgledaju apolitično nastala su zbog politike. Prvih deset godina naš rad je nastajao u relativnom ozračju slobode, ali i djelomične neimaštine umiruće države. To je bio vrhunac i kraj. Tada smo željeli provocirati, unoseći ikonografiju Zapada i njegovih vrijednosti kroz naš rad. Kraj osamdesetih, rane devedesete su bili teški; ponovno rađanje, učenje: demokracije i tehnologije. Prije nekoliko godina održali smo izložbe kojima smo ukazivali na nesređenost urbanističko-arhitektonskih pravila, na besmislenost nekih pravilnika starih 30-ak godina ili se trudimo očuvati dizajnersku baštinu za generacije koje dolaze, da sada ne bi bili na nultoj točki. Svi mi imamo pretpovijest i trebamo na nju biti ponosni, a ona ne traje tek 30, 50 ili 70 godina, već mnogo dulje', kazala je Sanja Bachrach, otkrivši da su osnovali udrugu i bave se kustosko-producentskim poslom, pa tako sami produciraju projekte poput izložbe 'Jugoton - istočno od raja', koja je imala premijeru u zagrebačkom Tehničkom muzeju i nastavak u Muzeju nauke i tehnike u Beogradu.