Balet zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta je baletnom bajkom 'Metropolis', koja je praizvedena u subotu navečer u koreografiji i režiji češkog bivšeg slavnog češkog plesača i sve značajnijeg europskog koreografa Jiříja Bubeničeka, dobio još jedno nadahnuto, vrlo suvremeno i estetski dojmljivo baletno djelo.

Balet je narativan, traje sat i pol, i publika s lakoćom može pratiti radnju. Inspiriran je kultnim znanstvenofantastičnim romanom Thee von Harbou i filmskim remek-djelom Fritza Langa iz 1926. godine i slijedi priču romana, a dijelom se referira i na neke od važnijih scena filma, no priča je interpretirana vrlo suvremenim kazališnim i baletnim jezikom. Smještena je u zastrašujući futuristički grad Metropolis 2027. godine, u kojem je surovi model kapitalističkoga društva i klasnih razlika između vladajućih i obespravljenih, odnosno bogatih i siromašnih, doveden do krajnjih granica. Naime, grad je podijeljen na dva dijela – gornji grad bogatih i moćnih vladara, te grad radnika u podzemlja, koji ne dolaze u kontakt jedni s drugima. U središtu su Freder, sin bogatog industrijalca Johna Federsena i Marija, siromašna radnica, među kojima se rađa ljubav, no na putu ostvarenja njihove ljubavi, pa tako i zajedništva cijele zajednice, ispriječene su brojne prepreke.

Koreograf Jiří Bubeniček, inače rođen u obitelji cirkuskih akrobata, u baletu 'Metropolis' pokazao je sve odlike svog furioznog plesnog rukopisa, predstavivši se zagrebačkoj publici kao vrlo izazovan autor, koji se ne libi spajati nespojivo i miješati tobože nedopustivo. Predočio je osebujnu i zahtjevnu mješavinu neoklasičanog, modernog, suvremenog i koreodramskog rukopisa, koja je bila posebno vidljiva u oslikavanju dva suprotstavljena svijeta – kapitalističkog i radničkog. Moćnoj kapitalističkoj klasi temelj je klasika, dok se radnici izražavaju suvremenim plesnim jezikom u kojem je naglasak na uzemljenju, snažnim pokretima i općenito energičnosti čime se još više potencira njihova različitost i odvojenost.

No ipak u toj eklektičnoj fuziji različitih stilova najjači dojam su ostavile dionice u kojima plesači vrlo izražajno i energično demonstriraju suvremene plesne tehnike. Bubeniček je posebno jak i dojmljiv u koreografiranju života radničke klase, kad u moćnim i emocionalno nabijenim scenama prikazuje spodobe u crnom, pognutih glava, spuštenih ruku i zgrbljenih tijela kako se ritmički njišu, izražavajući muku i osjećaj potlačenosti. Također je snažan u dinamičnim grupnim scenama, kad plesači funkcioniraju kao kolektivna poruka, što je više došlo do izražaja u drugom dijelu baleta gdje se plesne slike brže izmjenjuju te sama predstava ima bolji ritam.

Toj plesnoj fuziji zagrebački baletni ansambl odgovorio je s velikom predanošću i posvećenošću. Na praizvedbi su se u solističkim ulogama istaknuli Kornel Palinko kao Freder, vladarev sin, kojem je ovo bila druga glavna uloga u karijeri, zatim Natalia Kosova kao siromašna Marija, Frederova ljubav, Iva Vitić Gameiro kao robot Hel, Takuya Sumitomo kao izumitelj Rotwanga, Guilherme Gameiro Alves kao Fredersonov špijun, te Tomislav Petranović u ulozi Joha Fredersena, vladara Metropolisa. Na sceni se opet pojavio i Alen Gotal, koji je tumačio ulogu Majstora ceremonije. No valja reći da su i ostali plesači, bez obzira što nisu nastupili u solističkim ulogama, pokazali zavidno umijeće i tehniku.

Različitost dviju klasa potencirala je i kostimografkinja Nadina Cojocaru, koja je vladare odjenula u svijetle ili šarene kostime, mješavinu mode iz tridesetih godina prošlog stoljeća i suvremenih trendova, a radništvo u crne kostime, doduše vrlo modernih linija. Balet 'Metropolis' ne bi bio toliko dojmljiv bez velikog doprinosa Otta Bubeničeka, također bivšeg plesača i koreografovog brata blizanca, te njegovog stalnog suradnika, koji je na sceni uspio oživjeti specifičnu futurističku atmosferu i mračni ambijent velegrada. Njegova ekspresivna scenografija (monumentalna sivo srebrna industrijska postrojenja u podzemlju velegrada, odjevna konstrukcija robota Hel ), video projekcije (DNK, atom, laseri itd.) i izbor fascinantne glazbe (mješavina klasike, elektronske, ambijentalne i techno glazbe, te jazza (od Bacha, Albana Berga i Ravela do Nico Muhlyja, Johna Cagea, Briana Ena i Aphex Twina), kojom su također naglašene razlike među klasama, nemjerljivi su doprinos ljepoti i zaokruženosti predstave.

Postavljanje aktualnog baleta 'Metropolis' na scenu HNK-a dolazi u pravo vrijeme jer upozorava na okrutnost neoliberalnog kapitalizma, bespoštednu trku za profitom i sve veće razlike između bogatih i siromašnih u hrvatskom društvu. S druge strane progovara i o opasnostima koje vrebaju od sve veće uloge suvremenih tehnologija i robotike u našim životima. Kao i u svakoj bajci tako se i u ovoj baletnoj priči promoviraju humanizam te poruke dobrote, ljubavi i suosjećanja kao jedini ispravni odgovor na nepravdu i nejednakosti društva. 'Metropolis' nam zapravo poručuje da samo ljubavlju i prekidom svih netrpeljivosti i neprijateljstava možemo uspostaviti jedinstvo i suradnju te tako napredovati i rasti.

Dakle, Bubeniček pitanje dihotomije između uma i ruku, koja simbolizira dva odvojena svijeta – buržoaziju (bogataše, plemenitaše, intelektualce itd.) i radničku klasu (siromašne, fizičke radnike, neuke), rješava odgovorom o presudnoj važnosti srca i svih vrijednosti koje proizlaze iz njegove otvorenosti – ljubavi, milosrđa, razumijevanja i prihvaćanja. Premda balet 'Metropolis' neće kao u vrijeme Fritza Langa izazvati oprečne reakcije javnosti, kad su desničari kritizirali film kao komunističku propagandu zbog spominjanja revolucije, a ljevičari mu zamjerali naivnost poruke, sigurno će pronaći svoju publiku. S druge strane, izborom teme 'Metropolisa' i njegovom realizacijom zagrebački Balet je ponovno, nakon 'Ane Karenjine', 'Gospode Glembajevih' i 'Smrti u Veneciji', podigao kriterije i publici ukazao na neke od suvremenih svjetskih plesnih trendova.