McGregorova predstava 'Dyad 1929.' dio je njegova diptiha posvećena 100. obljetnici osnutka trupe Balletis Russes Sergejeva Djagiljeva, koja je djelovala od 1909. do 1929. godine. Predstava 'Dyad 1909.' izvedena je u Londonu, a 'Dyad 1929.' 21. kolovoza 2009. u State Theatreu u Melbourneu.

Sergej Djagiljev, napisao je Wayne McGregor, imao je kreativnu viziju koja je stavljala na kušnju društvene norme tog doba. 'Njegov rad opčinio je ostatak svijeta, a predstave ne samo da su redefinirale balet, nego s postavile i svježe temelje za umjetničko stvaranje', istaknuo je McGregor, kako se navodi u kazališnoj knjižici.

Wayne McGregor (1970.) za svoju je kompaniju, koju je osnovao 1993., napravio više od 30 djela, rezidencijalni je koreograf Kraljevskog baleta i direktor za ples Venecijanskog bijenala. Njegove su predstave redovito na repertoaru najvažnijih baletnih kompanija u svijetu, radi koreografije za dramske predstave u kazalištima poput Old Vica, National Theatrea i Royal Courta, za opere (La Scala, Royal Opera) i za filmove (Harry Potter i Plameni pehar, Legenda o Tarzanu, Fantastične zvijeri i gdje ih naći 1 i 2...). Radio je koreografije za glazbene spotove Chemical Brothersa, Radioheada i drugih, a nedavno je na scenu postavio postapokaliptičnu viziju Margaret Attwood kao balet u tri čina 'MADDADDAM'.

Autor glazbe za balet je Steve Reich, scenografiju su osmislili McGregor i njegova bliska suradnica Lucy Carter, koja je i oblikovateljica svjetla, a kostimograf je Moritz Junge,

Koreografiju je prenio McGregorov suradnik Davide di Pretoro, a na premijernoj izvedbi nastupili su Adam Harris, Anamarija Marković, Andrea Podda, Atina Tanović, Giovanni Messeri, Guilherme Gameiro Alves, Mutsumi Matsuhisa, Natalia Kosovac, Saya Ikegami, Takuya Sumitomo, Valentina Štrok i Yuho Yoshioka.

'Light Through the Fingers' djelo je ravnatelja Baleta HNK Massimiliana Volpinija, uz glazbu makedonskog skladatelja Marjana Nečaka.

Volpini je, kako je napisao u kazališnoj knjižici, prvu inspiraciju za ovaj balet našao u Tagoreovoj pjesmi 'Strpljenje', a njegova je koreografija 'putovanje u žensku psihu gdje sjene i glasovi nastanjuju tamni krajolik'.

Žena, koju je u premijernoj izvedbi utjelovila Natalia Kosovac, 'mora prodrijeti u dubinu svoje duše i pobliže pogledati u te neprijateljske utvare', a muškarac, plesao ga je Pavel Savin, koji je voli, želi je izbaviti iz šume duhova i odvesti na mjesto gdje se pojavljuje svjetlo.

Kao sjene nastupili su Lucija Radić Palinko, Atina tanović, Dora Blaić, Ozana Mirković Blokar, Lada Rora, Taiguara Goulart, Mattia Baccon, Raphael John Trioli, Vid Vugrinec, Mario Diligente, Yuho Yoshioka i Arnau Velazquez Rodriguez.

"Light Through the Fingers' uzlazno je putovanje koje počinje na dnu crne rupe i penje se onamo gdje je zrak čist i razrijeđen', napisao je Volpini, dodavši da se za ovaj balet htio 'koristiti apstraktnim, ali istovremeno emotivnim jezikom, gdje su plesni koraci povezani s dušom plesača'.

Volpini je i autor video projekcija, autorica scenografije je Erika Carretta, a oblikovatelj svjetla Milan Kovačević.

Massimiliano Volpini koreograf je i redatelj, autor plesnih i glazbenih događanja i videoumjetnik. Kao plesač surađivao je s baletima u Veneciji, Veroni, Firenci i Palermu, a koreografsku karijeru počeo je 1995. projektom posvećenim Busteu Keatonu. Osmislio je više od sto koreografija za dramsko kazalište, televiziju, operu i mjuzikl.