Milenković iza sebe ima preko stotinu samostalnih izložbi na nekoliko kontinenata, dok one skupne više ni ne broji i iskreno kaže da ga sve manje zanimaju. Autor je nekoliko javnih skulptura u Hrvatskoj i Italiji, dobitnik cijelog naramka nagrada i priznanja. Vedar je i pristupačan, makar će otvoreno priznati da ga mediji i medijska stvarnost sve manje zabavljaju i sve više živciraju.

Stručnjaci će reći da njegov opus danas ima jedinstvenu poziciju unutar suvremenog hrvatskog slikarstva jer nastavlja liniju nekih od naših najznačajnijih pejzažista, marinista i kolorista, poput Joba, Kaštelančića, Lubarde, Murtića, Dalibora Paraća i Kuliša. Na njegovim slikama sve pršti od boja, mora, pučine i brodova, gotovo da iz njih miriše Mediteran. Nakon otvorenja dvotjedne izložbe u splitskoj Galeriji umjetnina s njime smo razgovarali. O svemu pomalo.

Što predstavljate Splićanima?

Radi se o izložbi koja je prošle godine postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, doduše u nešto manjem obimu. Ovdje smo postavili pročišćenu varijantu mog rada u keramici zadnje dvije godine, odnosno jedan od mojih izleta u druge medije mimo 'čistog' slikarstva koji je nastao sasvim slučajno. Zvonko Maković je napisao…

Da, znamo: Da zbog toga što nemaju uporabnu vrijednost, cipele s vremenom počinju izazivati odbojnost jer su nefunkcionalne. Zbilja, zašto baš cipele?

Iskreno, ne znam. Očigledno je u pitanju dio moje podsvijesti, makar ja pripadam školi u kojoj je motiv izgovor za samoga sebe. Puno mi je bitnije kako se nešto radi od toga što se radi. Tako da - cipela, stolica ili stablo, to kod mene ne igra veliku ulogu. Osim podsvjesno.

Sama cipela može se promatrati kao neatraktivan motiv, ali svaki motiv je produhovljen ako mu se pristupi na drugačiji, ponešto pomaknut način.

Kakve su reakcije publike?

Jako dobre, iako je u mom slučaju sve uvijek dosta nepredvidivo. Bazično sam slikar i oko devedeset posto mojih djela u tom je mediju, a izleti poput ovoga - ili, recimo, onih velikih crteža životinja izloženih u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu - od slikarstva mi daju povremeni odmak, snagu da se na njega koncentriram i sagledam ga s distance.

Kako će onda izgledati neki idući izlet?

Radim na novom ciklusu biljaka u tehnici ulja na platnu u velikom formatu, zvat će se 'Love Plants' i izložit će se dogodine u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. To su ti moji izleti iz 'neozbiljnosti' i želje za istraživanjem, drugačijim izričajem.

Poznati ste između ostalog po koloritu, a negdje smo pročitali da ste 'depresivnu stvarnost devedesetih liječili bojom'.

Da, ja sam dio nekakvog nastavka dubrovačke kolorističke škole, kolorist po vokaciji, slikar materije, boje i motiva, slikar Mediterana. No nije na meni da tumačim svoje djelo, nisam tomu sklon jer bi to možda odvelo na krivi put…

U redu, onda ćemo mi kazati: Mnogi u vašem radu prepoznaju tipičnu mediteransku melankoliju, puno je motiva mora i morskih horizonata. Malo je to neuobičajeno s obzirom da vučete porijeklo iz Vojvodine.

Ponovno se vjerojatno radi o podsvijesti, a tom napetom linijom morskog horizonta vjerojatno se referiram na linije ravnice i tlo pretvaram u more. Da, u Zagreb sam došao u trećem razredu srednje škole i kako sam došao, tako sam ostao. Najveći formativni trag na meni, barem što se tiče školovanja, ostavio je moj veliki profesor, grof i akademik Ferdinand Kulmer. Nakon što su ga generacije studenata nagovarale da uzme jednu klasu i nakon što se on nikako nije dao, želeći predavati samo opće predmete, uzeo je nekoliko nas i vodio nas kao prve. Bitno mi je spomenuti ga jer se radilo o staroj školi, o čovjeku koji je bio strašno upućen jer je jako puno putovao po svijetu i uvijek dolazio s novim informacijama. Uostalom, to se vidjelo i na njegovu opusu: svako malo mijenjao je likovna kretanja. Bio je u isto vrijeme izvanredan slikar i pedagog, što je jako rijetka kombinacija koja se pojavljuje u jednoj osobi.

Koliko svijet izvan umjetnosti, odnosno puka stvarnost, utječu na vaše radove?

Prije svega, ja ne mogu raditi ukoliko nisam posve emotivno koncentriran i puno veći utjecaj ima moj unutarnji svijet, nego bilo što drugo iz okoline ili stvarnosti, odnosno realnosti. Ulaskom u atelje aktivira se moj unutrašnji kod i u tom trenutku me ništa drugo ne zanima, pa ni bilo kakva vrsta angažirane umjetnosti. To nije moj poziv: ja sam slikar i ja samo slikam. Slika je medij, projekcija mog unutarnjeg koda na platnu i trudim se potpuno apstrahirati svakodnevicu.

Je li vas angažirana umjetnost barem koji put zagolicala?

Apsolutno ne, a ukoliko ćemo biti potpuno iskreni, moram kazati da mi se doslovno gadi naša zatrovanost politikom i svakodnevnom tmurnom situacijom. Čak i ovakvi razgovori možda su mi malo previše jer sam se zasad uspješno odvojio od većeg dijela medija, pogotovo vijesti. Gledam filmove.

Kako to uspijevate s obzirom da ste, koliko čujem, pravi pravcati ovisnik o Facebooku?

Da, to mi predstavlja problem. Riješio sam se novina, i dnevnika i tjednika koje sam gutao, riješio sam se i grozne navike gledanja sva tri televizijska dnevnika u komadu, ali htio - ne htio, preko Facebooka mi sve to dolazi zaobilaznim putem. Ne odgovara mi kontaminiranost politikom, a pogotovo činjenica da se stvari u državi jako sporo mijenjaju. Sve izgleda kao zacementirano, sve je više vijesti, pa i onih lažnih…

Možda sam previše temperamentan, ali ništa mi od toga više nema smisla.

Radove ipak morate i prodati - kako funkcionira tržište kod nas? Možda je uvredljivo pitanje, ali ipak: Može li se živjeti od slikarstva?

Vjerujem da sam jedan od malobrojnih koji je jedino i isključivo samostalni umjetnik, a ne još i pedagog, profesor na Akademiji i slično. Mislim da jako malo ljudi može živjeti na taj način - ja mogu, na sreću, možda i zato što sam fokusiran na posao i njime ne licitiram ili zbog sretne okolnosti da je moj izričaj naišao na dobar prijem. To sasvim sigurno nije ni ciljano ni proračunato, jednostavno se dogodilo.

U tom iracionalnom odabiru - a jest, izbor uloge samostalnog umjetnika dosta je iracionalan - treba imati vlastitu prirodnu putanju i nipošto se ne smije biti gramziv. Tko misli zaraditi novac, sasvim sigurno ima desetke drugih sjajnih zanimanja u kojima bi to mogao ostvariti. I ne, nipošto se ne smije cviliti: čim se s time počne, odmah nastaju problemi.

Pretpostavljam da ne radite po narudžbi?

Ne, ne pada mi na pamet.

Kažete da se nastojite odvojiti od nepotrebnih informacija i gotovo pa isključiti iz javnosti, no ipak ste dosta aktivni u društvenom životu Zagreba. Naveliko se govori o druženjima u ateljeu u Gundulićevoj…

Jesam, makar ta druženja osciliraju ovisno o raspoloženju. Ništa ne forsiram, spontano je uvijek ljepše i laganije i bitan je socijalni kontekst. Kad se radi - radi se, a kad se kuha, druži ili pije - to je samo guštanje i ništa više.

Ima li malograđanštine i možete li je detektirati iz vaše pozicije?

Naravno, nje ima uvijek i svugdje, u svim sferama društva. Na nama je da ne rasipamo energiju na loše ljude i situacije koje se može izbjeći.