Čuveni hrvatski kipar, slikar, crtač animiranih filmova, lutkar, scenograf, kostimograf, redatelj, karikaturist i akademik Zlatko Bourek, čija je posljednja izložba otvorena krajem 2017. u Gliptoteci HAZU-a, preminuo je 11. svibnja u Zagrebu u 89. godini. Iz njegova bogatog opusa obilježenog humorom i groteskom donosimo pregled pet značajnih radova - od kultnog Baltazara i Bećarca, preko jedinstvenog teatra nakaza, do posljednje skulpture, čarke protiv poplave na zagrebačkom Savskom nasipu
Profesor Baltazar
Kao jedan od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, Zlatko Bourek je od 1967. do 1978. radio kao scenograf na animiranom humorističnom crtanom serijalu 'Profesor Baltazar', ogromnoj uspješnici Zagreb filma. Radnja se vrti oko neobičnog znanstvenika Baltazara koji uz pomoć svojih izuma olakšava živote drugih ljudi iz Baltazar-grada, koji je likovno osmislio Bourek.
Kultni crtić imao je ukupno 59 epizoda u trajanju od pet do deset minuta, a pored Zlatka Grgića i Boureka, u ekipi su bili još Ante Zaninović, Pavao Štalter, Boris Kolar i Milan Blažeković, dok je glazbu radio Tomica Simović.
Bećarac
Groteskni humor s nadrealističkim, psihodeličnim, gotovo hipijevskim elementima povezanim s folklornim sastavnicama rodne mu Slavonije među glavnim su obilježjima Bourekova opusa, pa tako i njegovih crtanih filmova, od kojih se ističe 10-minutni 'Bećarac' iz 1966. U njemu se dvije djevojke zaljube u istog mladića, a on, umjesto bogate, odabire siromašnu, ali lijepu.
Wiener Blut
Bourek se crtanim filmom počeo baviti kao crtač podloga, počevši s 'Cowboy Jimmyjem' iz 1957. Od 1960. počinje raditi crtiće po vlastitim scenarijima, a prvi je bio 'Kovačev šegrt'. Pored spomenutog 'Bećarca', među najuspješnije spadaju 'I videl sam daljine meglene i kalne...' (prema 'Baladama Petrice Kerempuha' Miroslava Krleže), 'Mačka', 'Školovanje' i 'Ručak'. Posljednji pak je 'Wiener Blut', animirani kratkometražni film iz 2014., u suradnji s Pavlom Štalterom. Govori o Bourekovu sjećanju na početak Drugog svjetskog rata i prati odlazak gospođe Sarike u židovski umirovljenički dom. Ono što je trebao biti miran kraj života pretvara se u užas holokausta, a ona postaje jedna od brojnih žrtvi. Film je inspiriran slikama Georga Grosza i Otta Dixa.
Hamlet
U siječnju 1982. Teatar&td u Zagrebu je praizveo 'Hamleta', predstavu u Bourekovoj režiji i scenografiji, s kostimima i lutkama, koja je doživjela golem uspjeh i do 1994. gostovala u Italiji, Velikoj Britaniji, Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Austriji, SSSR-u, Mađarskoj, Kanadi, Venezueli i Španjolskoj. U njoj i u kasnijim uspješnicama, među kojima je lutkarska predstava za odrasle 'Jedini neuspjeh Adolfa H.' u Zagrebačkom kazalištu mladih 2010., Bourek predstavlja svoj teatar figura za koji je u jednom od intervjua objasnio da nije lutkarsko kazalište.
'To su zločesti, rugalački, sardonični likovi, koji govore o sadašnjosti i prošlosti na kritičan način', rekao je, dodajući da inspiraciju nalazi u japanskoj tehnici bunraku. U Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu 2014. otvorena je izložba 'Kazalište figura - Teatar nakaza', na kojoj je predstavljen čitav njegov osebujni lutkarski opus za koji je dobio i najveće slovensko priznanje na tome području - Klemenčićevu nagradu za životno djelo. U Hrvatskoj je pak 2005. za životno djelo dobio 'Vladimira Nazora' te Nagradu HDLU-a 2014.
vezane vijesti
Međaš protiv uroka i poplave
Kao kipar 'po zanimanju, po duši i po srcu', kako je rekao u jednom intervjuu, Bourek je oduvijek radio i skulpture, a čitavu seriju pod nazivom 'Bećarska rapsodija' izložio je 2010. Posljednje kiparsko djelo, 'Međaš protiv uroka i poplave', postavljeno mu je u lipnju 2016. u Aleji skulptura na zagrebačkom Savskom nasipu.
'Kao dobri poznavatelj slavonske etnografije, etnologije i antropologije, Zlatko Bourek priča s radošću o običaju podizanja znakova protiv uroka, nesreće i zla. To nisu samo kapelice, krajputaši, nego i pilovi – međaši. Takav bi se pil - međaš dizao u svrhu obrane od poplave. Jednostavan stup (četvrtaste osnove) zidan od cigla, jer su one Slavoncima najdostupnije, na vrhu bi imao samo lik Marije ili sveca Ivana Nepomuka, zaštitnika siromašnih i protiv poplava, ili još češće sv. Florijana, zaštitnika utopljenika i protiv poplava, pod krovićem ili bez', piše u tekstu povodom postavljanja skulpture Branka Hlevnjak.
Postavljeno je, kako dodaje autorica, 'da bude znak svih pilova - međaša koji su kroz povijest bili oblikovani tako da sačuvaju kuće i živote od prirodnih nepogoda i ujedno budu zagrebačka čarka, zaštitni znak, kiparev prilog zagrebačkoj obrani od poplava. To je ujedno umjetnički prilog tradicijskom pučkom vjerovanju da se može komunicirati znakom - kipom sa Sveprisutnim vladarom Prirode koji će prepoznati iskrenost i uvažiti molitve'.
