Predstava se temelji na transkriptima Dedaković - Tuđman, a u komadu se pojavljuju i neki stvarni likovi, poput političara i ministara Gojka Šuška, Hrvoja Šarinića i Josipa Manolića. Prema vlastitom priznanju, rad na predstavi bio je mučan, prvenstveno zbog transkripata, no puno im je pomogao Branko Borković Mladi Jastreb, koji je gledao nekoliko proba i s glumcima podijelio svoje svjedočanstvo i iskustvo.

Praizvedba predstave 'Pad' bit će 7. svibnja na velikoj sceni ZKM-a, a uz Beadera jednu od važnijih uloga, onu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, igra Filip Nola.

Čime se zapravo bavi predstava 'Pad' i koja pitanja postavlja?

U predstavi se bavimo zadnjim danima prije pada Vukovara, ali i padom svih moralnih i ljudskih vrijednosti, poput nade i lojalnosti, koje su nestale zajedno s gradom. Predstava 'Pad' sastoji se od dva dijela. Prvi je baziran na transkriptima Mile Dedaković Jastreb – Franjo Tuđman, koje ne tretiramo kao dokumentaristiku, nego kao pravi dramski tekst. Tuđmanov štab je postavljen na veliku scenu, a Dedakovićev, koji je bio u Vinkovcima, nalazi se na bočnoj sceni. Događaje na te dvije scene prati različita publika te u nekim situacijama ima samo ton, ali ne i sliku. Nakon zračne uzbune publike se spajaju i gledaju istu scenu. Predstavu bi zapravo trebalo doći gledati dva puta. Taj dio traje oko 50 minuta. U drugom dijelu Kurspahić je zamislio situaciju da su pali Vinkovci, Osijek i Virovitica i da se Zagreb nalazi u okruženju srpske vojske pa ispitujemo što bi se događalo u Tuđmanovom štabu, dakle u istoj onoj situaciji u kojoj su se našli Dedaković i Vukovarci u Vukovaru. U Tuđmanovom štabu pojavljuju se svi važniji političari tog vremena pod imenom i prezimenom koji se spominju u transkriptima, poput Šuška, Šarinića, Manolića, Gregorića, Hebranga i drugih. Taj drugi dio je prilično satiričan, ima dosta crnog humora koji lupa u želudac i traje oko 30 minuta.

Kako ste se pripremali za ulogu Mile Dedakovića Jastreba?

Pristupili smo temi s velikim poštovanjem, prvenstveno zbog Mile Dedakovića Jastreba i Vukovara. Rad na predstavi bio je jako mučan, najviše zbog tih transkripata Dedaković – Tuđman. Odmah nakon prvog čitanja postalo nam je jasno o čemu se tu radilo. Čitali smo i transkripte s Brijuna i sa sjednica Vlade, zatim transkripte s premlaćivanja Dedakovića u pritvoru na Lašćini i kasnije u Remetincu, a pomogli su nam i brojni intervjui koje smo čitali. Postojala je ideja da se nađemo s Dedakovićem i da s njim razgovaramo o Vukovaru, međutim on je u jako lošem zdravstvenom stanju i nije mogao doći u Zagreb. Naime, nakon pada Vukovara Dedaković je premlaćen i tada mu je jako oštećena gušterača, koja je izazvala visok šećer, tako da je danas u kolicima. Na probe nam je došao Branko Borković Mladi Jastreb, s kojim smo razgovarali više od četiri sata i koji nam je puno pomogao. Odmah smo se dogovarali s Kurspahićem da ne idemo na direktno 'skidanje' tada aktualnih političara jer je velika opasnost, pogotovo kod Tuđmana, Manolića i Šarinića, da se ode u karikaturu.

Istražujete li u predstavi i neke kontroverzne teme, kao što su pitanje pada Vukovara, zatim pitanje civilnih žrtava, branitelja i krivnje?

Da, predstava otvara jako puno neuralgičnih točaka društva i propituje, osim samog pada Vukovara, pitanje žrtava i branitelja Vukovara te pad morala u Hrvatskoj. Netko od glumaca pitao je Borkovića misli li on da je Vukovar pao zbog međunarodnog priznanja Hrvatske, što proizlazi iz transkripata, međutim on se s time nije složio. Ispričao nam je da svi heroji Vukovara misle da je Vukovar prvenstveno izdan zbog ogromnog bogaćenja tih 200 obitelji na švercu oružja. Iz transkripata je vidljivo, kad Dedaković razgovara s Gojkom Šuškom, da 17 milijuna dolara nikada nije došlo do Vukovara, a spominje se još nekoliko slučajeva s tako ogromnim ciframa. Također nam je rekao da njega i ostale branitelje Vukovara najviše boli Manolićeva optužnica, kojom se oni terete za veleizdaju Hrvatske, suradnju s KOS-om i jugookupatorom te za pljačku Vukovarske banke. Ta optužnica do danas nije skinuta, nije ju skinuo ni Mesić ni Josipović, a nije ni sadašnja predsjednica.

Spomenuli ste pad svih moralnih vrijednosti koji se dogodio u Hrvatskoj nakon pada Vukovara. Mislite li kao branitelj da je Vukovar bila ta prekretnica u ratu nakon koje je počeo rasap moralnih vrijednosti?

Apsolutno. Kad je padao Vukovar, bio sam na frontu kao dragovoljac Šibenske brigade. Gledali smo televiziju i vidjeli višestruko jačeg neprijatelja i kolone jadnih Vukovaraca kako se povlače iz grada i suze su nam dolazile na oči, ali istodobno su se u nama probudili prkos, inat i odlučnost da mi nećemo odande otići, makar završili kao Vukovarci. No bili smo u manjini, kao uostalom i u Hrvatskoj. Danas, puno godina nakon toga, pokazalo se da ljudi u Hrvatskoj imaju kratko pamćenje, što se vidi po tome kolika je ogromna masa ljudi glasala za ovu današnju Vladu, koja otvoreno podržava ustaštvo i fašizam. U razgovoru s Kurspahićem, ministar Hasanbegović je za transkripte Dedaković -Tuđman izjavio da su falsifikat i da su oba Jastreba izdajnici hrvatskog naroda. To je potpuno suluda izjava, pogotovo kad dolazi od jednog povjesničara. Ako je jedan ministar kulture uskratio novac Festivalu svjetskog kazališta, Sajmu knjiga u Puli, Festivalu svjetske književnosti i drugim važnim kulturnim manifestacijama, ali i neprofitnim medijima kao što su H-Alter i Kulturpunkt, što onda još možemo očekivati od te vlasti i njenog odnosa prema povijesti, Vukovaru i pravim braniteljima?

Kakav je odnos vlasti prema Vukovaru?

Očito je da je vlast izdala Vukovar i Vukovarce. Vukovar još nije doživio katarzu, kao ni Vukovarci. Država se bavi Vukovarom samo jednom godišnje, kao spomenikom, na dan pada grada posjećuju ga političke delegacije, ali za sam grad nitko ne brine. U Vukovaru se ništa ne dešava, to je mrtav grad. I o tome smo puno razgovarali na probama. Ako usporedimo tragediju Sarajeva i Vukovara, vidjet ćemo da percepcija ta dva grada u svijetu nije ista. U svijetu svi znaju za Sarajevo i o njemu se vani i danas govori, a Vukovar je simbol samo nama, ali ne i globalno. Tko u svijetu zna za vodotoranj u Vukovaru, za čiju se obnovu sada pokušava prikupiti novac? Nitko. Dakle čak nije dovoljno iskorišten ni taj, grubo rečeno, PR moment kako bi Vukovar i u Europi i svijetu predstavljao značajan simbol.

Bavite li se generalno i pitanjem heroja koje Domovinski rat nije iznjedrio?

Cijela priča oko heroja, kao uostalom i oko izdaje i pada Vukovara, vrlo je kompleksna. Mislim da aktualnoj vlasti nije bilo u interesu da ima heroje, pogotovo ne iz Vukovara, koji bi mogli govoriti istinu i svjedočiti o tome što se tamo doista događalo. Oni su htjeli zaraditi 'punte' za sebe i biti veći od istinskih heroja pa su vrtjeli svoju priču o Domovinskom svetom ratu. Dok smo mi ratovali za njih, oni su se bavili pljačkom u privatizaciji, trgovalo se oružjem, otimali se stanovi, preuzimale tvornice... Davno je Vlado Gotovac zapisao da heroji moraju umrijeti, referirajući se na ideju da su jedini pravi heroji oni koji umru. Heroji nisu nikome potrebni, pogotovo ne licemjernoj vlasti. Da nije tako, onda Mile Dedaković ne bi bio premlaćen, ne bi mu bila uništena gušterača, ne bi dobio visok šećer, ne bi skoro umro i ne bi ga se proglasilo suradnikom okupatora. Ako je to napravljeno vukovarskim herojima i Vukovaru, koji je nama braniteljima bio prekretnica u ratu jer je tamo u Slavoniji pao mit o srpskom junaštvu, što još možemo očekivati od takve vlasti? Poniženje? Pa cijelo vrijeme doživljavamo poniženja od njih. Tako se danas ponaša i ministar Hasanbegović. Uopće nije važno je li kapa s kojom se on fotkao ustaška, domobranska ili hosovska, ali je važno to je li on 1991. bio tamo gdje sam ja bio i gdje su bili Vukovarci. Naravno, kao branitelj se ne slažem ni sa šatorom u Savskoj. Da je sve bilo instrumentalizirano, jasno se vidjelo sada, kada je na brzinu razmontiran premda ništa nije riješeno u odnosu na mandat bivšeg ministra Predraga Matića.

Što predstava poručuje?

Predstave uglavnom otvaraju pitanja, a ne nude odgovore. Radili smo predstavu iz poštovanja i pijeteta prema Vukovarcima i Vukovaru koji nije doživio katarzu. Kako se od rata do danas nitko nije bavio Vukovarom, pokušali smo tu temu iznijeti na scenu kao umjetničko djelo, bez obzira što su u osnovi transkripti, da se barem u kazalištu suočimo s njom. Za mene je Vukovar užasno važna tema, to je mjesto naše traumatiziranosti. Osjećam se počašćeno time što sudjelujem u ovom projektu.