Poljski redatelj Andrzej Sadowski najavio je nekoliko dana prije premijere 'Škole za žene' da u splitskom kazalištu neće raditi nikakvu radikalnu aktualizaciju Molièreovog komediografskog klasika. Nakon odgledane premijere, slobodno se može zaključiti da je gostujući redatelj svoje obećanje i održao. Ponudio je publici umjereno moderniziranog Molièreovog klasika, koji je slijedom okolnosti prvi put u cijelosti postavljen u Splitu. Redateljev rukopis je poprilično zaokružen (suzdržan i standardno moderan) te nudi kombinaciju gegova i skečeva (s kojima na svu sreću ne pretjeruje), pop elemenata, Al Capone motiva i talijanskih kancona - ukratko, Sadowski se odlučio koristiti nimalo prijeteći arsenal za skidanje prašine sa 17-stoljetnog klasika, ne dovodeći ga ozbiljno u pitanje. No isto se nažalost ne može reći za glumačku postavu koja je djelovala neujednačeno, uz iznimku mlađe generacije koja se nešto bolje snašla unutar opuštenije vizije Molièrea.

Središnji lik Arnolphea u izvedbi Frane Perišina tako zahtijeva još rada. Ulogu starog gospodina opsjednutog mladom djevojkom koji se najviše boji da će ispasti rogonja je odradio suviše kruto, bez nužne komične lakoće i lepršavosti. A tu je lakoću komične glume pak vrlo dobro iznio mladi par glumaca, Anastasija Jankovska u ulozi štićenice Agnese i Goran Marković u ulozi nespretnog, ali dobroćudnog i iskrenog udvarača Horacea. Sporedne uloge Alaina i Georgette su korektno odradili Nikola Ivošević i Andrea Mladinić, no oni su svedeni na gotove tipove, pomalo i karikature zadužene za instant smiješni efekt. Ideja o zamjeni dvaju muških likova za ženske uloge je na dobrom tragu u smislu razvijanja dinamike među likovima, no u praksi nije dala željene rezultate. Razlog tome su mlake i neuvjerljive interpretacije Crysaldea (Bruna Bebić Tudor) i bilježnika (Nives Ivanković), što je uistinu šteta jer ti likovi, koji djeluju poput glasa mudrosti u drami, nose su sebi ekvilibrij čitavog komada, a imaju i neke od najboljih replika u predstavi.

Redatelj je zadržao stihovnu formu koja se sasvim dobro drži na suvremenoj sceni, dok je atmosferu efektno naglasio songovima Adriana Celentana koji pružaju dovoljno ironičnu glazbenu podlogu za priču o namještenim brakovima i djevojkama koje se svjesno drži u neznanju u pripremi za brak. Kostimi (Marija Žarak) su stilizirani kao u dvadesetim godinama prošlog stoljeća i djeluju kao još jedno kompromisno rješenje u želji da se komad modernizira, ali nikako suviše. Sadowski je tek u završnoj sceni pokazao malo više odvažnosti, u kojoj se lagano poigrava Molièreovim shematiziranim happy endom i konvencijama klasične komedije.

Nacionalne kazališne kuće vjerojatno se i trebaju baviti klasicima, a ovaj bi po svemu sudeći mogao postići dvostruki zgoditak. Mogao bi tako biti prigodan za lektirne potrebe gimnazijalaca koje će boravak u kazalištu poštedjeti čitanja drame u rimovanim stihovima te jednako tako za publiku koja očekuje lako probavljivu komediju s poukom.