'Jako pametna, jako talentirana, jako ambiciozna.' Tako je redatelj William Wyler ocijenio Audrey Hepburn 1951., nakon što je pogledao njenu probnu snimku za 'Praznik u Rimu'. Ulogu u tom filmu je i dobila, potom je za nju nagrađena Oscarom i ostatak je povijest.

'Desetljećima je Hepburn bila obožavana zbog graciozne ljepote i stila, ali ona 'pametna', 'talentirana' i 'ambiciozna' žena koju je Wyler opisao nekako nikad nije dospijevala u knjige koje su tematizirale njen vječni šarm, naslovljene primjerice 'Kako biti divna: Način Audrey Hepburn'. Sada novi dokumentarac 'Audrey' nudi puno kompleksniju sliku ove žene', piše Guardian.

Radi se o filmu redateljice Helene Coan s dosad neviđenim arhivskim snimkama glumice, kao i intervjuima s njenim najbližima, obitelji i prijateljima. Među njima je i Sean Hepburn Ferrer, njen najstariji sin, koji naglašava čvrstoću svoje majke, koju su drugi tako često zanemarivali. 'Nije dala da ju itko gazi. U Hollywoodu se moraš izboriti za svaku mrvicu, što je ona i činila', kaže on.

Hepburn je rođena 1929. u Belgiji, kao jedina kći barunice Elle van Heemstre, pripadnice nizozemske aristokracije, i britanskog bankara Josepha Victora Anthonyja Rustona, koji je većinu vremena bio odsutan. Obitelj je konačno napustio 1935., kad se vratio u Englesku, a taj trenutak Hepburn u filmu opisuje kao 'prvi veliki udarac' u životu, koji ju je zauvijek učinio nesigurnom. I Ruston i Van Heemstra simpatizirali su naciste. Je li se Hepburn toga sramila? 'I više od toga da se sramila, bila je ljutita', kaže njezin sin. 'Mojoj majci to se apsolutno gadilo.'

Drugu polovicu Drugog svjetskog rata provela je s majkom u Nizozemskoj pod nacističkom okupacijom. Van Heemstra se dotad odrekla fašizma i surađivala je s nizozemskim pokretom otpora. U njemu je, kao i mnoga druga nizozemska djeca, sudjelovala i sama Hepburn, prenoseći poruke skrivene u cipelama. Ferrer, koji je ranije napisao majčinu biografiju, nedavno je objavio i knjigu za djecu o njenom životu za vrijeme rata, naslovljenu 'Little Audrey’s Daydream', a potpisuje je sa suprugom Karin. 'Znala je da su te poruke važne, ali s obzirom na ono što sam čuo, mada to ne znam kao činjenicu, vjerujem da su je štitili od njihovog sadržaja', kaže.

Stanje pod nacistima postajalo je sve gore i Nijemci su tijekom zime 1944. zaplijenili ograničene količine hrane Nizozemaca. Hepburn je danima bila bez jela, a kako su bili i bez grijanja, dane je provodila u krevetu noseći svu svoju odjeću jer pokrivači nisu bili dovoljni da se zagrije, priča njen sin. U odrasloj je dobi bila toliko mršava pa se često pretpostavljalo da ima poremećaj u prehrani - čitav život težila je 48 kilograma. Ferrer se smije na sugestiju da je bila anoreksična. 'Mogla je pojesti više od bilo koga u obitelji i predivno je kuhala. Ako je i imala poremećaj u ishrani, ja o tome nisam ništa znao.'

Ratna iskustva, dodaje, učinila su je izuzetno izdržljivom. 'Čuo sam da ju opisuju kao čeličnu šaku u baršunastoj rukavici.' Je li bila i neustrašiva? 'Nije. Cijeli se život bojala. Sjećam se njenih govora za Unicef, stajala bi iza pozornice i tresla se kao list.' U kasnijim godinama Hepburn je praktički puno vrijeme radila za UN-ovu agenciju za zaštitu djece, osnovanu 1946. Putovala je četiri ili pet puta godišnje, bila odsutna i po četiri tjedna u komadu, uvijek savršeno upućena u ono čime se bavi. 'Na snimkama se vidi njena iskrena toplina prema djeci - djeluje kao da joj je nemoguće proći pored djeteta bez poljupca ili tapšanja po glavi', piše Guardian.

Kad je završio Drugi svjetski rat, Hepburn se s majkom preselila u London. Prema svim svjedočanstvima, Van Heemstra je bila hladna i kritički nastrojena mada je ribala hotelske podove kako bi omogućila kćeri pohađanje baletne škole. Budući da je propustila ključne godine treniranja tijekom ratnih godina, Hepburn nije mogla dosegnuti nivo tehnike potreban da bi postala balerina. Kako bi zaradila nešto, počela se baviti glumom, a u dobi od 22 na Francuskoj rivijeri otkrila ju je francuska spisateljica Colette. Bio je dovoljan jedan pogled na nju da Colette odluči kako je savršena za naslovnu ulogu u brodvejskoj verziji njenog romana, u glazbenoj komediji 'Gigi', premijerno prikazanoj u studenome 1951. Slijedio je spomenuti 'Praznik u Rimu', a nakon njega slava preko noći. Hepburn, kako se prisjetila u dokumentarcu, nije imala pojma što ju je snašlo.

'U ranoj fazi njene karijere producenti su joj za filmske ljubavnike redovito angažirali glumce koji su bili dovoljno stari da joj budu očevi (i plaćali joj tek djelić njihovih honorara)', piše Guardian. Bogartu je u 'Sabrini' bilo 54, Hepburn je imala 24. U 'Smiješnom licu' Fred Astaire imao je 56, ona 26. Ovi filmovi vjerojatno su značili početak imidža Hepburn kao fragilne žene, u potrebi za zaštitom. 'Ali stvarna žena bila je puno jača', kaže Ferrer. 'Razmislite o tome, bila je prva žena, uz Elizabeth Taylor, koja je zaradila milijun dolara u vrijeme u kojem žena nije mogla ni otvoriti račun u banci bez svoga muža. Izborila se za sve svoje i to zahvaljujući ratu, baletu, majci.'

Film je, piše Guardian, prepun upravo takvih anegdota u kojima se Hepburn borila za svoje stavove. Prepirala se primjerice sa svojim velikim prijateljem, modnim dizajnerom Hubertom de Givenchyjem, oko njegovih kostima za njene likove i pojednostavnila je čuvenu malu crnu haljinu koju je kreirao za 'Doručak kod Tiffanyja'. Kad je producent objavio da će iz filma izbaciti njenu pjesmu 'Moon River', Hepburn je uzviknula: 'Preko mene mrtve!'

'I dok god bude upravo 'Doručka kod Tiffanyja', Hepburn neće biti zaboravljena. Truman Capote, koji je napisao roman, smatrao je da nije prava osoba za tu ulogu. Htio je Marilyn Monroe.' (Njegov sud o filmu bio je: 'Htio sam povratiti.') A što čini taj film vječnim? Ferreru treba nekoliko trenutaka da odgovori. 'Mislim da svi njeni filmovi imaju izvanrednu kvalitetu; nisu zastarjeli. Pročitao sam prije nekoliko godina napis u kojemu Emma Thompson umanjuje glumačke sposobnosti moje majke. Ona bi prva rekla da nije bila najbolja glumica na svijetu. Ali bila je filmska zvijezda.'

Ako je Hepburn i kontrolirala svoj brend, osobni život bio je nešto posve drugo - njena Ahilova peta, kaže Ferrer. U svojoj biografiji on piše da je najbolje čuvana tajna njegove majke bila - tuga. Nakon što je djetinjstvo provela pokušavajući zadobiti ljubav oca kasnije ju je pokušavala pronaći u vezama s muškarcima, piše Guardian.

Glumica se udavala dva puta, prvo za Ferrerova oca, glumca Mela Ferrera 1954. Imala je spontani pobačaj prije nego se 1960. rodio Ferrer, a koji opisuje oca kao 'teškog i zahtjevnog muškarca'. Nakon razvoda od njega Hepburn se 1969. udala za talijanskog psihijatra Andreu Dottija i preselila se u Rim te je rodila drugog sina Lucu. Brak nije bio sretan - u dokumentarcu prijatelj otkriva kako je talijanski paparazzi snimio Dottija s više od 200 žena. Poslije njega Hepburn je živjela s nizozemskim glumcem Robertom Woldersom sve do svoje smrti od raka 1993., u dobi od samo 63 godine.

'Obitelj je bila jako važna za Hepburn te je, čini se, imala dar za to da zna što joj emotivno treba', piše Guardian. Uvijek je htjela biti majka i rekla je: 'Od djetinjstva sam voljela djecu.'

'Nakon što je Ferrer rođen manje-više je napustila glumu, ostavljajući Hollywood na deset godina i pišući pristojna 'hvala, ali ne hvala' pisma redateljima, uključujući Stanleyja Kubricka. Kako sama nije dobila ljubav kao dijete, svu svoju dala je djeci. U filmu objašnjava svoju odluku, priznajući kako njen izbor ne funkcionira za svaku ženu: 'Bila je to vrlo promišljena, ako hoćete i sebična odluka. To me činilo sretnom, ostati doma s djecom. Nije se radilo ni o kakvoj žrtvi jer sam osjećala da želim biti doma.'

Za razliku od njegove majke, Ferrer je, piše Guardian, imao sretno djetinjstvo u Švicarskoj, a potom u Rimu. 'Nisam odrastao u Hollywoodu (...) nego na selu, kao normalno dijete. Vidim kako mnoge filmske zvijezde izgube dodir sa stvarnošću. Mogu to razumjeti jer vam se milijun puta dnevno na toliko malih načina govori da ste posebni i jedinstveni. Moja majka nije se doživljavala ozbiljno. Govorila je kako ono što radi doživljava ozbiljno, ali ne i samu sebe.'