Stablo je uklonjeno i bačeno u skladište kako bi Ivica Todorić - odnosno, jedna od tvrtki s periferije njegova propalog carstva - u blizini izgradio šoping centar, što se dakako izjalovilo, pa je ovaj dio grada osim u duhovnom, osakaćen i u čisto fizičkom smislu. Zarobljen je u ogradama, prašini i pretvoren u pustopoljinu koje bi se čak i današnji Agrokor trebao posramiti.

Kako bilo, do malenog ateljea u Vukovarskoj 8A ljudi uvijek nekako pronalaze put. Nije službeno uvršten na listu muzeja ili galerija, ali Splićani ga pohode kad god požele dašak vedrine; slijede ih i turisti, snalažljivi i prodorni poput mrava, pa se iza zidova redovito začuju usklici oduševljenja kada spoznaju cijeli jedan novi svijet, sve te brkate mornare, jedre i debeloguze razvratnice, uspuhane bicikliste, stroge biskupe i svece, brodiće na rubu modrog ponora i neobične, naizgled naivne, ali opet savršeno vjerne prizore iz mediteranske svakodnevice.

I oni su, naime, uronili u čudesnu paralelnu stvarnost koju je za sobom ostavio veliki Vasko Lipovac.

Šareni svemir velikog umjetnika

Na prvi pogled čovjek pomisli da je sve to već negdje vidio, u mutnim sjećanjima na prve godine života i dane kada se svijet činio nešto jednostavnijim mjestom, na starim crtićima koji su mu iz djetinjstva zaostali negdje u primozgu ili možda u onim šarenim i zgodno dizajniranim suvenirima koji se posljednjih godina dilaju na ulicama, istiskujući pomalo kičastu kinesku bofl-robu. Sve je to donekle, samo ne i do kraja točno: tek po izlasku iz ateljea u Vukovarskoj ulici u Splitu, stiže spoznaja da se ovdje nalazi ishodište svega.

Vasko, neobično produktivni umjetnik koji je nakon više od pola stoljeća rada prije desetak godina napustio ovaj svijet, u stvarnosti je izmislio cijeli jedan jezik, postavio njegovu gramatiku i osnovna pravila, a obični ljudi danas se njime služe po inerciji, gotovo potpuno nesvjesno. Sav taj šareni kozmos sastavljen od debeljuškastih likova koji u isto vrijeme zrače i samoćom i vedrinom, nekakvom nepatvorenom životnom radošću; svi ti mrki mornari i napaljene kućanice koji odišu prirodnom seksualnošću, nezgrapni sportaši i sveci s ljudskim osobinama, lijeni činovnici, blesavi turisti i pohotni starci - sve to sklapa se u savršenu cjelinu koju, jednom kad u nju uroni, normalan čovjek više nikada ne osjeti potrebu napustiti.

Plavo stablo ovih dana osvanulo je na zagrebačkom Gornjem gradu, ispred Klovićevih dvora, gdje će gotovo punih četiri mjeseca služiti kao putokaz prema spektakularnoj Lipovčevoj retrospektivnoj izložbi - s 250 eksponata, nikad duljim trajanjem, nikad bogatijim katalogom od 350 stranica i gotovo nezapamćenim ushitom kulturne zajednice. Jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća kao da je time napokon dobio pravo javnosti.

Od dvadeset vaterpolista preživjela samo - tri

A četiristotinjak kilometara južnije, u gradu koji je imao sreću biti odabran kada se mladi Vasko zaputio iz rodnog Kotora, vrijeme kao da je stalo i ostalo zaglavljeno u jednoj od onih njegovih grafika. Nit' se što mrda, niti je koga briga: brodovi plove, domaćice razgrću čisti veš, šetači šetaju, filozofi filozofiraju, a Vasko Lipovac je beskućnik.

'Još uvijek nismo uspjeli ni sve katalogizirati, svako malo izroni nam nešto novo i nepoznato', otkriva nam umjetnikov sin Mario Lipovac dok ugodno ćaskamo u famoznom ateljeu u Vukovarskoj. Usprkos zagrebačkoj izložbi, prostor se i dalje čini prekrcan - a to je tek manji dio očeve ostavštine oko koje se brine s braćom Markom i Rankom.

'Nešto nam je doma, nešto je u trajnom postavu Sveučilišne galerije, nešto u gradskom depou u Karamanovoj ulici. Oko ovoga posljednjeg najviše se brinemo jer neka djela već počinju propadati, ne možemo to gledati', iskreno će Mario, među prijateljima poznat pod nadimkom Kiko. Punih jedanaest godina braća Lipovac ipak nekako uspijevaju očuvati velik dio ovog nacionalnog blaga, bez ikakvog trajnog financiranja i bez rasprodaje, što se samo po sebi može smatrati zavidnim uspjehom. Makar je Vasko za svoga života proizveo ono što traljavi grad i država ne samo da nisu uspjeli popisati, nego su još i otvoreno dopustili da propada - od monumentalnih reljefa i skulptura u hotelima diljem jadranske obale do intervencija i oplemenjivanja javnog prostora, što je u jednoj fazi bila umjetnikova opsesija.

'Evo, pojavila se inicijativa da pokušamo rekonstruirati 'Vaterpolo utakmicu', golemo djelo koje se nalazilo u predvorju hotela Jadran u Splitu. Nisam siguran kako će nam ići jer je od dvadesetak glava do danas na zidu preživjelo njih samo tri', objašnjava Mario i još jednom moli kradljivce da makar anonimno vrate Vaskove razigrane sportaše. Slična sudbina zadesila je i njegove reljefe u Babinom Kuku kod Dubrovnika, u Makarskoj, na Mljetu...

A u Splitu, gradu kojega je postao simbolom još dok je u svom ateljeu neumorno tesao, pilao, brusio, slikao i crtao, utjecaj i stvarna prisutnost su u gotovo nezamislivom nesrazmjeru sa stvarnom prisutnošću Vaska Lipovca u javnom prostoru. Naprosto ga nema, izuzev masivnog crvenog cvijeta kojega je otkupio i u svoje dvorište postavio Ekonomski fakultet: romantični 'Šetači' prije deset godina pojavili su se na netom obnovljenoj Rivi doslovno na jedan dan, monumentalni 'Biciklisti' živjeli su na Zapadnoj obali tek nešto dulje i mahom je sve ostalo na obećanjima i opravdanjima, dok Splićani istovremeno imaju kolektivni osjećaj da je Vasko uvijek tu, kraj njih.

Posljednji pokušaj udomljavanja dogodio se prije desetak godina, kada je mlađi sin Marko na studiju u Rimu diplomirao s projektom očeve buduće galerije, smještene u obližnjem prostoru doma zdravlja i povezane sa samim ateljeom. Ali ne ide, pa ne ide, da bi se najstariji Ranko Lipovac ponovno dohvatio toga i pronašao nišu za financiranje europskim novcem, samo da se grad i država udostoje i pronađu kakvu zgradicu ili barem zemljište. Makar i tu neuglednu i zabačenu u Vukovarskoj ulici - uostalom, to bi se uklapalo s Vaskovom filozofijom o izmještanju kulture s elitnih na ljudima bliže, nekonvencionalne lokacije.

Držati jedan tako slobodan duh i narodno blago zarobljene u depoima i skladištima, ako ćemo razumno, nije samo aljkavost i nebriga nego grijeh i nacionalna, ordinarna sramota.