Film 'Sam samcat' započinje administrativnom kalvarijom koju prolazi mladi rastavljeni otac koji želi više vremena provoditi sa svojom kćerkom. Dokumentarističko nizanje kadrova neprobojne državne administracije uvod su u očaj koji ga obuzima dok pokušava promijeniti odluku suda. Sam početak filma navodi nas na to da je u situaciji dok čovjek proživljava teške osobne trenutke, od rastave do borbe za skrbništvo nad djetetom, ili nekog trećeg sasvim privatnog problema, zadnja riječ države i njene administracije.

Priča o skrbništvu nakon rastave je ispričana iz muške perspektive. Koliko su slične, a u čemu različite priče s kojima ste se susretali istražujući za ovaj film?

Razne su varijante te iste priče. Matrijala ima za nekoliko filmova. Očevi koji ne žele viđati djecu, majke koje ne daju očevima da viđaju djecu, djeca koja neće kod jednog ili drugog roditelja. Tisuće najrazličitijih varijanti s još toliko varijacija na temu. Jedna strana, po pravilu, uvijek ostaje zakinuta sudskom odlukom. To je slično u svim tim slučajevima i to postaje problem. Po ovdašnjem zakonu, dijete mora živjeti s jednim od roditelja budući da ne može s oba. Ono što roditeljima stvarno preostaje je ljudski dogovor oko raspodjele vremena koga će provesti s djetetom. I tad stvari, pokazuje praksa, najbolje funkcioniraju. Naravno, problem nastaje ako taj dogovor nije moguć, a od te pozicije starta ovaj film.

S obzirom na temu funkcionalnosti obitelji kojom se film bavi, kako gledate na aktualnu situaciju u Hrvatskoj koja se, kad se obitelji tiče, već podulje vrijeme prelama preko priče o Istanbulskoj konvenciji i izmjenama Obiteljskog zakona?

Sve oko Istanbulske smatram politizacijom oko stvari koje bi se trebale podrazumijevati i oko kojih ne bi nikako trebalo politizirati jer bi trebale biti temelj svakog ozbiljnog zakonodavstva. U punom nazivu to je konvencija o borbi i sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Treba li još dodatnih objašnjenja? No, bez obzira na prigovore i prijepore, ona je ratificirana i koliko sam upućen, stupa na snagu za koji mjesec. Toliko o tom. Što se tiče Obiteljskog zakona, tu je situacija puno teža. Sasvim je točno ono što jedan lik u filmu izgovara, da se prave novi nacrti, svako malo iznova, već nekoliko puta, oko kojih se nižu prijepori i osporavanja i da se zakon uvijek vrati na onu staru varijantu iz 2003. Evo i ovaj zadnji nacrt iz travnja ove godine je, koliko sam vidio, jedan ozbiljan korak natrag, ali svejedno opet nije usvojen. Što je sad s njim, ne znam. Nitko ga već neko vrijeme ne spominje. Znači sve po starom, u istom ritmu, do sljedeće političke zloupotrebe.

Uzima li si država previše za pravo kad se upliće u privatne živote?

Da, uzima, ali s duge strane, što da radi kad nema druge varijante. Netko mora arbitrirati u situacijama u kojim dvije strane ne mogu da se dogovore. I opet, njena je dužnost da u tom cijelom procesu zaštiti dijete kad i ako stvar izmakne kontroli. To kako to država radi, od zakona do situacije na terenu, s kojim kadrom, kako stručno, o tom bi se naravno trebala povesti ozbiljna rasprava na nacionalnom nivou. Načelno govoreći, država, što god mislili pod tim pojmom, mora biti prisutna.

Kroz film se nekoliko puta na vijestima prati razvoj afere Lex Agrokor. Koliko jednoj takvoj političkoj priči može konkurirati osobna drama očajnog oca? Koliko i njemu bližnje više zanima priča s TV-a?

Agrokor priča je prepoznatljiv background, nešto što je svakodnevni folklor, kao auti što prolaze. Jedna vijest koja se perpetuira i koja za neko vrijeme obuzima cijelu državu. Medijska hipnoza. Samozaborav. S druge strane je jedna intimna drama koju pratimo, a kakvih ima koliko hoćete. U pokušaju da se razriješi, ta drama prolazi razne faze i razna emotivna stanja. Zajedničko im je što se i jedna i druga u nekoj od faza svog razrješenja nužno politiziraju. Da ne kažem prostituiraju. Počnu pokazivati vlastita naličja.

Miki Manojlović, koji igra ulogu podupirućeg tetka, rekao je da film govori o ‘jednostavnom složenom životu’. Zanimljivo je u filmu da se ta kompliciranost malih života u nekom neimenovanom predgrađu još uvijek kreće oko udaje Hrvatice za Srbina, Bosne kao raja za bjegunce iz Hrvatske, nevjerojatnih koruptivnih mreža čiji su akteri već toliko zagrezli da više ne mogu ni pomoći, protektivnih roditelja i pasivne agresije. Koliko su spefecifični ‘komplicirani životi’ na ovim prostorima?

Opisali ste povijest bolesti, a niste imenovali bolest. To što je rekao Miki, a što ste jako točno saželi i vi u nekoliko zanimljivih konstatacija, to je to. Ali to je to, da ne kažem, to smo mi. To su pravila igre. I da parafraziram jedan lik iz filma koga igra Goran Navojec, a koji kaže: 'Ali sve to (navedeno) nije kažnjivo, sve je čisto i u okvirima zakona'. Ne znam koliko su kompicirani ti životi, ali mislim da je ta slika o kojoj govorimo točna.

Vaš redateljski rad glumci često opisuju kao veliko istraživanje i proučavanje psiholoških mehanizama na temelju kojih potom grade lik. Kako je tekao proces rada na filmu 'Sam samcat'?

Pa moramo naći razlog i bazu, početnu točku lika, da uopće možemo ili, bolje reći, imamo pravo pričati o njemu. Tim traženjem moramo steći pravo na lik i nakupiti znanje o njemu kao o nekoj znanstvenoj temi. Rezultat ne smije biti predmet trenutne inpiracije ili neke apstraktne glumačke slobode. On mora biti utemeljen racionalno-problemski, ali i emotivno-intimistički da bi se uopće došlo do kontinuiteta lika na individualnom planu ili do outanja u situaciji s nekim drugim likom. Ni s Mikijem, ali ni s Rakanom nisam radio do tad. Zapravo, s Rakanom vrlo kratko u prošlom filmu tako da smo si bili novi. Obojica su ušla u to do kraja. Neziheraški, bez fige u džepu, tako da smo radili na obostrano zadovoljstvo. Miki koji ima veliko iskustvo iza sebe bio je spreman na eksperiment, ne improvizaciju, na rizik. Svaka mu čast. Puno su mi pomogli glumci koje ja smatram svojima – Ksenija, Krešo, Jadaranka, Navojec, Snežana.

Čini mi se kao presedan argument kojim ste odbili ovogodišnju nagradu Dana satire za tekst predstave 'Govori glasnije' ('Jer predstava naprosto nema dramski tekst, nego je nastala kao autorski projekt tijekom procesa rada.', Jutarnji list). Jeste li dobili neke reakcije na tu svoju odluku?

Zasmetalo me dobiti nagradu za kategoriju u koju ne pripadam. Nadam se da me razumijete, kao što se nadam da me razumiju ljudi koji su je dodijelili. To je sve. Nisam želio ni skandal, niti išta slično, specijalno ne na Danima satire, festivalu koji jako simpatiziram. Samo sam imao potrebu to reći i nazvati stvari pravim imenom. Naprosto mi je sve to bilo neuvjerljivo. Reakciju nisam dobio nikakvu, ma dajte, pa koga to zanima, dobro da je netko objavio i moju reakciju.

Nakon glumačke uloge u seriji 'Novine' izjavili ste da glumac nikad ne može biti zadovoljan. Što vam je pružilo iskustvo glume i izokrenuta perspektiva?

Razumijevanje vlastitog posla koji se zapravo bazira na glumi. To mu je suština. Kazalište ili film su dobri koliko je dobra gluma u njima. Sve drugo je ipak, bez uvrede, sekundarno. Provocirao sam na tom snimanju stvari koje inače tražim od glumaca i naravno da nisam našao odgovore, barem ne definitivne, ali bilo je korisno upustiti se u taj proces. Suština kazališta jest u razumijevanju, razumijevanju ove druge strane. Zapravo u razumijevanju svega ono što nisi ti.

Naslov filma 'Sam samcat' uobičajena je fraza kojom opisujemo ostavljenog od svih. Kako doživljavate samoću? Koliko je ona nužna za autorski rad, kada smeta?

To je ta fraza – točno. I to je osjećaj koji glavni lik nosi sa sobom cijelo vrijeme, bez obzira koliko on odudarao od stvarne situacije. Naime, ja mislim da u filmu ni u jednoj situaciji on nije fizički sam u kadru. Što dakako podcrtava taj osjećaj dodatno. A on, taj osjećaj, onda opet naglašava subjektivnost perspektive promatranja cijeloga filma tako da scene, čak i one u kojim je on, djeluju kao da su promatrane iz njegovog subjektivnog kuta.

Kako se kao autor duboko uronjen u svoje priče nosite s trenutkom kada film predajete publici?

Ranjivo. Nemoćno, nemirno, kao na nekom početku. Neizvjesno. Hoće li dijalog s publikom biti uspostavljen ili ne. Hoće li taj moj jezik biti prepoznat. Nemam neki lijek da si pomognem u tim momentima osim banalnog iščekivanja. Ono što mogu reći je da smo radili film u jako dobroj vjeri i atmosferi i da smo napravili to što smo si zadali. Sama ta činjenica me opušta i smiruje pa onda mogu ovako ležerno pričati s vama.