Naklada Jesenski i Turk nedavno je objavila knjigu 'Kapitalizam i smrt'. Ne bi to bila vijest kad na njoj ne bi stajao potpis Gorana Pećanca, akademskog slikara rodom iz Sarajeva koji kruh zarađuje kao umjetnički direktor u jednoj marketinškoj agenciji. Pećanac je na našoj kulturnoj sceni prisutan niz godina, bilo kao član nekoliko bendova, bilo kao autor fanzina, glazbenih i filmskih kritika, ali i kao autor iznimno popularne kolumne o borilačkim sportovima. Doista je teško nabrojati čime se sve bavio, no čini se da je napokon pronašao svoj poziv kao kritičar kapitalizma, i to iz pomalo neočekivane, psihoanalitičke perspektive. Nakon spektakularne promocije knjige u prepunoj Močvari, bio je red da, s višetjednim odmakom, porazgovaramo o samoj knjizi, o kapitalizmu, potencijalnim problemima na poslu i njegovoj motivaciji da napiše ovakvo djelo.

Zanima me o čemu je knjiga 'Kapitalizam i smrt', može li se sažeti u pet-šest rečenica?

Mogu knjigu sažeti u jednoj rečenici, ali se te rečenice nisam sjetio prije nego što sam napisao knjigu. To je Kierkegaardov 'skok vjere' prebačen u sekularne uvjete, i u smislu pogleda prema ljubavi, i u jednom militantnom smislu. Način na koji sam ja tome pristupio je da sam kroz svoj okvir - koji je najviše psihoanalitički – pokušao spojiti dva druga okvira. Jedan je ontološki i o pitanju smrti i tome što smrt znači za postojanje. To je, hajdemo reći, prikazano kroz veoma kritiziranu opciju hajdegerovske ontologije, odnosno zapadne metafizike, a druga stvar je manje-više ekonomski okvir u kojem, zapravo, a da ne ulazim u točne definicije kapitalizma, komentiram neke njegove aspekte koji su, naprimjer, bliži meni - kao što je marketing i oglašavanje. Tu priču vodim do jednog veoma apstraktnog zaključka, koji je bila prva rečenica koju sam vam danas rekao, ali taj zaključak ostavljam otvorenim i ostavljam cijelu knjigu za interpretaciju. Nadam se da će ljudi više površno čitati tu knjigu i dopustiti dijelovima koje ne razumiju da potaknu nešto u njima ili da ih iznutra malo promijene. Vjerujem dosta u tekst - u Islamu je bog u samim riječima Kurana. Dakle ti kad kažeš nešto, bog je unutra. Tako da vjerujem u nekakvu snagu teksta da nas mijenja, što je isto psihoanalitička ideja, a da ga svjesno ne razumijemo, dakle da komunicira direktno s Freudovim 'nesvjesnim'.

To mi se čini 'veće od života', odakle vi ovdje?

Kao i dosta teoretičara, htio sam napisati roman, ali se to pokazalo jako teškim, nisam baš u stanju smišljati nove ideje. Odustao sam od velikog dijela sebe koji je htio napisati roman i odlučio sam se za nešto što mi malo bolje ide, a to je neka vrsta kombinatorike već postojećih, tuđih ideja, jer nijedna početna ideja u knjizi nije moja originalno. Trudio sam se citatima pokriti sve tuđe ideje, ali nisam uspio. Gotovo sve što je napisano je tuđe, a ja sam samo spajao stvari koje mi se čine zanimljivim spojem i došao do neke ideje koja također nije nova, ali sam do nje došao drugim putem nego netko drugi - to je ono što mi je uzbudljivo. Je li to veće od života ili nije, ne znam. Mislim da smo kao društvo u očajnom trenutku i zato sam spomenuo Kierkegaarda, zbog kojeg moramo razmišljati na način da skačemo ili da se odlučujemo za stvari koje su veće od života jer živimo u ekstremnim vremenima, a usko razmišljanje jednostavno neće biti rešenje za ono što nas čeka.

Što mislite, koliko traju ta ekstremna vremena? Recimo, imamo Hobsbawmovu knjigu 'Doba ekstrema' koja se odnosi na 'kratko' 20. stoljeće. Mislite li da je ovaj trenutak ekstremniji od spomenutog?

Očigledno je moj fokus na kapitalizmu i u tom kontekstu mogu odgovoriti. Mene veoma malo zanima Marxova ekonomska analiza, odnosno moj Marx je onaj tzv. Pariških rukopisa, Marx 'Kapitala“ nije moj, pročitao sam samo prvi dio. Pošto sam autsajderski teoretičar mogu sebi priuštiti da ne čitam stvari koje mi se ne obraćaju na način koji mi nešto čine iznutra i odustao sam. S druge strane, njegove su mi ideje o alijenaciji puno značajnije, jer kao ja spajaju jedan psihoanalitički koncept, koji Donald Winnicott naziva true self ili pravim sebstvom, i komentira ga kroz jednu ekonomsku prizmu. Analiza kapitalizma koja mene uzbuđuje je suvremena analiza upravo propagandista neoliberalnog kapitalizma s Harvarda i Oxforda koji su u panici jer shvaćaju da je ova inkarnacija kapitalizma čisti pakao i da sva obećanja kapitalizma više ne vrijede - da on dovodi do ekonomskog progresa, da postoji slobodno tržište kao ideja i tome slično… S njima ne slažem samo u zaključku, a njihov zaključak je da se trebamo vratiti na neke starije inkarnacije kapitalizma, što mislim da je nemoguće i netočno, jer mislim da je upravo sadašnji kapitalizam došao do svoje do svoje finalne inkarnacije. Ovo je finalni Pokémon kapitalizma, pokazao se potpuno ogoljen i predstavlja zapravo prazan parazitski algoritam. Zamisli Xenomorpha iz 'Aliena' - on nije zao, on je štetan. Dakle kapitalizam ne može biti zao jer bi to značilo da ima neku supstancu, da u njemu ima nešto ljudsko. On dehumanizira upravo jer nema ničeg ljudskog u sebi, nema ničega živog. To je doslovno formula koja će po prirodi stvari ekstrahirati profit dok ne dođe do potpune apokalipse i mi smo sada u toj ogoljenoj eri kapitalizma koja radi uprazno, jer je dovela samu sebe do apsurda. Živimo u krajnjoj eri koju neki nazivaju postkapitalizmom zato što se sad događa samo izgaranje. Ne postoji više ni ideološki napredak kapitalizma, on stoji kakav je i samo gazi sve pred sobom.

To proglašavanje kraja se već događalo, a kraj ne dolazi.

Kraj će biti uvjetovan kapitalizmom. Doživljavam i kolonizaciju kao nešto što je kapitalizam prigrlio i što koristim. Zemlja je profit, otimanje zemlje je uvijek profit. Moji me Bosanci kritiziraju što ne pišem o tzv. 'gorućim političkim problemima' Bosne, a gorući politički problem Bosne je, naprimjer, Milorad Dodik. On nije idealist, on možda mrzi muslimane, ali ono što ga primarno motivira je otimanje zemlje, odnosno fiksiranje zemlje u kojoj može ostvariti određen profit. To je neodvojivo, idemo sigurno prema finalu. Znam da je to tisuću puta izgovoreno, ali sad imamo i matematičke potvrde toga. Naprimjer, ekološka apokalipsa nam se sigurno bliži. Dakle jedina nada je, nažalost, da će nas iz konzumentskog sna probuditi neka vrsta kataklizme. Očigledno se nećemo probuditi kao konzumenti, jer se i naša konzumentska moć s vremenom smanjuje. Trenutačno nemamo ništa osim Netflixa, adidaski i Zare. Ne možemo više imati nekretnine, nemamo zdravstvenu skrb, dakle nemamo osnovne stvari. Čak su Amerikanci pedesetih vjerovali u kapitalizam relativno opravdano; bar su imali ta sredstva užitka. Naš užitak je sveden na mizerne objekte konzumacije. Ono što će nas ujediniti i što će nas natjerati na neku vrstu socijalizma kao koncepta koji objedinjuje različite ljude različitih različitih uvjerenja, naravno ne fašiste, će biti neka vrsta kolapsa. On će u nekom trenutku sigurno biti ekološki, dokazi su neoborivi, stvari su sve lošije i lošije. Po nekim pretpostavkama naši će unuci biti prvi koji će živjeti u ekološkim migracijama, iako se one događaju i sada, ali se događaju u zemljama Globalnog juga pa nikoga nije briga. Apokalipsa nam je puno bliže nego što se misli.

Na poleđini knjige piše da radite u, citiram, 'zjenici kapitalizma'. Kako ste sami sa sobom pomirili te dvije krajnosti?

Nisam. Iz te tjeskobe proizašla je ova knjiga, što mi daje neki smisao. Problem kapitalizma je što je sveobuhvatan - čak nemam ni bolju riječ od 'sveobuhvatan'. On je toliko duboka struktura u kojoj živimo puno više od nekoliko generacija. Nemamo opciju ne živjeti u kapitalizmu. Gdje god ja radio, potpomažem ovaj sustav i s te strane mi je svejedno. Ne postoji opcija, ne znam gdje da odem a da ne sudjelujem aktivno u tome. Neki misli da je to osamostaljenje u poslovnom smislu, ali sve je to isto.

Je li bilo kakvih problema na poslu nakon što ste objavili ovu knjigu?

Svi znaju! To govori o dubini sustava, jer sve moje kolege i moji šefovi to podržavaju. Ne znam to objasniti drugačije, ali možda je jedno od objašnjenja to da ja pokazujem neki svoj talent i moji šefovi kao moji vlasnici su sretni što ga imam. Talent je jednako asset, a to se može naplatiti.

Bio sam na promociji knjige, koja je za jednu promociju knjige bila zaista spektakularna. Pomislio sam - ovaj čovjek radi u marketingu, vidi kako je dobro složio promociju u Močvari.

U promociji ove knjige sam se htio sam se malo poigrati. Služio sam se svim taktikama marketinga koje marketing označava kao kontraproduktivne. Htio sam vidjeti koji će biti rezultat toga i rezultat je bio dobar. Naprimjer, bio sam iznimno dosadan na društvenim mrežama, slao sam ljudima direktno mailove da dođu na promociju, da podrže knjigu, da kupe knjigu, slao linkove na knjigu, kršio GDPR - radio sam sve krivo. Iskreno, pokušao sam sve upropastiti i vidjeti na što će to izaći. Naravno, taj pristup braće Trotter mi ništa ne znači jer se prostituiram svakodnevno kao i svi koji su zaposleni u ovom sustavu. Ono u čemu sam pronašao užitak je da ljudima koji dođu na promociju knjiga bude prezentirana neuobičajeno, više nalik punk-rock koncertu. U tom ću smjeru i nastaviti, ne plašim se mini-senzacionalizma u prezentaciji, jer mislim da je moja teorija manjkava. Često napišem stvari i namjerno se ne vraćam korigiranju. Mislim da je to dio ljudskog iskustva, isto kao tetovaža.

S jedne strane se predstavljate šarlatanom, a s druge strane se vide erudicija i blurbovi uglednih članova akademske zajednice. Kako se to pomiri?

Kad se to tako nabroji, ispada da je ipak šarlatanstvo. Imam slobodu koju nemaju akademici, a to je da čitam stvarno različite stvari, nespojive stvari. Mogu provesti mnogo vremena čitajući nešto što me neće nikamo odvesti jer nisam znao koja je poanta kad sam počeo čitati i mogu čitati više različitih stvari istovremeno, držati se u blagoj psihozi ili disocijaciji jer čitam potpuno suprotstavljene, nesklapne stvari međusobno što me održava živim u teorijskom smislu. Mogu eksperimentirati u svom šarlatanstvu, a ljudi koji me podržavaju su ljudi koji su priznati u svom teorijskom radu, ali pronalaze nešto zanimljivo u mom pristupu, manje u rezultatima, čini mi se.

Je li ovo neka kruna spisateljskog rada ili postoje daljnji projekti?

Vjerujem da sam na konačnom cilju već po vrsti i težini olakšanja koju osjećam sad, ali postoji jedan prekid u kontinuitetu koji predstavlja ova knjiga. Moje djelovanje u glazbi, a u Sarajevu sam bio u dva benda, u Zagrebu sam bio u dva benda, pisao sam glazbene recenzije, izdavao sam fanzine, imao sam dvije radijske emisije. Bilo je to suočavanje s vlastitiom psihopatologijom i pokušajem da joj se da smisao, jer se ne može izliječiti. No kroz posljednjih šest-sedam godina me počela zanimati društvena psihopatologija koja je, za razliku od moje osobne, opće prihvaćena. Ukratko, dosad sam se bavio svojim ludilom i onda sam se odlučio se baviti društvenim ludilom, tako da postoji određen prekid u kontinuitetu mojih interesa, gdje je ovo ipak novi početak mog istraživanja.

Ako me služi sjećanje s promocije, već imate spremnu drugu knjigu.

Tako je, druga knjiga se zove 'Raspotočje gori: Psihoanaliza i svakodnevni ekstremisti'. 'Svakodnevni ekstremizam“ je jedan mikrokoncept koji spominju neki psihoanalitičari, odnosno ne eksplicitno, a to je da se svi oporavljamo od ekstremnih uvjeta ranog djetinjstva, što je jedna od osnovnih premisa psihoanalize. Cijeli život pokušavamo dati smisao ili koncipirati jedan dio svojih života - od nulte do otprilike treće ili četvrte godine života - koji su ekstremni uvjeti. Beba kad se rodi ne može držati svoju glavu uspravno i ne može doći do hrane, osim ekstremnim izazivanjem pažnje, najčešće kroz plač. U novoj se knjizi bavim nizom tema koje su povezane temom svakodnevnog ekstremizma, što znači da smo svi na neki način ovisnici o stvarima visokog intenziteta. Tu uključujem ekstremne oblike heavy metala poput black i death metala, borilačke sportove, a čak i apstraktne koncepte poput jala i zavisti.

Ne znam kako da uzvratim na ovo pa ću promijeniti temu. Spomenuli ste pisanje o borilačkim sportovima, što je također nešto po čemu ste poznati. Zašto ste prestali?

Malo sam se zasitio, taj sport ovisi o samo jednoj kompaniji, odnosno ovisi o poslovanju i željama nekoliko ljudi unutar te kompanije, što ima ekstremne reperkusije na kvalitetu ishoda. Pisanjem te kolumne sam jednim dijelom i dobio interes da pišem nešto drugo, nešto više teorijski jer me više zanimala psihologija borbe ili neki društveni uvjeti u kojima borilački sportovi imaju vrijednost. Dio motiva zašto sam prešao iz toga u nekakav političko-društveno-kulturni kontekst je veoma banalan. Pisao sam o borilačkim sportovima i uključivao neke teme koje su bile donekle političke, identitetske ili kulturne i mislio da se moji čitatelji slažu sa mnom oko osnovnih ljudskih vrijednosti i društvenih vrijednosti. U određenom trenutku sam shvatio da je većina njih zapravo u užasno reakcionarnom stanju uma i da se uopće ne slažemo ni oko čega, da me je čitao ogroman broj homofoba, rasista, ljudi koji mrze migrante… Kolumna je i također jedna od stvari koja me dovela do pisanja ove knjige.